Tekst članka se nastavlja ispod banera
Pisati, pričati, analizirati Premijerligu BiH nekako iz godine u godinu postaje sve nezahvalnije. Jer bez obzira na to što rekli ili napisali uvijek će biti onih koji imaju neke svoje argumente. One na koje smo se navikli.
Tipa, oni su prodali neku utakmicu ili oni su pustili, neki drugi ili treći su zapeli, četvrte ili pete je gurao sudac, šeste ili sedme savez i tako u krug.
Još kada dodamo tu i malo politike dobijemo ono što dobijemo. Situaciju u kojoj većina onih običnih navijača, ljubitelja nogometa, pa i trenera i igrača kako se sezona bliži kraju jedva čeka da se ista završi.
Jer jednostavno je tako. I teško da će se to promijeniti u skorije vrijeme.
Čini se da će uvijek biti onih koji moraju biti prvi, onih koji moraju ispasti ili izaći u Europu. Repova, kraćih ili dužih koji se često znaju vući i tri – četiri sezone unatrag.
A ova sezona jeste stvarno u pojedinim trenucima bila izuzetno zanimljiva i u svakom kolu smo morali biti spremni na neka iznenađenja. Broj kandidata za izlazak u Europu se mijenjao, baš kao i broj klubova koji su bili u borbi za opstanak.
Borac i Velež iskoristili svoje prilike
Sarajevo jeste bilo najbolje nakon prvog dijela. Mnogi su ih vidjeli kao sigurnog prvaka, međutim, tek na kraju smo postali svjesni kako su stvari ispod površine izgledale malo drugačije. Puno se novca trošilo, a gazda je taj novac pokušao vratiti prodajom važnih igrača.
To je tako kada imate gazdu koji će realno prije osvojenog trofeja gledati da vrati uloženo.
Kada se novonastala situacija pomiješa s padom forme u jednom trenutku onda dobijemo ono što smo dobili od bordo tima koji je u pojedinim utakmicama bio neprepoznatljiv.
S druge strane Borac je namirisao krv, osjetio da bi mogao nešto napraviti. Momčad s nekoliko iskusnih igrača i mladim trenerom jeste u nekim utakmicama imala određeni vjetar (ovaj ili onaj) u krilima, ali je isto tako u pojedinim važnim utakmicama izgledala dosta dobro. I na kraju je uzela taj naslov.
Međutim, samo kontinuitet dobrih rezultata može potvrditi koliko je jedna momčad kvalitetna. Vidjet ćemo šta će Borac napraviti u vremenu koje je pred nama.
Najbolji posao u ovoj sezoni je napravila momčad Veleža. U kojoj nije bilo velikih zvijezda, niti skupih pojačanja, ali iz koje je Feđa Dudić kao trener izvlačio maksimum. Kada se pogledaju rezultati svih momčadi koje su bile u igri za Europu i koje su na kraju istu izborile, Velež je imao najmanje oscilacija.
Znao se vratiti nakon jedne ili najviše dvije loše utakmice vrlo brzo te je iz utakmice u utakmicu momčad je djelovala sigurnije. Na kraju je nanizala pomalo nestvarnih dvadeset utakmica bez poraza.
Međutim, isto što smo napisali za Borac vrijedi i za Velež. Kontinuitet će biti najvažniji. Sigurno je da će nakon izborene Europe apetiti porasti, a u takvoj situaciji najvažnije je ostati čvrsto nogama na zemlji.
Široki Brijeg uz malo sreće, Zrinjski praznih ruku
Veliki posao je nema sumnje napravila i momčad Širokog Brijega. Koji je kao u niti jednoj sezoni do sada mijenjao svoj igrački kadar. Kako prije početka, tako i na polusezoni.
Uz veliki broj odlazaka tu je bila i korona, ali je trener Karačić uspio posložiti momčad koja je na kraju imala i malo sreće, a koju je dobrim dijelom zaslužila.
Za razliku od Širokog Brijega, Zrinjski nije imao sreće u samom finišu.
Na primjeru Zrinjskog se nekako ponavlja činjenica da dobri nastupi u Europi kod bh klubova kao po nekoj tradiciji ostavljaju traga. Jer dok je Zrinjski pokušavao napraviti još jedan iskorak na europskoj sceni, na domaćoj su se gubili bodovi.
Posebno na domaćem terenu gdje je Zrinjski izgubio tri utakmice i još tri puta remizirao ove sezone.
Mijenjao se trener, a novi je morao u kratkom periodu ponuditi nešto novo kada je u pitanju igra. Istovremeno je morao i napraviti rezultat.
Četiri utakmice bez pobjede kada se sezona "lomila" skupo su koštala plemiće.
Velika kriza na Grbavici
Ambiciozna momčad Tuzla Cityja je opet nekako ostala nedorečena do kraja. Mijenjali su se treneri, rezultatski se izgubio korak za konkurentima u jednom trenutku.
Dolaskom Husrefa Musemića stvari su se počele mijenjati, ali vremena ni utakmica očito više nije bilo dovoljno. Musemić jeste uspio koliko toliko stvari posložiti, ali ispalo je prekasno.
