Tekst članka se nastavlja ispod banera
Početak je bio slab, loš. Europsko prvenstvo za igrače do 18 godina se igralo u Jugoslaviji 1986. godine.
Sustav je bio poprilično jednostavan. Četvrtfinale, polufinale, finale. Najboljih šest s ovog turnira je viziralo kartu za naredno svjetsko omladinsko.
Jugoslavija je izgledala loše. Ritter i Steimann su spakovali dva komada za pet minuta, Istočna Njemačka je slavila protiv po imenima jako kvalitetne postave.
Popularni Ćeleta Vilotić je u postavi imao Žitnjaka, Šukera, Bobana, Vazdu, Raičkovića, Đorđevića, Brnovića. Bilo je gužve, crveni kartona, repka je izgledala poprilično razbijeno. Na kraju su se stvari spašavale u susretu za peto mjesto.
Berecko, Miladinov, Brnović, Šuker i Vazda su potopili Rumunjsku i izborili svjetsko u Čileu.
Početkom listopada sljedeće godine tadašnji prvi čovjek saveza Miljan Miljanić je sa Surčina ispratio ekspediciju od većine prežaljenu na put u daleki Čile. Bilo je to vrijeme afera Yu nogometa i neuspjeha seniorske selekcije.
Ipak, Čiča Miljanić nije olako pustio da još jedna generacija nestane sa scene, pa je odlučio da je od Vilotića preuzme Mirko Jozić, a Jozić je za svog prvog pomoćnika uzeo Mirsada Fazlagića. Oni su zasukali rukave i stvorili nešto će trajati godinama, biti prepoznatljivo kao najbolji nogometni proizvod prostora bivše Jugoslavije.
Stvaranje budućih prvaka
Radilo se i treniralo, okupljalo dva puta mjesečno. U Slavonskom Brodu, Belišću, Vukovaru, Doboju, Hrasnici, Zavidovićima. Radilo se sistematski, bez obzira na sve. I nije bilo lako.
Kasnije je o svojim problemima pričao izbornik Jozić.
"Ustao je Savez boraca Beograda prosvjedujući protiv odlaska jugoslavenske reprezentacije na, kako su rekli, Pinochetovo stratište", nacionalni stadion u Santiagu. A poslije toga slijedio je "odstrel" mojih igrača, jedan po jedan bili su pozivani u JNA: Žitnjak, Babunski, Đorđević, Florjančič, Komljenović, na kraju i Nedeljković iz OFK Beograda. Tada mi je puknuo film, rekao sam Miljaniću: 'Pozovu li mi još jednoga u vojsku, idem odmah i ja u rezervu!' Nakon toga, više niti jednog igrača nisu pozvali. Ako je već ostao bez pojedinih igrača tako, ako nije pozvao Jugovića, Bokšića i Mihajlovića, jeste pronašao Predraga Mijatovića.
Čitajući beogradski Sport, crnogorsko izdanje, vidio sam članak o 17-godišnjem čudu iz OFK Titograda, prvom strijelu 3. lige Predragu Mijatoviću. Odmah sam poslao telegram u njegov klub tražeći da nam se priključi. No, on je u to vrijeme bio gost Budućnosti na Kvarnerskoj rivijeri. Pozvao sam Milu Tomljenovića da mi izvidi kakav je dečko, zaslužuje li poziv, a on mi je odmah kazao: 'Jozo, gotov je igrač, uzimaj ga!'", naglasio je Jozić.
Brazil prekretnica
I sve do četvrtfinala nije se nešto pisalo, pričalo o ovoj reprezentaciji. Tek je jedan novinar bio uz reprezentaciju, uglavnom uvjerljive pobjede protiv Čilea, Australije i Toga su bile samo "pobjede".
Bez obzira na to što je u prvom krugu reprezentacija zabila uvjerljivo najviše golova od svih selekcija, čak 12 u tri utakmice, dok je Šuker već nakon prvom kruga na svom kontu imao četiri gola. I dalje je jednostavno bilo neke rezerve.
Međutim, stvari će se početi mijenjati nakon četvrtfinala. Brazil je bio naredni protivnik. Brazil koji je u skupini B završio tek kao drugi, nakon što je u susretu odluke slomio otpor Kanade. Tamo negdje na nekih deset minuta prije kraja.
"Iskreno nismo vjerovali da ih možemo pobijediti. Jer ipak je to Brazil. Mi smo se već nekako pripremili za poraza, stvari su bile spakirane. Pa još kada su poveli mislili smo da je kraj, ali nije bio. Ja sam postigao svoj prvi gol u životu glavom, a Robi je složio slobodnjak u devedesetoj. Sjećam se kako sam nakon gola za 1:1 trčao i slavio, da su kapije bile otvorene vjerojatno bih istrčao van stadiona", vratio je film Mijatović.
