Baka, Boro, Dada, izludili Baresija, Ancelottija, Altobellija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao po nekoj tradiciji, sve svoje neuspjehe na europskim i svjetskim prvenstvima nogometna reprezentacija Jugoslavije je "kompenzirala" osvojenim medaljama na olimpijskim turnirima. Dovoljno je pogledati povijest nastupa, pa je sve jasno.

Od Londona 1948. godine, preko Helsinkija, Melbournea, do Rima 1960. godine. Četiri turnira, tri srebra i jedno izuzetno vrijedno zlato. Nakon toga 1964. godine Jugoslavija je igrala četvrtfinale, u Moskvi je 1980. osvojeno četvrto, u Los Angelesu treće mjesto.

Nekada su se igrale i kvalfikacije za Olimpijadu

Utakmice kvalifikacija su imale svoju težinu, baš kao i nastupi za olimpijsku selekciju. Uostalom dovoljno je sjetiti se Helsinkija 1952. godine te famoznog okršaja Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. A Sovjetski Savez odnosno Moskva bili su domaćini igara 1980. godine. Kvalifikacije su se igrale od ožujka 1979. godine, do travnja sljedeće. U skupini s Jugoslavijom našle su se još Italija i Turska.

I prije raspleta bilo je jasno kako će međusobni dueli Italije i Jugoslavije odlučiti o putniku na Olimpijadu. Radilo se o selekcijama do 23 godine, s tim da su pravo nastupila imala i dva igrača najbolje kako se nekada zvala A reprezentacije.

Italija u Mostaru

Samo dvije godine nakon utakmice finala Europskog prvenstva za igrače do 21 godine, Jugoslavija - Istočna Njemačka, Mostar je imao priliku ugostiti i selekciju Italije 26. ožujka 1980. godine. Kako je Italija ostvarila u prvom susretu pobjedu 1:0, Jugoslaviji je igrala samo pobjeda. Šest dana ranije, na Koševu je u prijateljskom susretu A selekcija Jugoslavije pobijedila Urugvaj 2:1. Iz te reprezentacije Miljan Miljanić je ustupio Ivana Toplaku skoro pola reprezentacije.

Tako su u Mostaru zaigrali Pantelić – Cukrov, Jovin, Primorac, Matijević – Krstičević (Pešić), Klinčarski, Miročević, Slišković – Repčić, Zl. Vujović. S druge strane na klupi je bio legendarni Azeglio Vicini, a igrali su Galli – F. Baresi, G. Baresi, Osti, Ferrario, Tesser – Ancelotti (Guerrini), Fanna, Beccalossi – Altobelli, Sacchetti (Pileggi). Neki od ovih igrača će kasnije biti velike zvijezde Talijanskog i europskog nogometa, poput golmana Galija, Franca Baresija, Ancelottija, Altobellija. Međutim tog 26. ožujka posebno su motivirani su bili domaći momci, Baka Slišković tada igrač Veleža, dok je Boro Primorac nosio dres Hajduka. Pored njih dvojice tu je bio i legendarni kapetan Veleža druge polovine osamdesetih Vladimir Dada Matijević.

Baka asistirao i zabijao

Publika na stadionu pod Bijelim brijegom je uživala, a Italija je doživjela težak poraz. Prvo je do dvadesete minute Primorac postigao dva gola, asistent je bio Slišković. Italija se do poluvremena vratila preko Franca Baresija i Fanne.

U drugom dijelu je prvo Ante Miročević jedan od ponajboljih igrača Budućnosti osigurao novo vodstvo Jugoslavije, a onda je završnica utakmice pripala, geniju. U oba slučaja Sliškovićeve "žrtve" bile su braća Baresi. Prvo stariji Giussepe, pa onda i mlađi Franco. I to samo u dvije minute. Ovaj drugi gol je posebno atraktivan i prava je šteta što ne postoji kvalitetniji snimak iz Mostara.

Na Olimpijadi u Moskvi, Jugoslavija na kraju nije stigla do medalje. Nakon prolaska skupine, u četvrtfinalu je savladan Alžir, ali je onda prvo Čehoslovačka bila bolja u polufinalu 2:0, pa domaćin Sovjetski Savez u susretu za treće mjesto.