Dan kada reprezentacija Jugoslavije nije otišla na EP u Švedsku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Reprezentacija Jugoslavije je u jesen 1990. bila jedna od najboljih na svijetu. 1987. omladinski nogometni tim osvojio je titulu na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Čileu, 1990. izgubili su od Argentine u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Italiji.

"A Europsko prvenstvo 1992. u Švedskoj namjeravali su okončati titulom", piše u svom tekstu pod naslovom "Tko vodi rat, ne smije igrati nogomet" njemački list Süddeutsche Zeitung (SZ).

U članku se potom pojašnjava kako je ta reprezentacija bila simbol jugoslavenske multietničke države kao i da su igrači iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore i Slovenije bili u timu. "Oni su se od malih nogu sastajali u sportskim školama", citira SZ sociologa Daria Brentina. „Razvila su se prijateljstva, u kojima nacionalnost i etnička pripadnost nisu igrali nikakvu ulogu."

No "takva harmonija nije postojala u društvu", konstatira autor članka i dodaje kako su gospodarske krize i napetosti "potaknule čežnju za etnički homogenim pojedinačnim državama". „Nacionalizam je doveo do govora mržnje, nasilja i napuštanja utakmica na stadionima. Kada je Crvena zvezda 1991. osvojila Europski kup, njeni navijači više nisu mahali jugoslavenskim, već zastavama Srbije.

Na hrvatskim stadionima u Zagrebu i Splitu jugoslavenska himna je bila izviždana, mada je reprezentacija jurišala prema Europskom prvenstvu. Pobjeda 7:0 nad reprezentacijom Farskih otoka u svibnju 1991. bila je posljednja u kojoj je Jugoslavija igrala u svojoj najboljoj postavi", piše SZ.

A onda su, nastavlja SZ, u lipnju 1991. Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost. "JNA, kojom su dominirali Srbi, željela je povratiti prije svega kontrolu nad hrvatskim teritorijima i uslijedio je rat. U ratu u Hrvatskoj su se borili i huligani Crvene zvezde iz Beograda, koji su činili i ratne zločine."

Unatoč ratu, jugoslavenskoj reprezentaciji omogućen je nastavak priprema za Europsko prvenstvo 1992. - bez hrvatskih i slovenskih igrača. U ožujku 1992. godine i Bosna i Hercegovina je proglasila neovisnost.

"Manjina bosanskih Srba to nije htjela prihvatiti, pa su njihove trupe opkolile Sarajevo. U centru bh- prijestolnice stadion FK Željezničar bio je na prvoj liniji fronte. Došlo je do sukoba, nakon čega je jedna tribina izgorjela. Srpski snajperist ubio je jednog navijača, koji je pokušavao spasiti ženu koja je pogođena", piše SZ.

Osim: "Ostavka je jedino što mogu učiniti za svoj grad"

„U glavnom gradu Jugoslavije Beogradu izbornik Ivica Osim je ovu vijest dočekao s velikom zabrinutošću. Osim, koji je rođen u Sarajevu, poistovjećivao se s multietničkom raznolikošću Jugoslavije i preuzeo je reprezentaciju 1986. godine. Po izbijanju rata, on je očajnički pokušavao doći do svoje obitelji u Sarajevu. 23. svibnja, dva i pol tjedna prije početka Europskog prvenstva u Švedskoj, podnio je ostavku.

„Moja zemlja nije zaslužila nastup na Europskom prvenstvu", kroz suze je rekao Osim. „Ostavka je jedino što mogu učiniti za svoj grad. Da se ljudi sjete da sam se rodio u Sarajevu."

Bez svog voljenog trenera krnja reprezentacija je nastavila put prema EP-u u Švedskoj. No, 30. svibnja 1992., jedanaest dana prije početka Europskog prvenstva, u UN-u je donesena Rezolucija 757 kojom su Jugoslaviji uvedene sankcije, a jugoslavenska reprezentacija je isključena s EP-a", podsjeća SZ.

Novi početak za Hrvatsku

Njemački list navodi i kako danas postoje "različiti pogledi na 1992. godinu na Balkanu", citirajući pri tom Richarda Millsa, autora knjige „The Politics of Football in Yugoslavia". Za Hrvatsku "to nije bio kraj, već početak nove ere". Nova hrvatska reprezentacija izborila je četvrtfinale na Europskom prvenstvu 1996. i zauzela treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Robert Prosinečki ušao je u povijest kao prvi igrač koji je postigao golove za dvije zemlje, 1990. za Jugoslaviju i osam godina kasnije za Hrvatsku, prenosi DW.

Autor članka napominje: „Nogomet je pratio formiranje hrvatske nacije. No u godinama koje su uslijedile također je pokazao koliko je tanka granica između domoljublja i nacionalizma. Ultrasi iz Beograda slavili su generala Ratka Mladića, koji je bio odgovoran za masakr u Srebrenici 1995., za smrt 8.000 Bošnjaka. U Hrvatskoj su navijači idealizirali ustaše, fašistički pokret iz doba Drugog svjetskog rata."

„Inače, Jugoslaviju je na Europskom prvenstvu u Švedskoj zamijenila Danska. Momčad s vratarom Peterom Schmeichelom se uselila u hotel u Ystadu, koji je bio predviđen za jugoslavensku reprezentaciju. Na njihovom autobusu još se nalazio logo jugoslavenskog nogometnog saveza", podsjeća SZ.

I na kraju napominje da je Danska u finalu uspjela pobijediti glavnog favorita - reprezentaciju Njemačke. „U tom trenutku su jugoslavenski igrači odavno bili kod kuće. Oni su imali druge brige", zaključuje autor članka objavljenog u listu Süddeutsche Zeitung (SZ).