Deset godina od smrti tvorca Veležovog BMV-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Navršilo se deset godina otkako Sulejman Sula Rebac više nije s nama, no kako to biva s takvim veličinama - kako vrijeme prolazi, njegovo ime ne blijedi. Naprotiv. 

Nekadašnji igrač Veleža, Hajduka i Sarajeva te trener Veleža, Željezničara i član trenerske komisije Jugoslavije u Njemačkoj 1974. godine, Rebac je rođen je 26 .03. 1929. godine u Mostaru. 

Veležov dres nosio je od 1947. godine i tada bio član generacije koja je po prvi put ušla u Prvu ligu Jugoslavije, 1952. godine. Nakon što u idućoj godini Rođeni nisu uspijeli ostati u najvišem rangu natjecanja, prelazi u Hajduk sa kojim 1955. godine postaje prvak Jugoslavije. Nakon toga, ponovo se vraća se u Velež, a jedan mali period nosi dres Sarajeva. U svojoj karijeri je odigrao preko 1000 utakmica, od toga preko 500 za Rođene, i postigao preko 600 golova, piše službena stranica Veleža. 

Nakon završetka igračke karijere, postaje trener Veleža 1968. godine. U prvi tim prekomandira veći dio juniorske reprezentacije s kojom nastavlja raditi. Među prvima forsira postulate modernog nogometa, presing i brza tranzicija po osvojenoj lopti.

Veliki Tomislav Ivić ga je nazvao pionirom modernog nogometa u Jugoslaviji, a Velež je tada igrao najljepši nogomet u bivšoj državi - Rođene je samo gol razlika spriječiula da dođu do titule prvaka Jugoslavije. Tvorac je čuvenog BMV-a, trojca Bajević, Marić, Vladić. Pored drugog mjesta u prvenstvu najveći uspjeh s Veležom ostvario je u četvrtfinalu Kup UEFA-e 1974. godine. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, bio je član trenerske komisije reprezentacije Jugoslavije, a jedan mali period vodio je i tim Željezničara.

Osim što je bio veliki igrač i trener, bio je još veći čovjek. Prava mostarska raja, boem.

“Morali smo biti prvaci”

“Sedamdesetih godina imali smo, bez pretjerivanja, tim snova”, govorio je Rebac.

“Marić, Ristić, Dž. Hadžiabdić, Čolić, B. Primorac, Pecelj, Topić, Prskalo, S. Halilhodžić, Glavović, Kvesić, Ledić, skoro sve Veležova djeca, koja su prve korake načinila na stadionu Pod Bijelim brijegom. Taj tim, nažalost, ostao je nedorečen, nismo postali prvaci. A morali smo to biti”, rekao je svojevremeno.

“U mom osmogodišnjem šefovanju tituli prvaka bili smo najbliži u sezoni 1973/74.
Odlučila je gol razlika, koja je otišla u korist Hajduka. Morali smo se zadovoljiti vicešampionskim zvanjem, koje smo još stekli i prethodne godine. Još smo 68/69 bili treći, a u sezoni 75/76 zauzeli smo četvrto mjesto, sa najefikasnijim napadom lige.

U to vrijeme državni tim se nije mogao zamisliti bez jednog Veležovca. A mi smo ih u sedamdesetim imali šest. Generacija koja se rađa jednom u sto godina. Igrali smo i četvrtfinale Kupa UEFA, ali nažalost, nismo osvojili niti jedan trofej. A mogli smo, uz malo sportske sreće.”

Kup Maršala Tita

Pa ipak, Rebac je svojih pet minuta slave s Veležom ipak dočekao...

“Godine 1981., stara garda Marić, V. Halilhodžić, Vukoje i Ledić osvajaju Kup Maršala Tita. Imao sam sreću da vodim tu generaciju. Raditi sa tim momcima bila je prava milina, ali i ponos. Moram reći da sam sa većinom njih zajedno došao iz juniorskog pogona, koji je također žario i palio na svim stadionima i stizao u završnicu najboljih u državi.

Velež je oduvijek bio ambasador Mostara, ne samo njegovog fudbala i sporta u cjelini.
Ali, ta generacija iz sedamdesetih, tu ulogu je odigrala u pravom smislu te riječi. U to smo se posebno uvjerili na američkoj, azijskoj, i australijskoj turneji. Velež je tih godina još više postao hercegovački klub.

Moram ispričati ovaj primjer, koji pokazuje koliko je Velež bio poštovan. Na naše utakmice u Mostar često su dolazili mnogi Splićani, žestoki Hajdukovci. Bilo je to čak i onda kada su isti dan Majstori s mora igrali u gradu pod Marjanom.

Te poznanike bih pitao : 'Otkud vi ovdje kada vam igra Hajduk u Splitu?' Oni bi odgovorili: 'Sula, mi dođemo u Mostar da uživamo u pravom, gurmanskom nogometu kakav demonstrira samo Velež.'

To je dokaz da je naš tim, zaista, njegovao atraktivan dopadljiv, šarmerski nogomet, koji je plijenio ljubitelje toga sporta svuda gdje je igrao“, govorio je Rebac.