Željezničar je kao nikada do sada potonuo. Posebno u drugom dijelu sezone. Čini se da i na Grbavici na naplatu dolaze dugovi iz prošlosti, sve loše stvari koje su se gomilale i skupljale pod tepih.
I ono što je možda najgore za navijače ovog kluba optimizma za budućnost ima jako malo.
Mijenjale su se uprave, puno je obećanja, ali jako malo onih s pokrićem. Uz to velikom broju igrača ugovori ističu pa će biti jako zanimljivo vidjeti kako će stvari ići dalje.
Ako se za neku ekipu može reći da je u finišu sezone napravila puno, a da se to ne vidi na tabeli, onda je to Sloboda.
Tuzlaci također opterećeni financijskim problemima već u duže vrijeme, opasno su plesali na rubu, u jednom trenutku je borba za opstanak bila realnosti, ali je Mladen Žižović za kratko vrijeme uspio jako puno napraviti.
S također skromnim igračkim kadrom.
Mladost ili Radnik?
Mladost Doboj Kakanj je svoj status oko opstanka barem na terenu riješila prije posljednjeg kola, ali još uvijek nije sigurna. Ponovo se pojavljuju problemi s potrebnim licencama za takmičenje.
Imala je Mladost loših perioda, manje loših, a na kraju je izborila opstanak iako u pet posljednjih kola nije ostvarila niti jednu pobjedu. Međutim, uspjela je remizirati tri puta zaredom što je bilo dovoljno.
Neke od svojih najboljih igrača Mladost je prodala i prije kraja sezone, pa će pred narednu morati ponovo krenuti u slaganje nove momčadi, ako naravno bude potvrđen status premijerligaša.
Krupa je u teškoj borbi za opstanak na kraju uspjela. Kada je bilo najvažnije ova momčad je uspjela na svom terenu pobijediti Mladost, Slobodu, Radnik, a onda je Olimpik odustao pa je Krupa uzela tri najvažnija boda bez borbe.
Pitanje je naravno, što bilo kad bilo, međutim, Krupa jeste u finišu igrala dosta dobro i na kraju opstala.
Svoj opstanak u pitanje Radnik je doveo nakon domaćeg poraza od Slobode. Rezultati nisu išli na ruku momčadi koju je ispadanja pokušao spasiti Vlado Jagodić ali nije išlo.
Na kraju je istupanjem Olimpika, najveći gubitnik bio Radnik, međutim u taboru ove momčadi vjeruju kako Mladost neće dobiti potrebnu licencu za takmičenje naredne sezone.
Istupanjem Olimpika regularnost lige je dodatno uzdrmana. Jer se radilo o momčadi koja se borila za opstanak i koja je trebala igrati protiv nekih direktnih konkurenata (Krupa).
Momčad s Otoke je odlučila napustiti ligu nakon utakmice u Bijeljini nezadovoljna suđenjem.
U toj i nekim drugim utakmicama. S druge strane iz saveza tvrde kako je Olimpik odlukom Disciplinske komisije NS/FS BiH bio dužan da ispuni obaveze prema igračima i članovima svoje administracije, što nije napravio do određenog datuma pa je nastupila suspenzija.
Bez obzira tko je u pravu, ovakve stvari se jednostavno ne smiju događati. Jer kako smo rekli, repovi ostaju.
Sve je manje novca, kakva nam je budućnost?
Kraj ove sezone koja je kompletna bila pod koronom je pokazao koliko su klubovi izgubili ili zaradili novca. Novca kojeg je sve manje u našem sportu, pa ga manje i u nogometu.
I dalje u većini klubova glavnu riječ na terenu vode iskusni igrači koji prešli tridesetu.
Mladi su dobrim dijelom u nekim sporednim ulogama. Kada su u pitanju treneri, tu smo navikli na neku rotaciju od desetak imena uz izuzetak jednog ili dva nova. Ono što je jako važno jeste činjenica da se stvari mijenjaju i na globalnoj europskoj karti čega možda i nismo svjesni u ovom trenutku.
Koliko god UEFA pričala kako je dobila bitku protiv "Superlige" nije isključeno da vrlo brzo istu dobijemo pod okriljem baš UEFE.
Pitanje je koliko ćemo naredne godine imati mjesta u europskim takmičenjima. Godinama smo se navikli na kvalifikacije i pretkola. Tu jeste bilo novca, ali pitanje je što će biti ako ostanemo samo na novoformiranoj Konferencijskoj ligi.
Dobro i tamo će ga biti ali puno manje, a tu neku nazovimo je razliku naši klubovi u ovakvom okruženju će teško kompenzirati.
Nažalost, klubovi na ovim prostorima taj potrebni novac skoro nikako ne mogu priskrbiti kroz ulaznice, reklame i ostale stvari koje se podrazumijevaju u normalnom svijetu.
A što bude manje novca biće manje i zvučnih imena na terenima.
Zato će se htjeli ili ne klubovi morati okrenuti pravljenju i stvaranju igrača. Jer samo proizvodnja i prodaja istih će ostavljati klubove iznad površine. Koliko – toliko.
Ipak gledajući u prošlost po tom pitanju ne možemo biti optimisti za budućnost.
