Tekst članka se nastavlja ispod banera
Bio je jedan od onih. Nekako u prošla vremena, kada nogomet nije bio nabildan transferima, mišićima, kada su najbolji izdvajali zato što su nudili ono nešto. Na terenu i van terena. Jedan od njih je bio i Cico.
Igrač koji je bio istovremeno fini, onaj pravi zagrebački gospon, ali i mangup uvijek spreman da vam podvali neku fintu, proda neki dribling na terenu.
''Cico je bio pravi, punokrvni dinamovac. S tom svojom zaraznom energijom i osmijehom, sa svime kaj je furao i na terenu i van njega. Baš jedinstven, poseban, unikatan tip, dečko s Ferenščice, iz radničke familije, kojeg ni slava ni lova nisu mijenjale. Dapače. Svima dostupan, neovisno o staležu, lovi, političkoj orijentaciji, neovisno jesi neka kao faca, ili najobičniji dečko iz kvarta. Nije bez veze baš on bio naša maskota, koja je stajala u svakoj zagrebačkoj, dinamovskoj kući. On je, bez ikakve dileme, zlatnim slovima upisan u povijest Dinama, ali i Hrvatske, i nikad, ali baš nikad ne bu bio zaboravljen. Jednom se rađaju takvi pravi zagrebački fakini poput Cice'', pričao je nakon njegovog odlaska Marko Mlinarić, popularni Mlinka.
Dečko s Ferenščice
Cico je kako reče Mlinka, dečko s Ferenščice, radničkog kvarta nedaleko od Maksimira. Nikada nije volio reći kako je kvart bio siromašan, već naprotiv, za Cicu je bio najbolji jer tamo su se stalno igrale neke utakmice, na zemljanim terenima, livadama.
Ulica protiv ulice, kvart protiv kvarta. Nadimak Cico nije imao veze s nogomet, a u Dinamo je došao 1966. godine kada je ovaj klub radio selekciju igrača s ulica, kvartova, naselja. Od svih dječaka, on je bio najmlađi, najmršaviji, čak i slagao trenera Đalmu Markovića jer nije imao niti deset godina. I jedini je prošao.
Za početak ga je trenirao Zorislav Srebrić, trener u omladinskoj školi. Protiv Leedsa u finalu Kupa velesajamskih gradova je bio uz teren, među sakupljačima lopti.
Jedan detalj je bio jako važan u njegovoj karijeri. Trenutak kada je legendarni Dražan Jerković polagao za nogometnog trenera. On je bio najveći uzor Cici.
''Kada je polagao ispit, morao je demonstrirati kako izgleda jedan od njegovih treninga. U jednu od tih pokaznih momčadi uzeo je i mene kao dječaka koji ima talenat, predispozicije. To je za mene bilo jako važno, nakon toga sam odlučio da ću baviti nogometom.''
Upravo je na jednom od tih pokaznih treninga, Kranjčar oduševio prisutne, točnije nakon vježbi mladi igrači su igrali međusobno, a on je zabio jedan efektan gol. Mirko Bazić ga je trenirao četiri godine prije nego što je Zlatko potpisati prvi profesionalni ugovor s Dinamom.
Kranjčar je prvi profesionalni ugovor s Dinamom potpisao u prosincu 1973., a sa 17 godina zaigrao je u prvoj momčadi. Debitirao je 3. ožujka 1974. u Maksimiru, u utakmici s Hajdukom pred 60.000 gledatelja, u vrijeme kada je prvi čovjek na klupi Dinama bio Domagoj Kapetanović.
Uskočio je pomalo neočekivano umjesto Marija Bonića koji se povrijedio. Iako je među juniorima bio najbolji strijelac, nije u prvoj momčadi zaigrao kao centarfor, već malo povučenije.
Moram jesti špinat, kao Popaj...
To što nije imao snagu, što nije bio žestok, robustan, nije bilo važno jer je bio vrstan tehničar, s loptom je mogao sve. Igrač poteza.
''Morao sam jesti zeleniš, špinat i te trave. Kao Popaj... Za mišiće... A nisam to volio. Ali, morao sam. Moje fizičke proporcije bile su stvarno nezavidne. Recimo, u trinaestoj godini bio sam visok samo 150 cm, a težak jedva četrdeset kilograma. Međutim, nisu me štedjeli, stalno sam igrao sa starijima od sebe: kao pionir s juniorima, a kao junior sa seniorima. Ipak, nije mi bilo teško. Možda mi nećete vjerovati, ali ja i danas volim juriti za loptom, šutirati, driblati'', rekao je jednom prilikom prisjećajući se svojih ranih radova u Dinamu.
