Tekst članka se nastavlja ispod banera
Možete li zamisliti sliku u kojoj se zastava tadašnje nacističke Njemačke vijori iznad White Hart Lane-a u Londonu? Slika koja je mnogima danas pa skoro nemoguća, ali to je slika koja obilježila povijest nogometa, Engleskog, Njemačkog, europskog.
Godina je 1935, Hitlerova Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija je vladala Njemačkom i u tom trenutku nekih procjena o tome što ona donosi bilo je vrlo malo. Samo su hrabri i neki oštroumniji kroz svoje analize najavljivali ono što će doći relativno vrlo brzo.
Židovi su prosvjedovali ali...
Još u listopadu iste godine je najavljeno kako će sljedeću utakmicu, prijateljsku Engleska igrati protiv Njemačke. Od trenutka kada se pojavila informacija, mnogi u Engleskoj su se pitali, o čemu su razmišljali ljudi u savezu kada su odlučili igrati jednu ovakvu utakmicu. Odgovor je bio, nisu razmišljali baš puno ili nisu nikako.
Na pitanje zašto je odabran White Hart Lane, govorili su čelnici saveza, sasvim slučajno. Jer Engleska je svoje utakmice između dva rata igrala van Wembleya, uglavnom na ostalim stadionima po Londonu. Kako su Arsenal i njegov Highbury bili domaćini posljednje tri, na red je došao White Hart Lane.
I dok su Nijemci dali maksimalnu podršku svojoj reprezentaciji, u Engleskoj su mnogi bili u dilemi, podržati ili ne jednu ovakvu utakmicu. Odmah nakon što je potvrđena informacija da će se utakmica igrati na White Hart Lane-u, krenuli su prosvjeti Židova, jer su tada kao i sada mnogi smatrali da je Tottenham židovski klub. To je te donekle točno, posebno ako se gleda iz kuta novije povijesti. Međutim, najveća povezanost barem u prošlosti ovog kluba sa Židovima leži u činjenici da je Tottenham bio smješten u susjedstvu njihove jake zajednice. Protivnički navijači su nastojali kroz godine povijesti provocirati Tottenhamove tako, a ovi su to sve više prihvatili kao neku vrstu identifikacije. Već tada je jedan od urednika sportske lokalnog "Tottenham Weakly Heralda" napisao:
- Važna osoba iz užeg vodstva kluba tvrdi kako podrška Tottenhamu iz židovske zajednice nije uopće ni približno jaka kao što se misli i govori...
Kada su krenule glasine kao se očekuju veliki prosvjedi prije i za vrijeme utakmice, jedan od starijih navijača Tottenhama je dao izjavu u kojoj je između ostalog stajalo:
- Ako im smeta utakmica, ne moraju više dolaziti na utakmice Tottenhama. Sigurno ćemo uživati na utakmici gledajući Englesku sa samo engleskim navijačima. Tottenham uvijek ima dovoljno navijača među Englezima i bez njih, bio je samo jedan od komentara koji su te 1935. godine donekle podijelili Englesku.
Englezi uložili maksimalne napore da se utakmica odigra
Takvo razmišljanje Engleza je išlo na ruku Hitlera i njegove nacionalističke vlasti koja je u tom periodu nastojala objasniti svima "da nije to što jeste", odnosno da se u ovom slučaju radi o jednoj zemlji koja veliki "prijatelj" Engleske.
Zato je diplomacija imala pune ruke posla, pa su Nijemci predložili kako igrači i navijači neće isticati zastavu sa svastikom, pa su Englezi prihvatili odigravanje utakmice smatrajući kako bi eventualno otkazivanje zbog prosvjeda bio dodatni plus nacistima i njihovoj politici. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Engleske, Sir John Simon je morao obaviti razgovore s čelnicima sindikata (Nacionalne središnjice saveza sindikata) tada jake brojne radničko - političke organizacije kako bi se izbjegle bilo kakve komplikacije. Simonov glavni adut je bila želja odvojiti sport od politike, što je bilo poprilično nemoguće u tom trenutku.
Dio javnosti koji je bio protiv utakmice, je nastavio praviti pritisak, pa se sve više pričalo o tome kako će tog 4. prosinca u London doputovati veliki broj navijača iz Njemačke koji tu neće biti samo radi nogometa. Već da propagiraju Hitlera i njegovu vlast. I dok su Englezi "palili", Nijemci su držali loptu na zemlji.
Po dolasku u London, kapetan njihove selekcije, Fritz Szepan je izjavio kako je London prekrasan grad:
- Ja sam nogometaš. Ne znam ništa o politici. Napokon, mi smo tu došli da igramo nogomet. Da igramo protiv najboljih nogometaša na svijetu. Naša stvar je utakmica, zar ne?
