Tekst članka se nastavlja ispod banera
Dok su njemačke trupe uništavale dobar dio Europe, u njihovoj zemlji se nogomet igrao. Bilo je amatera, profesionalaca, kvalitetnih momčadi koje su igrale po regijama, a nogomet je trebao dizati moral i olakšati način života.
Izbornik tadašnje reprezentacije Sepp Herberger je imao tu mogućnost da kao član vladajuće stranke " povuče" s prve crte bojišnice igrače, one najbolje kako bi igrali za reprezentaciju. Jedan od njih je bio i Friedrich Fritz Walter, koji je debitirao 1940. godine za reprezentaciju.
Tog dana, 14 jula 1940. godine, Njemačka je na Waldstadionu pred 40.000 gledalaca razbila Rumunjsku 9:3, a Fritz Walter je u trijumf ugradio hat-trick. U to vrijeme uz Waltera, Njemačka je imala Willi Hahnemanna (koji je protiv Finske uspio postići čak šest golova u pobjedi 13:0), Ernsta Plenera, Willia Arlta, Helmut Schneider među ostalim. Walter je u tom periodu odigrao 23 od 25 utakmica, koje se računaju kao utakmice nacističke Njemačke.
Bilo ih je solidan broj. Posebno se pamte dva duela s Mađarskom. Jedan je završio 7:0, drugi 5:3. U tom drugom su Mađari vodili 3:1 na poluvremenu, nakon čega je Herberger svoje igrače upozorio:
- Nemojte da dozvolimo da se ovo pretvori u katastrofu. Tu poruku su Nijemci doslovno shvatili i u drugom dijelu su golovima Paula Janesa, Fritza Waltera, Frieda Dörfela i Alberta Singa su kreirali preokret.
Morao je u rat
Za Njemačku i njene građane barem u tom periodu je sve izgledalo koliko toliko je moglo u tom trenutku, dobro. Međutim stvari će se početi mijenjati nakon prvih poraza njemačkih jedinica na frontu. Sirene zračnih napada bile su češća pojava, a nestašica hrane pokazala je njemačkom stanovništvu da nije sve tako dobro kao što su Hitler i njegov ministar propagande Joseph Goebbels tvrdili i pojašnjavali. Nogomet je bio sve manje važan, na crtama je bilo potrebno što više ljudi, vojnika. Sepp Herberger je nastojao zaštititi neke svoje omiljene igrače, pa je tako Fritz Walter završio u Red Fighter Pilotsima momčadi koja je bila dio padobranske pukovnije za koju je odgovarao bivši golman bojnik Graf.
Nakon što se njemački ratni stroj zaustavio u Staljingradu, Crvena armija je dodatnim snagama gurnula Njemačku natrag preko istočnog fronta. 30. travnja 1945. Adolf Hitler je izvršio samoubojstvo. Dan prije nego što je Hamburg dobio posljednju službenu nogometnu utakmicu odigranu tijekom rata, protiv Altone 1942. Tjedan dana kasnije, Njemačka je kapitulirala. Bojnik Graf naredio je svojim ljudima da krenu na zapad kako bi se predali savezničkim snagama. Stvari su se razvijale na početku po planu, međutim vrlo brzo će krenuti u jednom drugom pravcu. Amerikanci su predali zarobljenike Rusima, što je u prijevodu značilo deportaciju u Sibir. Prinudni rad na - 40, užasno teške uvjete, jednostavno pakao je čekao Waltera i njegove suborce.
Lopta ga spasila u zatvoru
Fritz Walter je rođen u Kaiserslauternu 1920. godine kao najstariji od tri brata. Njegov otac, Ludwig, bio je vozač kamiona koji je radio u Americi prije nego što se vratio kući prije Prvog svjetskog rata. Njegova supruga je bila iz Berlina, a obitelj Walter se skrasila u regiji Pfalz. Nesreća je Ludwigu oduzela vid na jedno oko pa je otvorio restoran na lokalnom Betzenbergstadionu, domu FC Kaiserslauterna. Kako su braća odrastala bukvalno na stadionu, pa nije iznenađenje što se i Fritz priključio omladinskom pogonu Kaiserslauterna. Za prvu momčad je zaigrao sa 17 godina i vrlo brzo ga je primijetio Herberger. On je bio impresioniran i uskoro je Walter postao miljenik njemačkog izbornika, član reprezentacije.
Nogomet je Fritzu Walteru bio sve, nogomet je u pravom smislu riječi spasio život. U logoru je pokušavao preživjeti baš šutirajući loptu u onim najtežim trenucima. Stražari u logoru su igrali jednog dana, a onda je lopta došla do Fritza. Jedan od čuvara ga je prepoznao
- Ja tebe znam! Bio sam na stadionu 1942 godine kada si igrao protiv nas. Izgubili smo 5:3, rekao mu je čovjek koji je očito bio Mađar. Ime Fritza Waltera je nestalo sa spiska zatvorenika i on je umjesto u neki drugi zatvor, poslati kući. Vratio se u svoj Kaiserslautern s kojim će uzeti dva naslova. Najveći rival u tom trenutku Kaiserslauterna je bio žestoko ambiciozni Preußen Münster koji je među prvim poslije rata kupovao i potpisivao profesionalne igrače.
