Bijeli šal

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Šal. Odjevni predmet, može pomoći kad je dobro hladno, ali zna poslužiti kao modni detalj. I prije i poslije je bilo trenera koje smo znali vidjeti sa šalom oko vrata, ali niti jedan nije ušao u legendu, niti jedan nije napravio ono što je uradio Ćiro. Stvorio mit. 

To je mogao samo Ćiro. Svojom pričom, svojim ponašanjem. Uvjeriti vas u jednom trenutku da je taj šal za titulu Dinama 1982. godine važan jednako kao bilo koji igrač u momčadi, kao taktika. Iako i on ali i vi znate da je to samo običan šal.

"Bijeli šal nosio sam otkako sam se osjećao punoljetnim. Bio sam zadivljen Charlesom Boyerom koji je nosio bijeli šal pa sam samome sebi rekao da ću ga i ja nositi kad budem stariji.I nosio sam ga i u Švicarskoj, jednako tako i u Rijeci, ali bez da ga je itko zamijetio" objasnio je jednom prilikom.

Ali Ćiro Blažević nije bio običan trener. Kod Ćire je bilo sve drugačije, suprotno, ali je samo kod Ćire i funkcioniralo. Uvijek neka gužva, uvijek galama, uvijek neka drama. Tako je trajalo godinama. Bilo da je radio u Švicarskoj pet poslova odjednom, bilo da je na klupi Dinama, Hrvatske, Irana, BiH, Slobode ili u gost u studiju.

Jednostavno nije bio trener koji će onako kurtoazno pričati o protivniku, hvaliti ga, koristiti neke izraze. Njegova priča je bila nešto drugačija. Njegovi igrači, klubovi, reprezentacije koje je on vodio za njega su bile najbolje na svijetu. Priče o protivnicima su uglavnom završavale na onoj "je..at ćemo im majku".

Motivator

I vjerojatno na neki drugi način Ćiro ne bi mogao niti znao funkcionirati. On jeste bio trener, ali je bio i biznismen, showman, psiholog, kritičar, savjetnik, političar, demagog, sve što je trebalo u datom trenutku. Samo je Ćiro bio u stanju svog najlošijeg igrača uvjeriti da je on najbolji u tom trenutku. Da od tog igrača sve ovisi, ne samo rezultat i onaj za koga igra već i život tamo nekog rudara, zemljoradnika, žene koja treba roditi, nacije, države.

Zato i jesu njegove presice, njegovi motivacijski govori, ostali do danas nešto o čemu se priča jednako tako kao i taktici ili pojedinim utakmica. Primjera je gomila. Recimo u Švicarskoj je "pogodio" s čelnicima Lausanne premije ako na tribinama bude više od 7.000 gledatelja.

" Ja novinarima kažem kako će naš golman Burgener igrati u vrhu napada. I dođe 27 tisuća ljudi, da čovjek i gol, eto…"

Takav je bio, uvijek spreman da nešto više od obične priče ponudi medijima. U Prištini je na centar doveo Terezu Kesoviju da izvede početni udarac. U nekoliko navrata je Ćiro napuštao tadašnju Jugoslaviju, tvrdeći kako bježi jer ga žele uhapsiti. Prije svih, tada vrlo utjecajni Slavko Šajber.

Otišao iz Jugoslavije, vratio se u Hrvatsku

Međutim, nakon raspada Jugoslavije, Ćiro je dobio svojih pet minuta. Na poziv Franje Tuđmana, Ćiro se vratio u Hrvatsku i tog trenutka će s predsjednikom jedne države komunicirati na više nego prijateljskoj osnovi. Ćiro i Franjo su često znali raspravljati o tome tko i što treba igrati, a cinici će reći kako je Ćiro o taktici više polemizirao s Tuđmanom nego sa svojim suradnicima.

"Nikad mu nije bilo na pameti da mi govori tko će igrati. Jednom sam napravio foru kad je kartao i pitao: “Možemo li tu formaciju znati?”. Ja sam se zezao jer mogao sam ti to dopustiti, takav nam je bio odnos, i krenem: “Mrmić..”. Čim sam to izgovorio on baci karte, a ja vičem: “Ladić, Ladić…”. Našem puku ne možeš osporiti da ima maštu i zločestoću pa govori svašta. Ma pričajte baš me briga, imam čistu savjest i gotovo.

U reprezentaciju, pa u zatvor

Iako nije odmah preuzeo reprezentaciju. Početkom devedesetih su Blažević i Mamić i nekolicina njihovih suradnika bili fokusirani na Dinamo, odnosni tadašnju Croatiju koji je trebala postati veliki europski klub. Međutim nakon eliminacije od Auxerrea u Kupu Kupova 1994. godine, kaosa i suspenzije, Ćiro se okrenuo reprezentaciji. Prvim kvalifikacijama za EURO 1996. godine. Prije samog kraja ciklusa, Ćiro se vratiti u Francusku, ali ne turistički, niti poslovno, već u zatvor.

Blažević je uhićen 20. listopada 1995. nakon što ga je francuska financijska policija uhvatila u francuskoj zoni ženevskog aerodroma Cointrin. Vrijeme do posljednje utakmice Hrvatske sa Slovenijom, u četvrtoj kvalifikacijskoj grupi za Europsko prvenstvo u nogometu koje se održalo naredne godine u Engleskoj, Blažević je “prikratio” u zatvoru Luyines kod Aix-En-Provencea, zbog optužbi da je upleten u nogometnu aferu stoljeća, kako novinari uobičavaju nazivati suđenje Bernardu Tapieu, bivšem velikom gazdi Olimpiquea iz Marseillesa.

