Tekst članka se nastavlja ispod banera
Mađarska 1954. godine, Nizozemska dvadeset kasnije, Brazil 1982. godine u Španjolskoj. Velike reprezentacije koje su igrale vrhunski nogomet, koje su mijenjale na ovaj ili onaj način povijest ove igre. I koje to nisu kapitalizirale u datom trenutku. A opet ih se sjećamo, analitičari ih spominju, pričaju o njima, prave poređenja. Reprezentacije koje su igrale nogomet za nostalgičare, za sladokusce. U tom društvu će svoje mjesto će naći i Danska. Danska koja je imala nevjerojatnu momčad, koji ništa nije osvojila. Osim srca ljubitelja, pravog čistog nogometa, tamo osamdesetih godina. Danski dinamit.
Vrhunska tehnika, sjajna pas igra i ekipa umjetnika s loptom. Društvo u kojem su bili Preben Elkjær, Michael Laudrup, Søren Lerby, Frank Arnesen, Morten Olsen i prvi koji zvanično jedno vrijeme bio najbolji, Alan Simonsena, Zlatna lopta Europe 1977. godine, najbolji strijelac starog kontinenta u sezoni 1977-78. Jedan od najboljih u onoj strašnoj Borussiji Mönchengladbach iz sedamdesetih, kasnije igrač Barcelone. Čovjek koji je dobri dijelom zaslužan za preporod danskog nogometa, sporta koji je dugo vremena ustvari bio amaterski.
Nitko ne zna zašto, ali pravilo je bilo tako. Čelnici tamošnjeg saveza su odlučili nogomet bude isključivo amaterski odnosno da za reprezentaciju mogu nastupati samo domaći igrači. Čime su naravno, generacije fantastičnih danskih nogometaša lišene mogućnosti da predstavljaju svoju zemlju na velikim natjecanjima.
Iz amaterizma u profesionalizam
Stvari su se počele mijenjati baš tamo 1978. godine, Carlsberg je rekao da će dati danskom nogometnom savezu (DBU) sponzorstvo od milijun kruna pod uvjetom da se postave profesionalni standardi. Taj je proces ubrzala činjenica da je već tada dobar dio danskih igrača igrao u inozemstvu, a vrijednosti naučene tamo polako su se probijale i do same Danske. Veliki utjecaj u tom nekom periodu na igrače je ostavio Johan Cruyff.
''Bio je poput kralja koji drži ugovor. Znao je sve i niste mogli ne slušati. Ponekad biste poželjeli da šuti, ali on ne bi. Vrijedilo je'', napisat će puno godina kasnije Jan Molby u svojoj autobiografiji.
Johan je nogometašima iz Danske otvorio oči, mnogi su odlučili napustiti svoju zemlju, Arnesen i Lerby napustili su Fremad Amager klub iz Kopenhagena da bi 1975. godine prešli u Ajax u dobi od 19, odnosno 17 godina. Desetak godina kasnije će Danska imati igrače koji su prvaci sa svojim klubovima Italije, Zapadne Njemačke, Engleske, Holandije i Belgije. Netko će reći kako se prijelomnim trenutkom u novijoj povijesti danskog nogometa smatra ona pobjeda nad Italijom 1981. godine, međutim za povratak na europsku scenu možda je najvažnija ona Wembleyu 21. rujna 1983. godine.
Tada je baš Simonsen s kreča zabio i na kraju je Danska završila na prvom mjestu u skupini ispred Engleske. Utakmicu je gledalo 80 posto danskog stanovništva.
''Ta pobjeda je sjajnoj skupini igrača dala signal koliko mogu napraviti, koliko postići na terenu. Jer Englesku su smatrali jednom od najboljih selekcija svijeta'', sjećao se tvorac te sjajne momčadi Sepp Piontek. To je ona utakmica u kojoj je strašni Simonsen "popio vatru" od kolege mu Sørena Lerbya, a ovaj je to objasnio jednostavno "Nogomet nije za tihe".
Pobjeda u Grčkoj odvela ih je na Europsko prvenstvo i krajem 1983. godine proglašeni su svjetskom nogometnom reprezentacijom godine, a Piontek proglašen menadžerom godine.
Europsko prvenstvo u Francuskoj 1984. godine je bilo jedno od najefikasnijih iako je još uvijek format pokrivao osam selekcija. Postignut je ukupno 41 gol što je visoki prosjek od skoro tri po utakmici. Naravno da se Danska tu sjajno uklopila. Iako su u prvoj utakmici izgubili od Francuske minimalno, iako su u istoj ostali bez Simonsena kojem je slomljena noga, uništena karijera. U drugoj dosta čudnoj utakmici su potopili Jugoslaviju Toze Veselinovića 5:0, pa su za prolaz u polufinale igrali kontra Belgije.
