Tekst članka se nastavlja ispod banera
Devedesete su bile godine silnih promjena. Naravno i u sportu, nogometu posebno. Pojavila se Lige prvaka, u Engleskoj smo dobili Premiership, novca je bilo sve više pa su se počeli potpisivati i sve veći ugovori.
Jedan od onih koji je svakako utjecao na tijek stvari i koji je dao svoj ogromni doprinos u toj cijeloj priči je svakako Jean-Marc Bosman. Igrač koji je po mnogima utjecao na suvremeni nogomet možda i više od Pelea, Cruyffa, Maradone ili Ronalda.
Njegov doprinos nije bio čisto igrački na terenu, on je svoju bitku vodio po raznim kancelarijama i Europskom sudu pravde u Luksemburgu.
''Moj klub me držao kao zarobljenika. Ponudili su mi novi ugovor na četiri puta manju plaću od prethodne, a da bi me prodali u Dunkirk su zahtijevali četiri puta više novca nego što su za mene platili. Drugim riječima, bio sam četiri puta bolji u slučaju da želim napustiti klub, a četiri puta lošiji ako želim ostati'', rekao je Jean-Marc u jednom od intervjua. Jean-Marc je karijeru počeo u Standardu iz Liegea, u vrijeme kada se pojavila ponuda iz Francuske nosio je dres manje poznatog RFC također iz Liegea.
Borba koja je trajala duže od planiranog
Pravila su bila takva da nogometaš nije mogao napustiti klub bez odštete kada mu istekne ugovor niti je mogao odbiti potpisati novi ugovor koji mu je klub stavio na stol. Iz njegovog kluba su odlučili da ga neće pustiti, točnije tražili su za njega četiri puta veći iznos od onoga koliko je njega klub platio, dok mu je recimo plata novim ugovorom smanjena na jednu četvrtinu onoga što je imao prije.
I Bosman se jednostavno pobunio, krenuo je borbu, bitku, za koju mnogi igrači koji danas imaju ogromne transfere nisu niti znali. Odlučio je tužiti sudu RFC Liège kao klub, Belgijski nogometni savez i UEFA-u zbog povrede radničkih prava i u tužbi je tražio slobodu odlučivanja.
Njegova borba nije trajala malo, čitavih pet godina (iako je odvjetnik očekivao dva tjedna) sve do 15. prosinca 1995. Tada je Europski sud u Luksemburgu donio odluku da klubovi nemaju nikakve zakonske osnove zadržavati igrače po isteku ugovora.
Istovremeno, igrači su dobili mogućnost da po isteku ugovora prelaze iz kluba u klub bez odštete i da nisu dužni prihvatiti uvjete novog ugovora. Jednako tako važna odluka je bila ona koja je promijenila broj "stranaca" u klubovima. Kao što je poznato do tada su tri stranca na terenu bila maksimum. To pravilo koje je vrijedilo za igrače Europske unije tada prestaje.
Više ništa nije bilo isto
Od tog trenutka u svijetu nogometa, više ništa nije bilo isto. Prvi koji je iskoristio to novo pravilo bio je Edgar Davids koji napušta Ajax i prelazi u Juventus. I dok se iz dana u dan povećao broj velikih transfera koje imamo i danas, Bosman je skoro nestao sa scene.
Ako se pitate kakav je on transfer napravio, odgovor je - nikakav. Jer mu u tom trenutku, barem je on tako razmišljao nije ni trebao.
Olympic Charleroi je bio njegov posljednji klub u kojem je odigrao samo dvije utakmice i završio karijeru 1995. godine. Jednim dijelom razlog leži u činjenici da je njegov status kada je pokrenuo proces jednostavno kao igrača bio "zamrznut" pa je nogomet u nižim amaterskim ligama. Drugi razlog je taj što je već bio u tridesetima pa niti jedan klub nije pokazao interes.
Dobio bitku, pa se raspao
Međutim, love kako se to kaže nije falilo, jer je dobio odštetu u visini skoro milijun eura. Što je uradio s tim novcem koji u tom trenutku nije bio mali? Trošio ga je nemilice, u provodima, na alkohol, žene, ni kocke nije nedostajalo.
Zlobnici će reći kako jednog bez drugoga jednostavno ne ide. Usput nije se nešto baš ni poreza naplaćao pa su na kraju depresija i alkoholizam ostali kao njegova jedina opcija.
''Presuda nije uništila samo moju karijeru. Presudom sam postigao nešto što nijedan ministar ne bi postigao politički. Činjenica da su me klubovi tretirali kao izdajnika duboko me pogodila. Kad sam 1998. godine pobijedio u završnoj žalbi, kompletna nizozemska reprezentacija je bila kod moje kuće, dobio sam određene "bonuse", ali kada sam dobio belgijski savez, nitko od reprezentativaca Belgije nije želio razgovarati sa mnom'', reći će danas Bosman.
U međuvremenu, Jean-Marc je u stvarnosti tonuo sve dublje. Alkoholi i depresija su postali njegova svakodnevica, čak je jednom bio osuđen na godinu dana zatvora (kasnije ublaženo u društveno-korisni rad) zbog obiteljskog nasilja.
Jedno vrijeme je radio u prodavaonici sportske opreme, ali ni to – kao ni povremeni honorarni poslići za FIFPro, globalni sindikat nogometaša – nije dugo trajalo.
Mnogi i ne znaju tko je Bosman
Probao je pokrenuti biznis, prodajom majica na kojima je pisalo "Who's the Boz". Koliko je prodao tih majica? Jednu, sinu svoga odvjetnika. Naravno kako je novca bilo sve manje, a porez se nije plaćao, ostaje bez jedne, druge nekretnine, skupocjenih automobila.
''Vjerujem da sam mnogim ljudima donio puno sreće. Bila je to presuda koja je bila izuzetna i koja je dala desetinama hiljada ljudi posao i vjerujem da sam napravio nešto pozitivno. Ja sam u toj borbi uložio sebe, a mladi igrači su jednostavno samo prihvatili ono što sam napravio. Mladi igrači ne znaju jer su premladi - mislim, dovoljno su mladi da mogu biti moja djeca - ali valjda će nekada sjetiti da je postojao netko tko je nekada bio profesionalni igrač koji se borio za njih. Možda i 20 ili 30 godina nakon što mene više ne bude. Ja bi i danas sve isto uradio. Da mi je svaki klub koji je profitirao na mom presedanu, i koji nije morao platiti niti eura odštete za igrača kojeg je doveo bez ugovora, na račun za svaki takav transfer uplatio samo jedan euro, nikad ne bih bankrotirao niti osiromašio. Ovako, da nemam karakter te čvrstine, odavno bih počinio samoubojstvo'', naglašava Bosman kojeg su mnogi zaboravili.
Mnogi i ne znaju tko je bio čovjek zaslužan za famozni "slučaj Bosman" s koji je nogomet postao to što jeste. Najvećim dijelom najbolji mogući biznis.