Zanimljivo, utakmicu između Čilea domaćina i Italije gledalo je nekih 35.000 gledalaca. Na utakmici Jugoslavije bilo je 60.000. Sada se već počelo pisati i pričati o jednoj reprezentaciji koja tamo negdje u dalekom Čileu igra u polufinalu svjetskog prvenstva. Čak su i golovi protiv Brazila prikazani na TV-u.
Dva dana kasnije stići će i slika sa stadiona Nacional tog petka 23. listopada. Uz komentar legendarnog Vladanka Stojakovića i njegovog gosta upravo Stevana Vilotića.
Jedna, pa druga Njemačka
Prije polufinala, Igor Štimac i Zvone Boban su zaglavili s nekim djevojkama među kojima je bila tadašnja miss Čilea. Činilo se, barem njima dvojici kako od polufinala i utakmice nema ništa, kako je Brazil njihova posljednja utakmica.
"Štimac i Boban su ostali malo duže vani i naravno nije bilo govora da ćemo ih vratiti kući.Dogovorena je mala igra. Jozić je govorio da će da ih potjera, a ja sam ga kao smirivao i branio momke. Tako smo ih dodatno motivirali", govorio je Fazlagić. Tu priču je potvrdio i sam Jozić:
"Nisam htio da ih se odreknem, ali sam se pravio kao da sam jako ljut, pa sam im naredio da skinu trenirke i obuku civilke. Ljudi iz štaba su me molili da ih ne šaljem kući, što mi je sjajno leglo. Na sastanku uoči meča, njih dvojica u zadnjem redu, u civilkama, bez nade da će igrati, a ja kažem: "Ti, Štimac, čuvaš Sammera, a ti, Zvone, igraš po desnoj strani!".
Od većih faca u taboru Istočne Njemačke ili DDR-a kako su ih često potpisivali na utakmicama bili su Mattias Sammer, Darius Wosz, Liebers, Prasse.
Nakon pola sata igre Jugoslavija je vodila golom baš Štimca. Istočna Njemačka je uzvratila na otvaranju drugog dijela preko Sammera. Dvadeset minuta prije kraja Brnović je centrirao, Šuker glavom pogodio za ispostavit će se za pobjedu. Na nekih 14 minuta prije kraja, Mijatović je dobio crveni karton i tako je ostao bez finala.
Dva dana poslije, opet Njemačka, ovaj put Zapadna koja je imala Andyja Mollera, Marcela Witeczeka. I oslabljena Jugoslavija bez kartoniranih Mijatovića, Prosinečkog, bez Štimca, glavnih igrača. Ali ni to nije smetalo.
Malo je nedostajalo da sve bude gotovo u regularnom tijeku, ali vodstvo nakon gola Bobana je anulirao Witeczek samo dvije minute kasnije. Taj penal je Marcel pogodio ali nije onaj u prvoj seriji nakon produžetaka, ovaj put nije prevarić Lekovića.
Taj jedan je presudio Zapadnoj Njemačkoj, Jugoslavija je postala svjetski prvak, prvi put u povijesti.
Robi je bio najbolji igrač turnira, Davor drugi strijelac, u najboljoj postavi su se našli Leković, Brnović, Boban, Janković, Prosinečki i Šuker.
"Bio sam toliko ogorčen odnosom Saveza, medija i politike prema nama da gotovo nisam želio otići u Beograd na doček. Prvo smo sletjeli u Zagreb i već sam htio izići iz aviona, ali su me nagovorili. A već drugi dan vratio sam se u Zagreb", govorio je Jozić.
Generacija za sva vremena
Naravno da je na dočeku situaciju bila drugačija, sada su mnogi gurali kako bi dočekali svjetske prvake. Kako bi nešto rekli, uostalom slično kao i danas.
"Naprijed nas je guralo to zajedništvo i ljubav prema ovom sportu. Kako je prvenstvo odmicalo tako smo i mi sazrijevali i rasli, kako kao nogometaši tako i kao ljudi. Pamtiću to prvenstvo kao jednu od najljepših stvari u mojoj karijeri", reći će Zvone Boban puno godina kasnije na promociji dokumentarca posvećenog upravo ovoj generaciji.
Generaciji koja će ostati na okupu još dva velika takmičenja. Jedni su se uspjeli probiti do Italije i četvrtfinala 1990. godine, odnosno Europskog u Švedskoj 1992.
Drugi opet do finala Europskog prvenstva U21 dvije godine prije. Velika većina je uspjela napraviti velike karijere, zaigrati u najboljim klubovima Europe.
Štimac, Jarni, Šuker, Prosinečki i Boban su zamalo su postali i svjetski u dresu Hrvatske jedanaest godina kasnije.
Svi zajedno su završili u knjizi, filmu, pokazali kako jedna izuzetno talentirana generacija stvorena dobrim trenerskim, sustavnim radom može dugo trajati, bez obzira na dres ili ime kluba. Netko će reći posljednja, prava.
