Čemu nas je Euro 2016 do sad naučio?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

1. Domaćinu uvijek sve najbolje

Iako domaća reprezentacija mora otvoriti natjecanje, što je kažu uvijek teško i psihološki nezgodno, čitav turnir je konstruiran na način da se domaćoj reprezentaciji maksimalno ide na ruku.

Malo ih se namuči na početku, jer je uvijek marketinški i sportski idealno za organizatora da domaćin odigra par utakmica u zgusnutom rasporedu (s ne baš jakim protivnicima u skupini), ali se nakon toga domaćina prebaci na rep zbivanja u osmini finala i četvrtfinalu.

Zašto? Dva su razloga. Prvi - pošto je lopta okrugla, trebalo se, za ne daj Bože, osigurati da domaćin ostane maksimalno dugo u natjecanju, čak i ako izgubi eliminacijsku utakmicu. I drugi razlog, domaćin time dobiva najveću moguću protekciju da bi imao dovoljno vremena da se fizički oporavi i pripremi pred ključne utakmice. Od polufinala, makar opet igraju onu „dalju“ utakmicu, to pravilo više nema snagu.

2. Nas i Rusa 300 milijuna

Nevjerojatna je lakoća kojom Rusi ispadaju s velikih natjecanja. I oni pamte 2008. godinu kao zadnju veliku, u kojoj je generacija s Arshavinom na čelu bila toliko dobra da je nitko nije mogao dovoljno upropastiti, čak ni Guus Hiddink.

Nakon Hiddinka  je Ruse godinama folirao Fabio Capello, pa kad su im ta dvojica izmuzla kasu do krajnjih granica, a bez ikakvog spomena vrijednog rezultata, postavili su u očaju domaćeg „Džabalebskog“ na klupu. Slutski navodno nije koštao puno, ali i učinak mu je na kraju takav.

Smiješno kako je Putin uspio sve u Rusiji podignuti na veći nivo, klupski nogomet im je OK, ali reprezentativni nogomet mu je potonuo k'o podmornica Kursk. I nisu samo Rusi takvi, Ukrajinci su također na ovom turniru tek statirali u kukuruzu, s trenerom koji još nije shvatio gdje je uopće bio.

3. Ružne frizure nikad ne umiru

Marouane Fellaini se pobrinuo da i ovaj Euro pamtimo po nekoj užasnoj intervenciji na, ne uvijek pametnim, nogometnim glavama. Ionako uočljiv na terenu, Fella se dao u žarkobojnu varijantu na svojoj strašnoj grivi, što je valjda trebalo simbolizirati belgijske boje. Dobili smo bućkuriš, a pokretni blješteći žbun je na terenu izgledao tragikomično.

Sudeći po rezultatu Belgije, nije uspio uplašiti suparnike, a ni svojima nije puno pomogao. Prije će biti da ih je dekoncentrirao. Slovački Irokezi i Perišićeve "kockice" također nisu pomogle. Bilo je tu još svakojakih frizura, čisto da ne bude da su „fudbalerke“ iz osamdesetih najgore frizure ikad!

4. Englezi su smiješni

Liga im možda jest spektakl za sebe, vjerojatno će za nekoliko godina, ako ne već u novoj sezoni, postati poput NBA u okviru klupskog nogometa, nogometni folklor, "TV coverage" i analize pravi spektakl za sva čula, ali reprezentacija  im je zato prdimahovina.

Sličan problem su imali Talijani devedesetih. Previše stranih igrača u najboljim klubovima natjeralo je dežurne kritičare da zazivaju restrikcije strancima za dobrobit reprezentacije. Ali, opet, Talijani su tada imali Roberta Baggija, Alessandra Del Piera, Paola Maldinija, Gianfranca Zolu ili Fabrizija Ravanellija, a Englezi danas imaju Sterlinga, Keanea, Lallanu i Walkera.

I još onda na to dodaju nekog idiot – trenera, koji se pola dana svađa sa sobom, a pola dana sa kompletnom javnošću, tvrdoglavo vjerujući najlošijoj taktičkoj formaciji. Neuspjeh – zagarantiran, makar ih na svako veliko natjecanje domaći novinari pošalju s fanfarama!