Španjolska crna mačka
U trenutku kada je jedan dio igrača Danske igrao baš u Belgiji. Dancima je trebao bod, uzeli su tri šest minuta prije kraja i našli se za njih još u neistraženom teritoriju, polufinalu Europskog prvenstva. U polufinalu su poveli rano, držali su utakmicu pod kontrolom, imali nekoliko dobrih prilika da dotuku protivnika, a onda su izgubili na jedanaesterce. Tko zna što bi bilo da je Simonsen bio zdrav do kraja turnira? Što bi se dogodilo da njeni igrači u polufinalu dva puta pogodili okvir gola?
U kvalifikacijama za Meksiko, Danci su opasno zapeli u jednom trenutku, nakon dva poraza, ali su u završnici utrpali prvo Norvežanima pet komada, Republici Irskoj četiri, na gostovanjima, a Preben Elkjær Larsen je kroz ciklus zabio osam golova.
''U Meksiku ćemo napadati, kao i uvijek'', obećao je Piontek. I nije lagao. Danci su dobili nešto teže Škotsku, a onda su razmontirali Urugvaj 6:1. Elkjær je bio trostruki strijelac. I već tada su bili u drugom krugu.
Protiv Zapadne Njemačke su mogli ići pod ručnom, čak bi u slučaju poraza imali slabijeg protivnika (Maroko). Ali ne. Oni su krenuli punom snagom, nisu odmarali igrače i slavili su veliku pobjedu, koju su dugo čekali. I platili su je skupo. Frank Arnesen je dobio crveni karton.
''Moja se supruga je bila bolesna. Nisam znao o čemu se radi, bio sam nervozan, vjerojatno i zbog toga agresivan. Pružio sam ruku Matthäusu i krenuo prema svlačionici. Osjetio sam kako mi nešto bruji u glavi. Nisam ništa čuo. Prošao sam pored Dietera Hoenessa, koji je rekao: "Zašto si to uradio"?''
Izabrali opet Španjolsku
I umjesto Maroka, došla je Španjolska. Danci su vodili 1:0, imali neke prilike za 2:0 prije nego što će Jesper Olsen pokloniti loptu Butragueñu koji je najavio potop. U jednom trenutku su Danci mijenjali formaciju, igrače, igrali su otvoreno i doživjeli debakl. I opet pitanje, što bi bilo da su Danci igrali pod ručnom? Što bi bilo da Arnesen nije dobio crveni? Što da Jesper Olsen nekoliko dana kasnije nije odigrao jedan od najzloglasnijih povratnih pasova u povijesti nogometa?
Ono što je svima jasno, igrali su najspektakularniji nogomet tijekom turnira, spremni da riskiraju u bilo kojem trenutku. Prisutnost izvanrednog Mortena Olsena kao libera omogućila je njegovoj reprezentaciji i suigračima da se neometano prebacuju između formacija 1-2-5-2 i 1-3-4-2, često unutar utakmica. Jednostavno igrači bi išli kamo god ih je instinkt odveo kao dio sustava, njihov nogomet je bio još fluidniji od onog nizozemskog sedamdesetih. Piontek ga je nazvao "kontra sustavom".
''Došao je s puno njemačke discipline, ali isto tako znao je da ima danske igrače koji znaju što je njihova odgovornost. Pronašao je dobru ravnotežu između discipline i slobode. Nismo mogli igrati kao njemačka momčad, morali smo igrati kao Danci. Znao je to vrlo dobro. Jednako tako alkohol nam nije zabranio jer je znao koliko smo mi igrači međusobno povezani i što nam znače naša druženja'', reći će Morten Olsen, koji je kasnije bio na klupi ove reprezentacije.
''Upoznao sam diktatora Baby Doca dok sam vodio Haiti. Upoznao sam Idi Amina iz Ugande, sina Nicolaea Ceausescua, menadžera Steaue iz Bukurešta. Sina Sadama Husseina Udaya Husseina. Da, upoznao sam nekoliko zanimljivh ljudi. Ali nisam upoznao ništa slično kao Dance kada sam stigao 1979. godine. Mislio sam da ne mogu učiniti ništa s njima. Danci ne vole riječ disciplina, neke stvari sam morao promijeniti'', pojasnio je jednom prilikom Piontek.
Šest godina kasnije, jedan druga bajka je doživjela svoj sretan kraja. Iz ničega je Danska osvojila naslov prvaka Europe, mlađi Laudrup, Brian je podigao pehar koji nije Michael, ali bez obzira na to, Michael može biti ponosan što je bio član jedne sjajne družine, vrhunske momčadi kojoj nije trebao rezultat da nađe svoje mjesto u povijesti nogometa. Oni si bili i ostali „ Danski dinamit“ osamdesetih.
