Tekst članka se nastavlja ispod banera
Messi, Ronaldo. Ili možda Josef Bican, Pele, Romario. Tu su Mađar Ferenc Puskas i Nijemac Gerd Müller. Ovo je odabrano društvo najboljih strijelaca svih vremena. Na Otoku priča ide ovako. Jimmy Greaves, Steve Bloomer, Thierry Henry, John Campbell, Gary Lineker. Naravno svoje mjesto među najboljima ima i jedan Alan Shearer, baš kao i Jack Southworth.
Ipak, stariji u Engleskoj će ipak prisjetiti jednog drugog. Strašnog napadača koji je bio stroj za golove. Williama Ralpha "Dixie" Deana. Igrača koji je vjerovali ili ne u jednoj sezoni uspio postići čak 60 golova. Tijekom legendarne sezone 1927-28 u kojoj je Everton osvojio naslov prvaka. Prvi igrač Evertona koji je obukao dres s brojem devet na leđima. Na utakmici finala FA Kupa u kojoj je Everton savladao Manchester City, igrači su prvi put nosili dresove s brojevima, Dixie je postao prvi kapiten s brojem 9 na leđima koji podiže neki trofej.
- Igrati protiv jednog takvog igrača kao što je Dixie s jedne strane je bio užitak, s druge noćna mora. Gledate igrača koji posjeduje nevjerojatnu snagu, brzinu, skok, sjajan osjećaj za gol, ali kada znate da igra protiv vaše momčadi onda je tek prava noćna mora, opisao je jednom prilikom Matt Busby koji je protiv Dixieja igrao kao igrač Manchester Cityja, ali i ljutog rivala Liverpoola.
Radio noću da bi igrao danju
William Ralph "Dixie" Dean rođen je u ulici Laird 313 u Birkenheadu 22. siječnja 1907. Njegova je obitelj se doselila iz Chestera, a posao koji se prenosio s koljena na koljeno bio je onaj strojovođe. Njegov djed Ralph Brett je upravljao kraljevskim vlakom za vrijeme vladavine Georgea V. Kao dijete Dixie je išao na utakmice Evertona i njegov san je naravno bio da jednom zaigra za tu momčad.
Dean je od malih nogu imao neki izuzetni nogometni talent i nepokolebljivu strast prema igri. Upravo je taj njegov talent počeo izlaziti na površinu nakon završetka rata, Prvog svjetskog. Naravno, morao je nešto i raditi, od tradicije nije mogao pobjeći. S 14 godina počeo je prvo kao monter na željezničkoj pruzi, ali je ubrzo postao strojovođa. Najviše je volio raditi po noći. Jer je po danu imao dovoljno vremena za šutanje lopte.
- U to vrijeme higijena nije bila nekom nivou, bilo je poprilično prljavo. Bilo je puno miševa, onih velikih pacova, pa su ljudi takav posao izbjegavali ali Dixie nije imao problema – šutnuo bi miša iz sve snage o zid u trenutku kada bi ga primijetio. Iako čudno zvuči, tako je vježbao šut.
Potpisuje za Tranmere
Kako su sinovi njegovog gazde na željeznici posjedovali nogometni klub, Dixie je dobio priliku da zaigra za New Brighton A.F.C. i brzo su se zainteresirali za potpisivanje ugovora. Međutim, Dean odbio je ponudu iz New Brightona, umjesto toga odlučio je staviti potpis na ugovor s jednim lokalnim timom, Pensby Unitedom. Igrajući za ovu momčad, Dixie je privukao pažnju mnogih trenera i na kraju je završio u Tranmere Roversima.
Ostao je u ovom klubom 16 mjeseci, odigrao je trideset utakmica i postigao čak 27 golova. Na jednoj od utakmica zaradio je neugodan udarac u testise. I dok su liječnici ukazivali pomoć, Dixie je uzviknuo:
- Ne trljajte ih već prebrojte!. I bio je u pravu. U tom duelu je ostao bez jednog testisa. Sedamnaest godina kasnije, Dixie se našao u baru u Chesteru kad mu je netko ponudio piće. Dean je odmah prepoznao čovjeka kao Davyja Parkesa, za kojeg je vjerovao da je baš on bio taj igrač u duelu, odgovoran za gubitak testisa. Položio je svog bivšeg protivnika jednim udarcem. Osveta je bila slatka. Kasnije se ispostavilo da je udario pogrešnog čovjeka!