Bio je član generacije koja je skoro osvojila naslov prvaka u sezoni 1978/79. po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku.
Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke koja je sa suspendiranim Edmondom Tomićem u momčadi u prvom kolu 1978./79. pobijedila s 2:1. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje gol razlike.
Zato jeste Dinamo osvojio naslov 1982. godine. Ćiro Blažević je imao sjajnu momčad, ubojitu petorku Cvetković - Cerin - Kranjčar - Deverić - Mlinarić. U tom periodu , u prvoj polovini osamdesetih Dinamo je uzeo i dva Kupa.
''Najžešće utakmice u to vrijeme bile su one protiv Zvezde i Hajduka, Partizan je nekako bio po strani. Nije nam bilo toliko napeto. Protiv Zvezde je uvijek bilo tog nacionalnog naboja. Kako je nama Zvezda bila posebna, tako je Dinamo bio Zvezdi'', znao je reći Cico koji je baš 1983. godine, na kraju sezone napustio Zagreb.
Sjajne godine u Rapidu
Skrasio u Austriji, Rapidu iz Beča. Gdje se vrlo brzo prometnuo u glavnog igrača. Po dolasku u Beč, Cicu su čekali Krankl, Panenka, trener je bio Otto Barić. Dolazili su kasnije Pacult, Pero Bručić, Sulejman Halilović, Herzog, Fjørtoft, dok su Barića na klupi mijenjali Vlatko Marković, pa Krankl. Rapid je u tom periodu dva puta zaredom bio prvak, tri puta osvajač kupa.
Najveći uspjeh je ostvaren u finalu Kupa Kupova. Preko Bešiktaša, Celtica, Dynamo Dresdena i moskovskog Dinama, Cico i momčad su došli do Evertona i finala.
''To je bila momčad spoj mladosti i iskustva ali i kvalitete što nam je donijelo rezultat. Tu je bio i sjajan trener, Otto Barić. S njim sam shvatio kako trener ima veliki utjecaj, a ne mora biti strog. Već da ima autoritet znanja i uvjeravanja kroz priču. Uostalom, mi smo recimo u Dresdenu izgubili te sezone 3:0, ali smo ih u revanšu izbacili 5:0.'' Kranjčar je za A vrstu Jugoslavije odigrao skromnih 11 utakmica i nije ga bilo u Španjolskoj 1982. godine.
Cicina titula u Kranjčevićevoj
Na zalasku igračke karijere, igrao je u onoj utakmici Hrvatske protiv SAD, čak je i bio strijelac prvog gola. Uskoro je krenula trenerska karijera. Četiri trofeja s Dinamom odnosno tadašnjom Croatijom i dva rastanka.
Drugom "razlazu" je kumovao sukob s tada moćnim Canjugom. Ako mu baš i nisu nešto vjerovali u rukovodstvu tadašnje Croatije, jesu u susjedstvu, Zagrebu. Zagreb je na veliko iznenađenje osvojio titulu 2002. godine.
''Znali smo što želimo i doveli smo igrače koji nam trebaju. Olić, Duro, Franja, Stojkić, imali smo kvalitetnu momčadi zasluženo smo uzeli naslov.''
Pored trofeja sa Zagrebom, Kranjčar je odveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo 2006. godine, ali pored Brazila, Japana i Australije nije prošao dalje. Vodio je i Crnu Goru, s poznatim azijskim Sepahanom još dva trofeja. U Iranu je naredio svom igraču da promaši nezasluženi jedanaesterac.
''Igračina, trenerčina, ali ponajviše - gospon čovjek. Jedan od valjda posljednjih pravih Zagrepčanaca, koji nikad nikog ne odbija, koji zna svaku popevku, koji njeguje prave, purgerske odnose. Zaljubljen u Dinamo do samoga kraja, a opet prema svima drugima gospon. Zapravo, prema svima sjajan, osim možda prema sebi'', rekao je danas njegov dugogodišnju suigrač Tomo Ivković.
Želio je biti gradonačelnik
Nikada Cico nije skrivao da voli "popiti koju više". Jednostavno, gemišt je nekako bio njegov izbor.
''Volim popiti koju, volim se družiti s ljudima, razgovarati, čuti mišljenja. Nikada nisam bježao od toga'', znao je reći.
Kao igrač je postigao puno, dovoljno i kao trener, a jedna od njegovih želja bila je - gradonačelnik Zagreba. Sudbina je tako htjela da Cico ode samo dan nakon gradonačelnika Bandića.
Nije Cico postao gradonačelnik Zagreba, ali je bio i ostao najbolji nogometni ovog grada.
