Tekst članka se nastavlja ispod banera
Za reprezentaciju Brazila koja je 1970. godine osvojila naslov Svjetskog prvaka mnogi će reći kako je bila najbolja ikada. Bila je sjajna i ona postava iz Španjolske 1982. godine, kao i one koje su otišle do kraja u Americi 1994. godine, u Japanu i Koreji, ali ova je bila nešto posebno.
''Uvijek će biti usporedbi, ali pojedinačno gledano tadašnji Brazil je imao više izuzetnih pojedinaca nego Španjolska u vrijeme svoje najveće dominacije. Oni su tada imali dva tri igrača, ali mi smo imali sjajnu momčad. Da, pogledam ponekad jer je mnogo toga dostupno na internetu i televizijskim programima. I ako ne pazim, često pustim suzu. Svi su znali kakva je naša momčad, svi su očekivali da uzmemo taj naslov. Ja sam bio na svom vrhuncu'', sjeća se legendarni Pele koji na tom turniru u Meksiku po treći put postao svjetski prvak. Što nije uspjelo nikome ni prije ni poslije. Ali nije bio tu sam Pele. Bili su Carlos Alberto, Brito, Rivelino, Gérson i još jedan koji je svojim majstorijama, golovima obilježio turnir - Jairzinho.
Umjetnički nogomet
Igrač koji je na tom turniru bio najbolji strijelac Brazila. Sa sedam golova drugi ukupno, iza Gerda Müllera. Međutim, Jairzinho je napravio nešto posebno. Na svakoj od šest utakmica je bio strijelac. Jednostavno nezadrživ. Kao tek četvrti igrač u posebnom društvu pridruživši se Alcidesu Ghiggiji iz Urugvaja (1950.), Gyorgyu Sarosiju iz Mađarske (1934.) i uvijek legendarnom Justinu Fontaineu iz Francuske (1958.)
''To je bio umjetnički nogomet, nogomet kakav je nestao sa scene nakon tog svjetskog prvenstva u Meksiku. Svi igrači su u to vrijeme igrali u Brazilu, za brazilske klubove. Danas je situacija potpuno drugačija. Jako je malo igrača koji s tu u Brazilu. Danas je to ozbiljan problem jer najbolji igrači ne ostaju igrati u ligama svojih zemalja, a igranje za reprezentaciju postaje im sve teže'', reći će legendarni Jair Ventura Filho, poznatiji kao Jairzinho koji je nekako stalno bio u sjeni velikog Pelea.
Ali je bio izuzetno važan za igru svoje reprezentacije, nezadrživ. Uostalom, imao je nadimak "Uragan".
Ispunio svoj san
Priča o ovom igraču je slična velikom broju ispričanih. Siromašne četvrti Rija, bolje rečeno predgrađa, težak život u obitelji. Sa svojim prijateljima je od jutra do mraka šutirao loptu na prašnjavim, zapuštenim ulicama sanjajući kako će jednog dana postati slavan i osigurati svojim roditeljima drugačiji život. S 15 godina ga je trener Botafoga pogledao i više nije bilo dileme.
Završio je u klubu svog idola Garrinche, koji je još bio aktivan. Trener je mijenjao pozicije na terenu, za Jairzinhase otvorio prostor povredom baš Garinche na desnoj strani, desnom krilu. Golove je zabijao kao na traci, ali je za prvu momčad potpisao tek za dvije godine. To je bila prilika koja se ne propušta.
''S 21 godinom sam dobio priliku zaigrati za reprezentaciju Brazila. To je bilo moje ostvarenje snova. Igrati uz velikog Pelea. San je postao stvarnost, izvršio sam obećanje dato svojoj obitelji. Mislio sam da je cijeli svijet moj nakon što sam krenuo s reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo 1966. godine u Englesku'', pričao je Jairzinho.
Pele se povrijedio u Engleskoj, Brazil nije prošao skupinu, ali zato je četiri godine kasnije završio na tronu.
''Mi smo pod svaku cijenu nastojali da osvojimo taj trofej Julesa Rimeta, imali smo posebne pripreme kako bi se izbjegli za probleme s nadmorskom visinom u Meksiku. Trenirali smo po dva puta dnevno, puno toga smo radili prvi put'', sjeća se Jairzinho.
Na tom turniru je Brazil eksplodirao, baš kao i Jairzinho. Dva gola Čehoslovacima, po jedan Engleskoj, Rumunjskoj, u nokaut fazi stigli su golovi kontra Perua, Urugvaja i na kraju Italije u finalu.
''Najdraži gol od svih sedam u Meksiku mi je onaj protiv Engleza koji su tu branili naslov svjetskih prvaka'', reći će danas Uragan koji je ostao u reprezentaciji nakon odlaska prvo Garinche, kasnije i Pela kao njihov nasljednik.
Jairzinho je čitavih 15 godina nosio dres Botafoga, prije nego što će potpisati za Marseille 1974. godine.
Unatoč devet postignutih golova u 18 utakmica, nikada se zapravo nije prilagodio. Slijede epizode u Južnoj Africi, Venezueli, Ekvadoru, prije nego što će kopačke završiti na klinu, tamo 1982. godine. On je imao 38.
Otkrio ''onog prvog'' Ronalda
Kao trener se okušao u Grčkoj, dvije godine je vodio Gabon, ali je ostao poznat kao netko tko je otkrio onog "prvog", starog, brazilskog Ronalda.
''Bio sam menadžer jednog niželigaškog kluba, kad sam otišao na zatvoreni teren (prostor s manjim terenom i manjom loptom) i vidio Ronalda. Primijetio sam da će ovaj igrač imati strašnu budućnost, pa sam ga povukao u juniore. Danas sam sretan kada znam da kako je to bio fenomenalan igrač da igra u sastavu s juniorskom momčadi. Osjećam se vrlo sretno zbog Ronalda koji je bio fenomenalan igrač. Posebno zbog njegovih partija na Svjetskom prvenstvu 2002. godine. On je zabio osam golova, ali nije na svakoj utakmici. Da jeste bili bismo u istom društvu'', naglasio je jednom prilikom Jairzinho.
Prije nekih desetak godina je Jairzinho pokrenuo jednu privatnu školu, koju je simbolično nazvao "Tvornica talenata za uragane" u kojoj potiče siromašne dječake, momke u svojoj lokalnoj faveli da se bave nogometom. Cilj je što više mladih skloniti s ulice, odvojiti od droge, kriminala. Pružiti im šansu. Momcima koji vjerojatno teško i mogu pretpostaviti kakav je igrač bio Jairzinho. Veliki, strašan, ali uvijek čvrsto na zemlji. Još dok je igrao znao bi reći:
''Ljudi su govorili "Jairzinho" ti si veliki, ti i najbolje desno krilo u povijesti Brazila" ali ja duboko u sebi znam, da nisam moga biti bolji od Garinche. Takvo desno krilo se rađa jednom u stotinu godina. Jednostavno je nemoguće igrati kao on.''
Takav je Jairzinho. Nezaustavljivi uragan koji je dolazio s desne strane. Tog vrućeg ljeta sedamdesete u Meksiku. U najboljoj reprezentaciji Brazila ikada. Za sva vremena. Neponovljivo. Brazil i razbijena Italija u finalu. Pele, Gérson, Carlos Alberto. I naravno on, Jairzinho.