Međutim, ta ozljeda ga nije usporila. Nastavio je rešetati mreže. Kao mlad igrač koji je imao tek 16 godina.
Ispunjenje sna
Naravno, njegove partije nisu mogle proći nezapaženo. Uskoro je došao na prag ispunjenja svojih snova. Stigla je ponuda Evertona. Kad je tajnik Evertona Thomas H. McIntosh dogovorio sastanak, Dean je od uzbuđenja trčao 4.5 kilometra do hotela gdje su trebali da pregovaraju. Dileme nije bilo. Potpisao je ugovor, za tada ogromnih 3000 funti za jednog igrača treće lige, koji je tek napunio 18 godina.
Deanu je trebalo pripasti još i deset posto od iznosa koji je plaćen Tranmereu, ali je on dobio samo jedan, točnije 30 funti. Razočarani Dixie, taj novac je dao svojim roditeljima koji su ga donirali obližnjoj crkvi. U prvoj sezoni je oduševio navijače Evertona jer je zabio 32 gola.
U lipnju 1926. Dixie je sudjelovao u frontalnom sudaru dok je vozio svoj novi Imperial motocikl kroz Sjeverni Wales. Ozljede su bile teške, liječnici su se borili da mu spase život. Vjerovali su da od nogometa i nastavka karijere nema ništa. Posebno teške su ozljede glave i vilice.
Činilo se kao da je njegova nogometna karijera gotova, ali Dixie je pokazujući zapanjujuće moći oporavka, ponovo na terenu samo četiri mjeseca kasnije. Metalne pločice bile su mu umetnute u lubanju radi lakšeg oporavka, ali uklonjene su nakon što su se kosti resetirale. Unatoč tome, do danas traju glasine da je Deanova legendarna sposobnost kretanja posljedica toga što je imao metalnu pločicu u glavi.
Potkraj listopada 1926. navijači Evertona svjedočili su Deanovom izvanrednom povratku na teren. Prvo je odigrao jednu utakmicu za rezervnu momčad Evertona, a onda je već u sljedećoj za prvu postigao gol protiv Leedsa. U toj sezoni, koja je prošla većim dijelom bez Deana navijači Evertona su strahovali za opstanak i nisu ni mogli sanjati što će se dogoditi sljedeće. Dixie je sezonu započeo u senzacionalnoj formi. Zabio je 25 puta u prvih 14 mečeva Evertona, s tim da je recimo Manchester Unitedu složio pet komada. Everton je bio na vrhu, Dean je lovio rekorde.
Mašina za golove
Te sezone je prvo srušio onaj od 43 postignuta gola koje je dvije sezone ranije postavio Ted Harper iz Blackburna, postigavši hat-trick na Anfieldu i to već u veljači mjesecu. Sljedeći je bio je onaj od 59 golova na kraju sezone koji je držao George Camsell iz Middlesbrougha. Kako je ušao u malu golgetersku krizu tijekom ožujka i travnja, činilo se kako od rekorda nema ništa. Jer je u posljednje dvije utakmice morao postići sedam golova.
Nemoguće ili gotovo nemoguće. Ali za Dixie je sve bilo moguće. Prvo je četiri puta savladao golmana Burnleyja u pobjedi od 5:3 koja je pomogla Evertonu da zapečati naslov. Iako je bio ozlijeđen, ni po cijenu nije želio propustiti posljednji sraz te sezone protiv Arsenala. I sve je išlo po planu, navijači su ga bodrili, suigrači igrali za njega.
Dean je u 82.minuti glavom kompletirao sedmi hat-trick u sezoni, za svoj 60 gol u sezoni. Pazite, 60 golova u jednoj prvenstvenoj sezoni!. Ali to nije bilo sve. Jer je Dixie dodao još 22 gola u kup i reprezentativnim utakmicama za nevjerojatnu brojku od 82. Tu brojku je dostigao samo Gerd Miler 44 godine kasnije, dok je Messi Deanov rekord oborio nakon 84 godine s 86 golova 2012. godine.
