Tekst članka se nastavlja ispod banera
Salvador Allende je brojao posljednje sate. Prije samog državnog udara je poslao poruku Čileancima.
''Ovo su moje posljednje riječi i siguran sam da moja žrtva neće biti uzaludna. Živio Čile, živio narod, živjeli radnici'', govorio je putem radija, dok su se u pozadini čuli pucnjevi i eksplozije.
Pročitajte još
Vojska je već bila na ulicama, Augusto Pinochet je bio spreman preuzeti vlast. Allende nije želio doći u ruke neprijatelju. Par sati nakon objave na radiju, uzeo je AK-47 poklon kubanskog predsjednika i prijatelja Fidela Castra i prislonio je na svoju bradu.
Uspio je ispaliti dva metka, dva koja su bila više nego dovoljna. Tog 11. rujna 1973. godine započelo je razdoblje brutalne vojne vladavine u Čileu koja je trajala gotovo dva desetljeća.
Kralj kvadratnog metra
Dvadeset i tri godine prije tog famoznog državnog udara, u glavnom gradu Čilea rođen je Carlos Humberto Caszely Garrido, koji je što se može vidjeti po prezimenu vukao korijene iz Europe, točnije Mađarske preko očeve strane.
Od malena je njegova najveća ljubav bila lopta, a priliku da zaigra za slavni Colo-Colo dobio je sa svega 17 godina. Vrlo brzo je zbog svojih majstorija s loptom zaslužio nadimak "Rey del metro cuadrado".
U prijevodu, kralj kvadratnog metra što najbolje opisuje ovog sjajnog igrača koji je fenomenalno kontrolirao loptu na malom prostoru.
Za šest godina u prvom dijelu koliko je igrao za Colo Colo, ovaj klub je uzeo dva naslova prvaka i zamalo ono najvažnije Copa Libertadores. Taj prvi naslov prvaka je došao nakon sedam godina čekanja. 1972. godine, predvođen upravo Caszelyjem, Colo-Colo je briljirao u južnoameričkoj ligi prvaka.
Momčad je stigla do finala, gdje ih je čekao argentinski Independiente. Jedna od najboljih momčadi Južne Amerike prve polovine sedamdesetih.
Blizu trona
Vođen menadžerom Luisom Álamosom, koji je čileansku reprezentaciju odveo u Englesku na Svjetsko prvenstvo 1966. godine, Colo-Colo se dosta dobro suprotstavio Independienteu, završilo je 1:1. Ipak, u revanšu Colo-Colo nije pobijedio, nije bilo golova. U to vrijeme, pravila su bila takva, morala se igrati treća, majstorica na neutralnom terenu.
Na stadionu Centenario, u Montevideu, poprištu prvog finala Svjetskog prvenstva 1930. godine. Mario Mendoza je pogodio za 1:0 Independientea, a onda je najbolji strijelac te sezone u ovom takmičenju još jednom potvrdio sjajnu formu. Caszely je sjajnim lobom s nekih 18 metara, vratio utakmicu na početak.
Ipak, Čileanci nisu izdržali, Miguel Ángel Giachello je u 106. minuti osigurao četvrtu uzastopnu titulu najboljih u Južnoj Americi, Independienteu.
Caszelyju je ostala za utjehu činjenica da je te sezone bio nezadrživ. Zabio je čak devet golova u ovom takmičenju, njegov suigrač Francisco Valdés jedan manje.
Vojni udar
I dok je Colo-Colo živio najbolje dane, na političkoj sceni situacija u Čileu se mijenjala. Allende je bio sve više na udaru opozicije. Suočio se optužbom da je dostigao razinu Fidela Castra. Za one koji ne znaju Carlos Caszely je bio ljevičar, na strani Allendea i nikada nije bježao od svojih izjava i razmišljanja.
''Otkada sam počeo razmišljati svojom glavom volio sam ljevicu i nemam namjeru mijenjati svoje ideale'', znao je reći ovaj sjajni igrač, jedan od najboljih koje je Čile imao.
Naravno, Carlos se razlikovao od većine igrača tog vremena i zbog činjenice da je bio aktivan član Sindikata igrača, dok je većina profesionalaca u to doba odlučila ostati po strani, potpuno apolitična. To je značilo da će dolaskom Pinocheta na vlast početi problemi za Caszelyja.
On je pobjegao u Španjolsku, točnije u drugoligaša Levantea koji će ispasti iz lige i pored Carlosovih 15 golova. Međutim, u jednom trenutku
se morao Caszely vratiti u Čile. Dva tjedna nakon dolaska Pinocheta na vlast, Čile je igrao utakmice baraža za odlazak na Svjetsko 1974. godine protiv Sovjetskog Saveza.
U prvoj utakmici Carlos nije igrao jer je zajedno s svojim suigračem zadržan u zračnoj luci, a susret je završio bez golova.
Sramotni revanš
Revanš se trebao igrati na stadionu Nacional koji je već tada bio pretvoren u logor za nekih 7000 političkih zatvorenika. Sovjeti su odbili igrati na stadionu "umrljanom“ krvlju. FIFA je poslala svoj tim da pregleda situaciju, ali su zatvorenici bili sklonjeni na sjever Čilea, u grad za vađenje soli u pustinji Atacama.
Bez obzira, Sovjeti nisu doputovali u Čile, domaći igrači su se našli na terenu i na kraju su preko utakmice koja nije odigrana izborili odlazak na Svjetsko prvenstvo 1974. godine. Sve je bilo gotovo kada je Valdes poslao loptu u praznu mrežu.