Odbijao velike novce
Nekoliko sati nakon prve poslijeratne utakmice Zapadne Njemačke protiv Švicarske 1950. godine, predstavnici francuskog Nancyja upoznali su Waltera i ponudili 100.000 DM za njegov potpis. Godinu dana kasnije, Helenio Herrera, koji je predvodio Atletico Madrid, pregovarao je s Fritzom Walterom. Ponudio je 225.000 DM, ali je u oba slučaja igrač odbio ponude.
To je dijelom bilo zato što je njegov klub kao i trener Herberger nekako pronalazio načine da mu pruži barem neku vrstu financijske sigurnosti i stabilnosti. Odobren mu je kredit kako bi mogao pokrenuti kino i praonicu rublja, što mu je jamčilo dobar život u Zapadnoj Njemačkoj 1950 -ih. Drugi razlog nesklonosti igrača bio je taj što je znao da više nikada neće igrati za svoju zemlju, budući da je u to vrijeme u Zapadnoj Njemačkoj profesionalizam bio strogo zabranjen.
Čudo u Bernu
Prvo svjetsko prvenstvo nakon rata u Europi igralo se 1954. godine u Švicarskoj. Mađarska je bila nedodirljiva i sigurna oklada za naslov prvaka. Herberger i Walter su trebali jedan dobar rezultat, koji bi bio jedna vrsta iskupljenja, za sve ono što se događalo u ratu. Rezultat koji bi vratio tadašnju Zapadnu Njemačku u normalu.
Walter nije bio isti čovjek nakon Svjetskog rata. Njegovi nogometni instinkti bili su netaknuti, ali bio je ćudljiv, osjetljiv i sklon sumnji u sebe. Sve bi ga izbacilo iz ravnoteže; loše sudačke odluke, kritičke primjedbe, a posebno vrijeme. Otkad je za vrijeme rata preživio malariju, jako loše je igrao kada je bilo toplo, vruće, kada su temperature bile visoke. Zato je molio kišu, tog 4. srpnja 1954. godine. Kada se igralo veliko finale Mađarska - Zapadna Njemačka. Kiša jeste pala, ali je Mađarska nakon osam minuta vodila 2:0 u finalu. Fritz Walter stajao je na terenu, zagledan u travu nakon drugog gola. očajnički pokušavao razmišljati o utakmici iz svibnja 1942. godine kada se njegova momčad vratila nakon 1:3 protiv istih protivnika. I nekako se, poput te utakmice, Zapadna Njemačka brzo oporavila.
Kad je trebalo podijeliti ekipu po sobama, Herberger je svog kapetana upario s drskim i otvorenim Helmutom Rahnom, što se pokazalo kao majstorski potez. Obojica igrača izvukli su najbolje jedan od drugog, a Walter se našao opušten u društvu svog suigrača u njihovom trening kampu na jezeru Thun. Upravo su Walter i dvostruki strijelac Helmut Rahn bili junaci " Čuda u Bernu". Walter je podigao trofej Julesa Rimeta kiša je i dalje padala, a doba mađarskog zlatnog tima je završilo. Bilo je to svojevrsno oslobađanje Nijemaca od svih njihovih tereta nakon Drugoga svjetskog rata.
Povukao se pa onda i vratio
Dvije godine kasnije Fritz se odlučio povući. Jednostavno je teško podnio okupaciju Mađarske od strane Sovjetskog Saveza. Dobar dio igrača mađarske reprezentacije se izvukao van zemlje, a Walter ih je koliko je to bilo moguće pomogao na različite načine, pa i financijski. Na nagovor Seppa Herberger, Walter se još jednom vratio na teren. Kako bi pomogao svojoj reprezentaciji na sljedećem svjetskom 1958. godine. Imao je 37 godina, a nije igrao za reprezentaciju najmanje dvije godine. Njemačka se borila do polufinala gdje ih je u kontroverznim okolnostima pobijedila Švedska, domaćin. Stvorena je poprilično neprijateljska atmosfera prema njemačkim igračima, sudac István Zsolt je tolerirao grubu igru Šveđana. Waltera su ozlijedili, dok je Erich Juskowiak zaradio crveni karton.
Zapadna Njemačka je na kraju bila četvrta, ogorčeni čelnici saveza su rekli kako nikada više neće igrati u Švedskoj. Ta protiv Švedske bila je posljednja reprezentativna u karijeri za ovog fenomenalnog ofenzivnog veznog koji je bio godinama ispred svog vremena. Jer u njegovo vrijeme takva pozicija na terenu bila je prava nepoznanica.
Igrač ispred svog vremena
Za repku je postigao 33 gola. Što se tiče klupske karijere, Kaiserslautern je bio i ostao jedini klub za koji je igrao. Ukupno je upisao 379 nastupa i zabio 306 golova. Preminuo je 2002. u 82. godini života. Jedan je od pet počasnih kapetana reprezentacije. Stadion Kaiserslauterna nosi ime upravo ovog sjajnog nogometaša.
Od 1965. živio je u Asselbornu, malom selu u blizini Kaiserslauterna i ovaj mali klub je uspio skoro dovesti do Bundeslige. Nakon toga je krenuo raditi s prijestupnicima, pomažući im da se vrate u normalan život nakon izlaska iz zatvora. Manfred von Richthofen, predsjednik Njemačke sportske federacije, rekao je: „Fritz Walter je bio simbol njemačkog sporta u poslijeratno doba. Čovjek sa izvanrednim sposobnostima na terenu, kasnije se u životu bavio se i društvenim ciljevima. To ga je učinilo uzorom za buduće generacije sportaša.