U tom trenutku Dixie je bio najveća zvijezda engleskih terena. Reklamirao je cigarete, sa svakim svojim nastupom je nudio nešto novo. Za navijače Evertona nedodirljivo božanstvo. S Deanom je uvijek bila sigurna jedna stvar – spektakl. Njegova momčad može da izgubi, pobjedi ili odigra neriješeno, ali Dixie će imati svojih pet minuta. Brzina, snaga, nevjerojatan šut. Svejedno, nogom ili glavom. Elisha Scott koji je u to vrijeme bio na golu Liverpoola je prije svakog velikog derbija od Dixieja znao dobiti pismo. Pismo u kojem bi se našle tablete za smirenje i poruka.
- Lijepo se naspavaj, sutra igraš protiv mene...
Da se radilo o vrhunskom igraču potvrđuje i interes Real Madrida koji je nudio 28 funti tjedno, četiri puta više nego što Everton mogao ponuditi, što je bilo Dixieju totalno nevažno. U to vrijeme Everton je bio na turneji na Njemačkoj i sve je bilo uredu dok igrači predvođeni Deanom nisu odbili da salutiraju Hitleru. U nastavku turneje možete samo pretpostaviti kako su provela kompletna momčad. Skoro da su bili linčovani u svakoj sljedećoj utakmici. Everton je napustio 1937. godine, iza sebe je ostavio nevjerojatne brojke koje kažu da je postigao 383 gola u 433 nastupa, uključujući 37 hat-trickova.
Preminuo na svom Goodisonu
Bio je poznat kao fer igrač, nikada tijekom karijere nije kartoniran niti isključen unatoč grubim startovima i provokacijama protivničkih igrača. Kao njegova zamjena je stigao Tommy Lawton.
- Znam da si došao kao moja zamjena. Ja sam spreman da ti pomognem u bilo kojem smislu, rekao je Dixie. Kasnije te godine, Lawton je ušao u autobus i kondukter ga je pitao: "Jeste li vi Tommy Lawton?" Lawton, zadovoljan što su ga prepoznali, odgovorio je "da!" Onda je došao šokantan odgovor: "Nikad nećeš biti dobar kao Dixie."
Nakon odlaska iz Evertona, igrao je Notts County, Sligo Rovers i malo poznati Hurst. Dres reprezentacije je nosio pet godina, u tom periodu je odigrao samo 16 utakmica, manje nego što je postigao golova (18). Dean povukao se iz nogometa u travnju 1941. i naredne godine svog života proveo vodeći pub u Chesteru nazvan Dublin Packet.
U siječnju 1972. Dean je primljen u bolnicu i njegovo zdravlje je već tada bilo narušeno. Četiri godine kasnije, liječnici su bili prisiljeni amputirati mu desnu nogu zbog krvnog ugruška. Nije ga dugo bilo na Goodisonu, a onda se pojavio 1. ožujka 1980. godine, na derbiju protiv Liverpoola. Srce koje je cijeli život kucalo za Everton nije izdržalo. Da tragedija bude veća preminuo je baš na stadionu, tog 1. ožujka 1980. godine. Poznato je da je prije utakmice prisustvovao ručku s Billom Shanklyjem koji je hvalio njegov stil igre, komentirajući da je bio najveći centarfor ikada.
- Pripada društvu izuzetno velikih, poput Beethovena, Shakespearea i Rembrandta, govorio je Shankly.
Lokalni kipar Tom Murphy u svibnju 2001. otkrio je Deanov kip ispred Goodison Parka, koji je podignut s natpisom "Nogometaš, gospodin, Evertonian". Godinu dana kasnije, postao je jedan od 22 igrača primljenih u prvu englesku nogometnu Kuću slavnih. Dixie Dean, jedan od najvećih koje je Engleska imala. Čovjek koji je bio istovremeno mašina za golove i baš veliki gospodin. Neponovljivi.
