Belgija ima igrače, ali ne i igru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na prošlom Mundijalu igrali su četvrtfinale, prije toga su golovima Lukakua i De Bruynea  prošli Sjedinjene države u osmini finala. Pričalo se o ogromnom potencijalu mlade momčadi koja je bila puna nadolazećih, ali i već ostvarenih zvijezda velikih klubova. 

Vječni talenti i vječni četvrtfinalisti

Zapravo, izbacimo li Mirallasa, Van Buytena i Origija, Belgija i danas igra u istom sastavu. Taj potencijal se nije nimalo pokazao protiv Argentine, koja je već u osmoj minuti četvrtfinala preko Higuaina povela 1:0, što će se pokazati dovoljnim za prolaz dalje. Argentinci su zatvorili sve prilaze golu, a mlada i talentirana Belgija samo se razbijala o obranu Gaučosa kao o hridi. OK, bit će bolje, rekli su.

Onda je došao EP u Francuskoj i glasno se govorilo kako sazrela repka ide u susjedstvo podignuti pehar. Dvije godine iskusnija Belgija opet se domogla četvrtfinala pregazivši zalutalu Mađarsku sa 4:0 u osmini finala i taman kad su ih svi vidjeli u polufinalu, jer im se žrijeb nevjerojatno otvorio – stradali su od hrabrog, ali limitiranog Walesa.

Još uvijek ih boli onaj poraz od Walesa

Sjećate se, sve je izgledalo super kada je Nainggolan već u 13' probio vratara Hennesseya i Belgija se već vidjela u polufinalu protiv Portugala. No, Velšani su mislili drukčije i uskoro će preuzeti igru, a Belgija će gledati kao jelen u farove kako im velika šansa generacije curi iz ruku. Na kraju su deklasirani sa 3:1, za veliku tugu Crvenih Đavola, ali opet se ponovila jalovost u ključnim trenucima, baš kao i dvije godine ranije protiv Argentine.

Sjajna skupina fantastičnih pojedinaca, ali bez jasne igre u najvažnijoj fazi utakmice, tako su govorili i pisali sportski novinari nakon još jednog zaustavljanja potentne reprezentacije na domak završnici.

Smijenjen je trener, Marc Wilmots je označen kao krivac za sve, doveden je Evertonov Roberto Martinez, koji je trebao povezati konce igre, označiti tko će biti vođa, a tko egzekutor. Kuglice su ih pomilovale i u skupini kvalifikacija nisu imali većih problema sa Bosnom i Hercegovinom i Grčkom u tranziciji, ali je, recimo, remi s Grcima u Bruxellesu bio znak da Belgija i dalje ima svoje žute minute.

Pucaju kad im se najmanje nadaš

No, vrsni pojedinci uvijek bi nekako našli načina zabiti gol protivniku, među kojim su oni koji bi igrali bunker bili zbilja preslabi (Gibraltar, Cipar i Estonija), a BiH ionako ne zna igrati bunker, pa je u obje utakmice primila previše golova. No, taj meč s Grcima bio je ogledni primjer kako Belgija, usprkos snazi pojedinaca, zna nenadano zastati –protiv momčadi koje idu u kost, što bi se popularno reklo.

Uvjerljiv prolazak kroz grupu dao je za pravo mnogima da kažu – Belgija je sada ona prava! Ali, oprez, jer nisu se naigrali utakmica s velikim reprezentacijama (da ne kažemo – sebi ravnima!), jedino ona s Meksikom iz prošle godine (3:3) i remi s Portugalom nedavno (bez Ronalda) mogu služiti kao ogledni talon. Dakle, dobiti Kostariku 4:1 i nije nešto, ako i Egipat 3:0, a ako ste gledali utakmicu s Portugalom mogli ste vidjeti koliko se Belgija muči u organizaciji napada, kao i u samoj završnici.

Imaju pukotinu k'o Panamski kanal

Utakmica s kojom su otvorili ovogodišnji Mundijal, sa slabašnom Panamom, pokazala je da se stari problemi nastavljaju. Možemo Belgiji dati za pravo da nisu htjeli forsirati, jer slabašan protivnik nije bio razlog za upinjanje do maksimuma, ali nije ni da se nisu oznojili. Pogotovo u prvom poluvremenu bilo je evidentno kako De Bruyne ima problema sa distribucijom lopte (užasna statistika točnih pasova), kao Hazard previše solira i nećemo reći neistinu ako kažemo da ga je Panamac Murillo nekoliko puta učinio smiješnim.

Romelu Lukaku je zabio dva gola, ali većinu utakmice je gubio duele, a čak i kada bi dobio onaj zračni, njegove povratne lopte bile su loše. Spor je u reakciji i puno mu treba da se zalaufa. Dries Mertens je imao ulogu slobodnog napadača, također je zabio gol, ali isto tako je na desetke minuta bio neupotrebljiv, lutajući među obrambenim igračima Paname. Da nije bilo pomoći PSG-ovog Meuniera teško bi Belgija dolazila u izgledne prilike u fazi napada, kojih, s obzirom na kvalitet suparnika, i nije bilo puno.

Problem su Kinezi

Belgija najviše škripi u ranoj organizaciji napada, gdje zadnja linija (Vertonghen – Boyata – Alderweireld) često nije znala što bi s loptom, dodajući se do besvjesti. Ključ prijenosa lopte leži na trojcu Witsel – Carrasco – De Bruyne – i oni su protiv Paname odigrali blijedo. Veoma nedostaje Kompany , na kojeg se očito ne može više dugoročno računati. Rekli smo kako De Bruyne igra nekako odsutno, a kad je prisutan, onda je nekako nervozan. Carrasco i Witsel, uz dužno poštovanje, ipak igraju u Kini – i to se na njima vidi. Carrasco nije ni pola starog Yannicka iz Atletica otprije dvije sezone, a Witsel je, kao poznat razbijač, u Kini dobro omekšao. Jednostavno, nije to više onaj stari Axel, koji je zubima kidao protivnike na sredini terena.

Na klupi su Dembele, Chadli i Fellaini – i sve se čini da je odricanje od Nainggolana ipak greška trenera Martineza, jer što će Belgija kad joj ne bude išlo, kada dođe protivnik koji nije kalibra Paname? OK, možete reći da je ovo tek početak, ali Belgija se doimala kao reprezentacija koja je odigrala i previše pripremnih utakmica, a da nije još uvijek uspjela pronaći svoju formulu igre. Pomalo umorno i sporo na momente, bezidejno kroz pola utakmice, Belgijci su se, usprkos rezultatu 3:0 ipak svrstali uz one favorite koji su nas pomalo i razočarali. I ostavili dojam da je možda Wilmots otišao, ali i da nije sav problem bio baš u njemu.