Tekst članka se nastavlja ispod banera
Samo godinu dana ranije, pred 60.000 gledatelja na Ellis Parku u Johannesburgu, reprezentacija Južne Afrike je osvojila Svjetski kup u ragbiju. Popularni Springboksi su nakon produžetka pobijedili Novi Zeland, pred očima Nelsona Mandele, Južna Afrika je napokon, nakon godina i godina, izašla službeno iz ralja Apartheida.
Međutim, stvari baš nisu izgledale jednostavno. Jer teško je bilo stanovništvo crne ili miješane rase, koji čine 90 posto ukupne populacije natjerati da za tu reprezentaciju navijaju kao svoju. Jer nekako ragbi je jednostavno bio za bijelce, a nogomet, on je bio sport za crnce. Za siromašne.
Mandela izlazi iz zatvora
Pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. godine označila je i potpuno institucionaliziranje rasne segregacije zvane Apartheid, koji će ostati na sceni skoro pedeset godina. Točnije do početka devedesetih kada prvo dolazi do pregovora između Nacionalne stranke i Afričkog nacionalnog kongresa, socijaldemokrata, pregovora nakon kojih će se stvari početi mijenjati.
U veljači 1990. godine iz zatvora izlazi Nelson Mandela. Četiri godine kasnije, Mandela je na izborima osvojio 62 posto glasova, čime je on postao prvi crni predsjednik u povijesti Južnoafričke Republike. Već tada su se sportaši Južne Afrike vratili na međunarodnu scenu, a naravno sport je bila idealna prilika za samopromociju. Svjetski kup u ragbiju je bio velika priča, ali onda se krenulo nešto raditi za "sirotinju", tu većinsku crnu populaciju. Krenulo se u organizaciju Afričkog kupa nacija koji će ustvari predstavljati temelj za ono što će doći puno godina kasnije, Svjetsko prvenstvo.
FIFA je vodila svoju politiku
Kao i ragbi, nogomet su u Južnu Afriku donijeli doseljenici iz Britanije. Prva utakmica koja je zabilježena kao takva u Južnoj Africi odigrana je 1866. godine u Pietermaritzburgu. Uskoro su oformljeni još neki klubovi uglavnom za bijele radnike u Durbanu, Johannesburgu, Cape Townu.
Osnovan je i savez koji je bio povezan s Engleskim, a zvao se South African Football Association (SAFA) 1892. godine. Međutim, stvari će se početi komplicirati kada je tamo negdje početkom pedesetih osnovan suparnički, Južnoafrički nogometni savez (SASF) koji je predstavljao preko 80 posto stanovništva Južne Afrike.
Međutim, dugo vremena FIFA je samo priznavala onaj prvi „bijeli“. Na kraju je zbog svog načina razmišljanja i forsiranja baš tog saveza Sir Stanley Rous prvi čovjek FIFA-e u to vrijeme ostao bez posla. Njegov nasljednik João Havelange je uz potporu nekih zemalja isključio Južnu Afriku koje više nije bilo na sceni sve tamo do 1992. godine, a novi savez je posložen 1991.
Nova era, pravi se Bafana Bafana
Nova era ove reprezentacije počinje od utakmice protiv Kameruna srpnja 1992. Ostvarena je pobjeda 1:0, a jedan od prisutnih novinara u Durbanu je gledajući tu utakmicu, neiskusnu momčad prozvao „Bafana Bafana“. Ustvari bolje rečeno čuo je navijače koji su u prijevodu uzvikivali „Idemo momci, idemo momci“
Odrađene su dva ciklusa, jedan za AKN, drugi za Svjetsko prvenstvo, prije nego što će se početi ispisivati najslavnije stranice ove reprezentacije. Ragbi reprezentacija je iskoristila domaći teren, u tom trenutku se postavljalo pitanje može li to napraviti i nogometna reprezentacija. Velikog pritiska nije bilo, iako je Mandela stalno bio tu negdje.
- Pričao je o afričkom nogometu koji je u usponu, prije svega misleći na Kamerun u Italiji, odnosno Nigeru u Americi. Uz to, tri tjedna prije početka turnira, George Weah je dobio Zlatnu loptu. U tom trenutku dres reprezentacije nosili su uglavnom tamnoputi igrači. Od Andrea Arendsea preko Sizwe Motaungaa, Lucasa Radebea, Linde Buthelezija, Khumala, Moshoeu, Masinge, Shauna Bartletta, do recimo junaka finala Mark Williamsa. Naravno vrlo važne karike imali su i bijelci Mark Fish, Neil Tovey kapetan te Eric Tinkler, kaže Izbornik Clive Barker, čovjek zanimljivog nadimka "The Dog".
