Tekst članka se nastavlja ispod banera
Rat je trajao uveliko i Vijetnam je bio posljednje mjesto na zemlji na koje biste željeli ići. Početkom te 1967. godine rat se intenzivirao do te mjere da su Amerikanci tamo smjestili pola milijuna vojnika koji su se borili protiv komunista na sjeveru. I onda je usred rata netko počeo pričati o nogometu.
Ne o bilo kakvom, već u jednom turniru koji se jeste igrao od 1961. godine pod nazivom "South Vietnam National Day Tournament" i na kojem su sudjelovale reprezentacije Jugoistočne Azije, uglavnom zemalja koje su "podržavale" Amerikance. Međutim, te godine će turnir imati osam reprezentacija, a dvije će doći po prvi put iz Novog Zelanda i Australije.
Turnir koji je ostatku svijeta signalizirao da je u "slobodnom" dijelu Vijetnama stanje "uobičajeno".
Utakmice su igrane na stadionu CongHoa u Sajgonu, a osam selekcija ja učestvovalo. Australija, Hong Kong, Malezija, Novi Zeland, Singapur, Južna Koreja, Južni Vijetnam i Tajland. U dvije skupine po osam.
Sve oko mene je rat
Brian Turner imao je samo 17 godina, mjesec dana ranije je još bio u školi, a sada se našao usred rata, u nekoj svlačionici.
''Hajde Brian. Sve je u redu, prijatelju'', rekao je kratko jedan od iskusnijih u toj reprezentaciji Novog Zelanda, Paul Rennell.
Paul je vidio strah u očima tinejdžera. I ne samo njegov, jer izlazak iz svlačionice, prolaz kroz tunel značio je dolazak u stvarni svijet. Izlazak u rat.
''Morali smo dobiti odobrenje da je to sigurno putovanje. Nakon što je stigla potvrda naše vlade krenuli smo. Odigrali smo jednu utakmicu u Singapuru, a onda je uslijedio let za Sajgon. Sjećam se kako je naš zrakoplov po ulasku u vijetnamski zračni prostor dobio pratnju američkih borbenih zrakoplova, u hotelu nas je čuvala američka vojska. Hotel je bio jedna vrsta tvrđave. Kamo god smo išli imali smo naoružana vozila oko autobusa i ceste su bile zatvorene. Bila je to ratna zona, ali i dalje je bila prilično sigurna. Kada danas gledate mislite kako je to bila izvanredno opasna situacija u kojoj smo se našli, ali vlada Novog Zelanda od prvog je dana rekla da ćemo biti sigurni'', sjeća se baš taj tada mladi Brian koji je dobio priliku kod izbornika Juana Schwannera čileansko - mađarskog stručnjaka.
Juan je na ovaj opasni put poveo par mladih igrača, uz Turnera, EarlaThomasa i Davea Taylora te nekolicinu iskusnih poput Paula Rennella, Kena Francea, TommyjaMcNaba, a uz Engleze tu su bila dva Škota AlexCaldwell i J.M. Ferrier, te zanimljivo Istvan Nemet koji je rođen u Subotici.
Australija osvaja turnir
Novi Zeland je na startu turnira izgubio od susjeda Australije 3:5, tri dana poslije je uspio nadigrati Singapur, ali je u posljednjem susretu Južni Vijetnam bio uvjerljiv. Australija je otišla do polufinala, Novi Zeland ne. Australci su imali velikih problema, nakon utakmice u kojoj su savladali domaćina, jer su ih napali domaći navijači.
Letjele su kamenice morala je intervenirati i policija. Sve reprezentacije su bile smještene u hotelu Caravelle, tijekom noći igrači su znali izaći na krov, odnosno terasu kako bi posmatrali što se to događa u Sajgonu i ostatku Vijetnama.
''Često biste mogli čuti sirene, ali svi su govorili da smo na sigurnom kao kuće. Ipak, znali smo kako je tu negdje u blizini eksplodirala bomba, kako je pogođen neki trgovački centar. Sjećam se kako smo znali tijekom večeri ili noći izaći na krov, gdje smo slušali kako bombarderi lete iznad naših glava. Na treningu su nas čuvali vojnici, bili smo sigurni na stadionu, tijekom utakmica tamo je bilo i do 40.000 gledatelja'', govori Turner.
Najveći problem Novozelanđanima predstavljala je koliko god to čudno zvući, hrana.
''Hrana nije bila najbolja. Sjećam se da su nam jednog dana poslužili obrok za koji smo svi mislili da je odrezak, pa smo ga bacili, kasnije su nam poslužili nešto za što smo utvrdili da je bio pas. Ironije, to je bio najbolji obrok koji su nam dali.Srećom imali smo blizu bazu australski vojnika pa smo uzimali njihovu hranu'', pričao je Earle Thomas.
Hrana veći problem od rata
Najgore od svih je prošao 16-godišnji Dave Taylor, čije je stanje bilo toliko loše da je završio u bolnici. Situacija je bila toliko opasna da je Taylor ostao u bolnici, iako su njegove kolege otputovale kući. On jednostavno nije mogao u avion, jer je stanje bilo teško. Australski liječnik je rekao Taylor opasno bolestan.
''Dave Taylor završio je u bolnici u Saigonu i to me jako pogodilo jer je bio moj veliki prijatelj. Išao sam u posjete, bolnica je bila prepuna ranjenika, a Dave je tamo ležao nekih desetak dana. Nismo imali lječnika u reprezentaciji, ali nam je pomogao njegov kolega iz Australije'', dodao je Turner.
I dok su mladi igrači Novog Zelanda uspijevali graditi svoje karijere, te su pomogli da se reprezentacija nađe na Svjetskom prvenstvu 1982. godine, njihovi vršnjaci su ginuli u Vijetnamu.
Samo dva mjeseca nakon održavanja turnira, započela je ofenziva na sjeveru, a rat je prešao u novu ružnu, krvavu fazu. Novozelandske trupe su stizale u Vijetnam neprekidno do samog kraja 1975. godine. 37 vojnika iz ove zemlje je poginulo u tom periodu.
Australci su osvojili ovaj turnir iako su prijetili bojkotom same finalne utakmice jer na stadionu nije bilo mjesta za australsko vojno osoblje koje je bilo velika podrška igračima na terenu i van njega. Po završetku turnira, Australci su otišli posjetiti trupe u Vung Tauu i tamo su odigrali utakmicu protiv njih.
Računajući turnir i turneju, ostvarili su deset pobjeda u isto toliko utakmica. S obzirom da se dio vlade uz laburiste nije slagao s učešćem Australije u ratu, za naslov i nastup u Vijetnamu nisu dobili neko značenje i priznanje. Posljednje izdanje turnira u Južnom Vijetnamu je odigrano 1974. godine.