Naime, bivši generalni direktor marsejskog kluba Jean Pierre Barnes, teretio je Blaževića da je za 420.000 francuskih franaka sredio da 1989. neodlučenim ishodom 0:0 završi utakmica između Nantesa, kojeg je tada Ćiro trenirao, i Tapievog Olimpiquea. To je bilo dovoljno francuskoj policiji da u lipnju 1995. izda nalog za njegovo uhićenje koji je proslijeđen Interpolu. “Blaževićevih 420.000 franaka tek su kap u moru novca od 110 milijuna franaka koji su iscurili iz Olimpiquove blagajne i za kojima se traga”, pisali su tada brojni mediji.

Potjerao Cvitanovića, uzeo broncu

Međutim, Blaževiću je, koji je tada prema pisanju talijanskih novina bio zabrinut “što će mu kazati njegov prijatelj dr. Tuđman”, na ruku išla činjenica da je zatvoren u predizborno vrijeme tako da nije, kako bi bilo za očekivati, punio novinske stranice u Hrvatskoj. Kasnije je Barnes povukao svoj iskaz, pa je Ćiro uz jamčevinu pušten iz francuskog zatvora.

Hrvatska je došla do četvrtfinala Europskog prvenstva, pa se tek kroz baraž dokopala Francuske dvije godine poslije. Jedine dvije pobjede Hrvatska je u tom ciklusu je ostvarila protiv BiH. Koja je za Ćiru u to vrijeme bila tek jedna protivnička reprezentacija s druge strane terena. Nije bilo razumijevanja niti želje da se pronađe neko rješenje, pa se igralo u Bologni gdje je BiH bila domaćin. Na kraju je BiH savladala Dansku 3:0, Schmeichel je zaustavio Grke, pa je preko Ukrajine i dvije teške utakmice, na kraju Hrvatska otišla do trećeg mjesta. Bez Cvitanovića kojeg je Ćiro potjerao.

Iran

Nakon smrti Franje Tuđmana, neuspjeha u kvalifikacijama za EURO 2000. godine, Ćiro napušta Hrvatsku. Iran je bila njegova destinacija.

"Nikada se neću vratiti u Hrvatsku! Već sam gledao plac za grobnicu", poručio je Ćiro tada. Naravno da je opet u svom stilu napravio euforiju, koja ipak nije odvela dalje Iran do baraža i utakmica protiv Irske. Dok je vodio Iran, često je znao reći:

"Mahmuda Ahmadinedžada volim tako jako jer je hrabar čovjek baš poput mene".

Ćiro nikada nije bježao od politike, uvijek je tu negdje. Nekada malo više vezan, nekada malo manje. Čak se krajem 2004. kandidirao na predsjedničkim izborima, no nije se proslavio. Blažević je dobio 0,8% glasova. Konkretno, 17.847 ljudi zaokružilo je njegovo ime.

Reprezentacija BiH

U trenerski život ga je vratila reprezentacija BiH, iako se može reći kako je bilo i suprotno. U trenucima kada su se stvari raspadale, u vrijeme praznih tribina i bojkota najvećih igračkih zvijezda, Ćiro je preuzeo reprezentaciju i kako je govorio, ispunio još jedan san. Njegova prva presica je trajala skoro sat vremena, prvu pobjedu je reprezentacija pod njegovim vodstvom ostvarila nad Estonijom na početku ciklusa za Južnu Afriku, bilo je u Zenici 7:0.

U tim kvalifikacijama je samo Španjolska bila bolja, Belgija je pala dva puta, prvi baraž izboren i prije posljednjeg kola. Najbolje igrače nije vratio u reprezentaciju, ali je zato pored Džeke, Muslimovića, Spahića, Misimovića okupio Nadarevića, Jahića, Salihovića, Medunjanina, u jednu selekciju koja je protiv Portugala u prvom susretu baraža odigrala jedno od najboljih utakmica ikada, ali je izgubila 1:0, s tim da su Džeko, Muslimović i Ibričić tri puta pogađali okvir gola. Pripreme za utakmice u tom ciklusu, za baraž u Novom Vinodolskom bili su posebna priča koja je završila tako kako je završila.

Ćiro je otišao, neki članovi saveza poput Muniba Ušanovića su završili u zatvoru, pričalo se o tome kako su ostali veliki dugovi. I tu se realno trenerska priča Ćire Blaževića završila. Kasnije će vratiti Slobodu iz Tuzle u prvu ligu i uzeti još nešto novca u Kini. Iako je već bio u sedamdesetim. Ali kako ništa nije krio, tako nije ni činjenicu da će za dobar ugovor otići na "kraj svijeta".

"Milijun dolara godišnje malo ti razblaži nostalgiju" izjavio je javljajući se novinarima iz Kine.

O Mamiću...

Posljednjih godina Ćiro je bio jedan sasvim drugi čovjek. Završila se trenerska karijera, nije bilo buke, galame, spektakla. Uglavnom je komentirao uspjehe ili neuspjehe Hrvatske i Dinama. Pojedinih trenera. Često je znao spomenuti i svog kuma Zdravka Mamića.

"Da sam ja bio uz njega nikad ne bi bio osuđen na zatvor. Ja sam jedini koji sam mu se mogao suprotstaviti, ali on je tražio sve same klimavce oko sebe. Da bi tako bilo trebao se riješiti Ćire. Međutim, on ostaje zapisan kao čovjek koji je Dinamo doveo do najuspješnijeg perioda u povijesti. Sve će se zaboraviti, a povijest će pisati svoje". Ćiro je svoju nogometnu povijest na ovim prostorima ispisao na neki poseban, teško ponovljiv način. Onako kako je to mogao samo Ćiro.