- Kad sam preuzeo dužnost izbornika „Bafane Bafane“ , moj prvi zadatak je bio otkriti zašto je Neil Tovey smijenjen s dužnosti kapetana reprezentacije. Priča koju sam čuo bila je da su Neil i neki igrači otišli na Ellis Park gledati utakmicu, a liječnik koji je bio tamo je navodno vidio kako igrači piju. I znate kako se tu stvari događaju, jedno se pivo uvijek pretvori u dva, a dva u tri i tako dalje, a Neil je pozvan na sastanak i razriješen uloge kapetana. Kad sam o tome razgovarao s Neilom, bio je uporan da nije popio više od jednog piva i premda je Steve Komphela, elokventan, šarmantan čovjek, (u to vrijeme bio kapetan) i nije učinio ništa loše, odlučio sam vratiti kapetansku traku Neilu. Gledao sam ga kako ulazi u restoran prije doručka, prilazi igračima i grli svakoga, raspitujući se kako su oni i njihove obitelji i čineći da se svaki igrač osjeća važnim. Mislim da je samo to pokazalo da je donesena ispravna odluka o njegovom položaju u reprezentaciji, naglašava Barker.
Nije bilo pritiska, ali
Iako će Baker reći kako nije bilo velikog pritiska na reprezentaciju, ne treba zaboraviti činjenicu da je Mandela osobno prvo razgovarao s Barkerom, prvo telefonom.
- Rekao je „ vidjeli ste što je napravila ragbi reprezentacija“ bio je sjajan s igračima, uvijek je pitao za njihove obitelji, vrlo praktičan kad se družio s njima. Ponekad bi doveo unuke u hotel. To je stvarno utjecalo na nas, opisuje tadašnjeg predsjednika Barker. Južna Afrika je na otvaranju razbila jaki Kamerun, pa je pobjedom nad Angolom izborila četvrtfinale. Poraz od Egipta nije bio važan. Možda je najteži protivnik bio Alžir u četvrtfinalu (2:1), daleko teži od Gane u polufinalu (3:0).
Finale Marka Williamsa
A onda je došao dan finala, 3. veljače 1996. godine. Na stadionu u Johannesburgu pred 80.000 gledatelja. Utakmica koja je ostala upisana kao „ finale Marka Williamsa“. Igrača koji je ušao s klupe i u dvije minute odlučio pobjednika.
- Prije svake utakmice bi nas posjetio predsjednik Mandela. Razgovarali smo, a ja sam prije finala malo zakasnio pa sam ostao zadnji u redu. Madiba mi je rekao: „ Mark, danas ideš u rat, ali bez obzira na to što se dogodilo ova zemlja je iza tebe“ i zagrlio me. Bio sam zapanjen, kao sam otišao u neki drugi svijet. Više se ničega ne sjećam, ni što smo radili, ni što smo jeli, prisjeća se Williams koji je tek na zagrijavanju shvatio kako mora na klupu.
- Kako je utakmica prolazila golova nije bilo. Čuo sam da navijači skandiraju moje ime, bili su sve glasniji. Kada me Clive poslao na teren, sve ostalo je bila povijest. Nakon proslave prvog gola, sjećam se da sam podigao pogled prema Madibi u predsjedničkoj loži i imao je suze u očima. Mogao sam ih vidjeti iako sam bio udaljen 50 metara, bilo je to kao da gledam kroz teleskop. Zabio sam i drugi gol vrlo brzo. Imao sam osjećao kao da me sami Bog izabrao da budem čovjek odluke. Jednom novinaru sam rekao prije utakmice da ću u finalu zabiti dva gola. Nisam lagao. I sada kada pričam o tome mogu osjetiti kako je to izgledalo tada prije dvadeset i pet godina kasnije, vratio je film Williams.
- Na početku sam imao jedan cilj, prvo da ujedinim saveze, jer se „ Bafana Bafana“ nekako osjećala otuđeno. A onda sam čelnicima rekao kako osvajamo prvo Afrički kupa a onda idemo na Svjetsko prvenstvo. To je izazvalo popriličnu pomutnju, uostalom tko sam ja bio da u tom trenutku pričam o tako visokim ciljevima. Ponekad kao vođa govorite ove stvari kako biste motivirali sebe, momčad i navijače. Ja i moja velika usta. Ali sudbina mi je bila naklonjena i ova reprezentacija je to uspjela napraviti, dodaje Barker.
I stvarno je napravio veliki posao, jer je Južna Afrika u tom periodu bila jedna od najboljih reprezentacija Afrike. Uz dva uzastopna odlaska na Svjetsko prvenstvo, na afričkom tlu su bili u finalu (1998) i treći (2000). Nažalost, nakon Svjetskog prvenstva 2010. godine kojem je ova reprezentacija bila domaćin, očekivao se iskorak, koji se nije dogodio. Danas je „ Bafana Bafana“ daleko od svojih najboljih dana. Zato je ragbi reprezentacija prije dvije godine po treći put uzela Svjetski kup. Siya Kolisi je postao prvi je crni kapetan u povijesti iste. Kolisi koji je u jednu ruku i personifikacija Južne Afrike. I koji pokazuje da se nešto i promijenilo u toj zemlji. Ne previše, ali jeste.