Njemački igrači su ipak odradili svoje
I naravno, kako se očekivalo, veliki broj navijača iz Njemačke je stigao u London na utakmicu. Imali su posebne i jasne naputke kao uostalom i reprezentativci, treneri, igrači. Što smiju raditi, gdje se mogu kretati, gdje jesti, kupovati hranu. Baš kao što su ih dobili i Englezi sve kako bi izbjegli eventualni sukobi. Više od 800 policajaca se brinulo o sigurnosti gledatelja koji su planirali ići na utakmicu. Posebnu pažnju policajci su morali obratiti na veliku povorku antinacista koji su sa svojim transparentima, lecima pokušavali zaustaviti odigravanje utakmice. Policija je razbila prosvjede ispred stadiona, a veliki broj gostujućih navijača je ušao na stadion. Njih 10.000 je skoro popunilo istočnu tribinu White Hart Lane-a.
Svojih pet minuta su dočekali kada je krenula Deutschland über alles. Pojavile su se zastave sa svastikama, a igrači su pozdravili salutiranjem desnicom. To domaći navijači definitivno nisu mogli izdržati, pa je jedan od njih pod imenom Ernie Wooley, odlučio uzeti stvar u svoje ruke. I nož kako bi presjekao uže koje je držalo zastavu nacističke Njemačke. I uspio je na odobravanje velikog broja naravno domaćih navijača. Policija ga je uhitila, ali nije on previše brinuo za to. Svoj cilj je ispunio.
- Nacistička zastava nema mjesta u Engleskoj, poručio je policajcima Ernie. Zastava je vraćena ali samo na pola koplja zbog smrti jednog od članova britanske kraljevske obitelji. Erni jeste uhićen, ali je slučaj odbačen jer nisu mogli dokazati kojim nožem je presječeno uže, onaj pravi koji je koristio glavni akter se izgubio. Pored Wooleya tog dana policija je između ostalih privela i Sida Eliasa, Williama Morrisa, Barniea Bercowa i Herberta Ettlingera, predvodnike prosvjeda, komuniste kojima su takve stvari bile sasvim normalna pojava u to vrijeme.
Na terenu Englezi vrlo uvjerljivi
Na samom terenu sve je bilo maksimalno fer i korektno. Njemačka se uglavnom odlučila na neku defenzivniju varijantu, što je na kraju platila uvjerljivim porazom. George Camsell je bio junak susreta, dvostruki strijelac, dok je jedan gol zabio i Cliff Bastin za konačnih 3:0. Englezi su slavili, političari su likovali, oni isti koji će se naći četiri godine kasnije na suprotnim stranama, u ratu. Prije polaska za Njemačku, njihove navijače je na kolodvoru Victoria čekao transparent na kojem je pisalo "Free Thaelmann". Ernst Thälmann je bio vođa njemačke komunističke partije i tada je već dvije godine bio iza rešetaka.
I Englezi na kraju morali podići desnicu
I ta utakmica na White Hart Lane-u nije posljednja ove dvije reprezentacije prije Drugog svjetskog rata. Samo nekih 16 mjeseci prije nego što će Hitler krenuti na Poljsku, Englezi su gostovali u Berlinu. Opet zbog politike jer su još uvijek britanski političari nastojali tretirati tadašnju Njemačku kao bezopasnom. Međutim, veliki skandal se dogodio prije utakmice. Predstavnik engleskog FA je svojim reprezentativcima obznanio informaciju kako prilikom intoniranja himni moraju baš kao i domaći igrači, pozdraviti publiku salutiranjem, podizanjem desne ruke.
- Igrači su ostali u šoku. Tom čovjeku iz saveza su igrači poručili kako će to napraviti, ali tako što će staviti ruku na mjesto gdje sunce nikada ne sja, sjećao se veliki Stanley Matthews. Na kraju su morali poslušati naredbu ne čelnika saveza, već britanskog veleposlanika u Njemačkoj, Nevillea Hendersona koji se "plašio i najmanje iskre koja sve može zapaliti".
Tako je za sva vremena ostala slika iz Berlina, 14. svibnja 1938. godine na kojoj Matthews i suigrači pozdravljaju Hitlera koji uopće nije tada na stadionu. Englezi su slavili 6:3, pa su tom pobjedom donekle umirili ljute navijače. Ta utakmica ali i događaji koji će uslijediti jako brzo će čudnim engleskim političarima tog perioda napokon otvoriti oči i svi oni će postati svjesni činjenice kako Adolf Hitler ima sasvim drugačije planove. Između Engleske i Njemačke će se kroz godine povijesti razvijati ogromno rivalstvo koje traje i danas, a svoju prvu utakmicu nakon Drugog svjetskog rata, ove dvije selekcije će odigrati 1954. godine. Na White Hart Lane-u nakon te 1935. godine više nikad igrali.