''To je bila velika sramota, ta je momčad napravila najsmješniju stvar u povijesti'', rekao je odmah Caszely koji nije želio igrati u revanšu ali je morao zbog sigurnosti obitelji. E sad, nakon svega uslijedilo je primanje kod predsjednika prije polaska u Zapadnu Njemačku.
''Osjetio sam neko drhtanje koje se spuštalo preko mojih leđa, neka jeza, kada sam vidio ovu stvar poput Hitlera, s petoricom momaka iza sebe. Kada je počeo da prilazi, stavio sam svoju ruku iza leđa i nisam mu je dao. To je bila cijena koja su bio spreman platiti. Za one koji ne znaju, moja majka je bila zatvorena i mučena zbog mojih političkih stavova. Ja sam u svakom trenutku bio spreman reći ne diktaturi na svim razinama: ne diktaturi, ne mučenju. . .''
Carlos nije izdržao
Tijekom cijelog turnira u zapadnoj Njemačkoj, reprezentativci Čilea bili su okruženi Pinochetovim vojnicima i nisu smjeli razgovarati s nekim drugim igračima. Nitko nije želio igrati prijateljske utakmice i sve ono što se dešavalo prije i poslije se odrazilo na reprezentaciju a posebno Caszelyja koji je jednostavno pukao. Postao je prvi igrač koji je dobio crveni karton na svjetskim prvenstvima u povijesti.
Za eliminaciju u prvom krugu, Carlos i društvo su se skoro iskupili na Copi 1979. godine. Opet je bila majstorica, ovaj put protiv Paragvaja.
Već tada se počelo pričati o tome kako sve presudne utakmice van Čilea, Caszely običajno - gubi. Da stvar bude gore, tri godine poslije u Španjolskoj, na novoj svjetskoj smotri, Caszely je zapucao penal kontra Austrije.
Čile je tu utakmicu izgubio, kao i sljedeće dvije. Promašeni penal je Carlosa doveo na stub srama. Počeli su ga optuživati kako za reprezentaciju ne ide punom snagom, kako se čuva za kluba, znate već kako to ide.
Da stvar bude gora, baš se tih godina Carlos vratio u Colo-Colo s kojim je još uzeo tri naslova prvaka. Carlos je svoju karijeru završio 1988. godine nakon što je u drugom mandatu zabio 105 golova u 170 nastupa za Colo-Colo. Na kraju karijere kratko je nosio dres Barcelone iz Ekvadora.
Reprezentaciju je napustio nakon 48 odigranih utakmica i 29 golova. Baš tu negdje se opet susreo s diktatorom. Koji je prolazeći pored Carlosa prstima simulirao makaze koje sijeku, pokazujući na crvenu kravatu koji je imao Caszely.
''Možete kravatu odsjeći, ali moje srce će ostati crveno'', govorio je Carlos koji je bio jedan od rijetkih koji je otvoreno kritizirao režim. Njegova slava i popularnost su mu bila jedna vrsta zaštitne mreže. Za oproštajnu utakmicu je izabrao upravo stadion Nacionala u Santiagu.
Oproštajna utakmica najava boljih vremena
Više od 80.000 ljudi je došlo da isprati u mirovinu jednog od najvećih kojeg su mogli gledati. Istovremeno, nezadovoljstvo ljudi je bilo sve veće, pa su dolazak na utakmicu iskoristili kako bi pokazali što misle od vladajućem režimu.
Ova je utakmica imala sve sastojke dovoljne da se pretvori u politički protestni miting i stoga se niti jedan TV kanal nije usudio emitirati utakmicu. Caszely je bio više od nogometnog heroja, bio je simbol hrabrosti na koju su njegovi zemljaci bili vrlo ponosni.
Svi su željeli biti poput njega, ali nisu se mogli usuditi, do te utakmice. Taj dan je bio njihova prilika za iskupljenje.To je možda bio jedinstven način da oproste voljenom sinu od kojeg su u jednom trenutku napravili žrtvenim jarcem i ismijavajući njega i njegovu obitelj, nakon crvenih kartona, promašenih penala. Kada je proglašen referendum 1988. godine na kojem ste mogli srušiti Pinocheta s vlasti, Caszely je nastavio svoju borbu.
Na kraju ostvario najveću pobjedu
Našao se u koalciji "La alegría ya viene" (Radost dolazi). Neposredno par dana prije glasovanja na tv ekranima se pojavila žena pod imenom Olga Garrido.
Ona je pričala o tome što je prošla u logorima nakon što je Pinochet došao na vlast. Ispostavilo se vrlo brzo kako je to Carlosova majka.
''Vaša radost, koja dolazi, jeste i moja radost. Zato što su vaša osjećanja i moja osjećanja. Zato što sutra možemo da živimo u demokraciji, slobodni, zdravi. Zato što je ova lijepa dama pored mene moja majka'', rekao je i šokirao mnoge Caszely.
Ožujka 1990. godine, nakon 17 godina, demokracija pobijedila. Pinochet je morao sići s vlasti. Caszely je dobio svoju najdužu i najtežu utakmicu. Simbolično ili ne, godinu dana kasnije pod vodstvom Mirka Jozića, Colo-Colo je osvojio Copa Libertadores.
''Nisam bio previše hrabar, ali je za mene bila ogromna radost reći "ne"diktatoru. Reći "ne" u svoje ime, u ime Čilea'', rekao je jednom prilikom pravi buntovnik, kakvih je bilo jako malo u povijesti nogometa.