5. Kome trebaju suci iza gol linije?

Postavite „hawkeye“ sustav na liniju, učinite bilo što, ali ukinite nikom potrebne suce iza gol linije! Previše primjera na ovom Euru pokazalo je da ako je ljudski griješiti onda to ljudski rade suci iza linije.

A ako i ne griješe, onda obično ne vide ono što bi trebali. A i ako vide, glavni sudac ih izignorira. Tek ako on pogriješi onda kaže – asistirao mi sudac iza linije! Niškorist', njih dvojica su manja fora od onog pipsa za slobodnjake! Djeluju kao da ih je zaposlilo preko stranke, samo da ih se što više nagura na javne jasle.

6. U Francuskoj nema engleske trave

Općenito prosječno stanje travnjaka na Euru pokazuje da engleska trava ne raste s ove strane La Manchea. Od ove godine znamo da se Euro može igrati bez problema i na travnjaku poput onoga pod Bijelim Brijegom. Domaćini kažu da je kriva kiša, a mi znamo da ako negdje ima kiše, ima je baš u Engleskoj, pa travi nikad ništa!

7. Tika – taka je otkucala svoje

Svemu lijepom dođe kraj, pa tako i izumu zvanom tika – taka. I baš poput američkih serija, gdje vas prve tri sezone ostave bez daha, naredne dvije se pojavi još pet kopija na drugim televizijama, a u zadnjim sezonama umrete od dosade, jer se sve pretvori u sapunicu bez pokojeg lika koji je nosio serijal, tako je i tika – taka došla do kraja. Naravno, pokoji dobar štos ostat će i dalje, živjet će kroz neke nove taktičke zamisli raznih trenera, ali nogomet na posjed sada ima drugačije lice od onog kojeg smo zvali tika - taka.

8. Otočki navijači su najbolji!

Još su engleski navijači  i najlošiji u čitavoj toj masi odličnih otočkih navijača, jer kao da znaju pjecvati samo Good Save the Queen i ništa drugo – ali Irci, Sjeverni Irci, Velšani – i posebno Islanđani pravo su osvježenje! Prema njima huliganski raspoloženi Englezi i Rusi izgledaju kao atavizmi prošlosti, svi drugi kao puki turisti ili nikom potrebna zaostala karika iz evolucijskog lanca, a hrvatske i mađarske baklje kao iritirajuća reklama s onom crnom ovcom usred napetog filma.

9. ''Švabo je uvijek Švabo!''

Ništa što nismo do sad znali, ali, eto, po tko zna koji put se potvrdilo. Čak i s ovakvom reprezentacijom, koja nije na listi ni deset najboljih Elf selekcija svih vremena, Njemačka je u polufinalu -  i može do kraja!

10.  Trener je pola momčadi!

Dokaz je Antonio Conte, ali evo i Chrisa Colemana, koji se nameće kao neizbježan faktor u velškoj romantičnoj priči. Conte je od „reprezentacije Serie B“ napravio stroj kojeg je samo Nijemac mogao zaustaviti, a Coleman je prepoznao kako njegova "Championship plus Bale & Ramsey" reprezentacija diše – i harmonizirao se s njima.

Fernando Santos je još i očitiji primjer, igrači su tu da igraju, a trener je tu da misli za njih!

Trener koji zna mogućnosti svoje momčadi veliki je trener! Trener koji zna svoje mogućnosti pošten je trener! Trener koji zna svoje mogućnosti, ali folira da su one mnogo veće – lažljivac je! Trener koji ne priznaje grešku, unatoč svemu – je šupak!

Zato smo i imali odlične momčadi koje su zapele prije polufinala. Upravo zato jer je druga polovica momčadi bila loše izabrana, pa se tu našao mnogi nogometni lažljivac, šupak - ili kasno prepoznat idiot čiji je "posao" bio za skupe pare izazvati nacionalnu tragediju.