Dosada je sasvim normalna stvar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čovjek je sklon pamtiti samo dobre stvari i one koje su na njega ostavile pozitivan dojam. Pričam tako sinoć s prijateljem i veli on – uf, kako dosadnih utakmica ima na ovom Svjetskom prvenstvu, sjeti se samo prošlog Eura, bilo je kud i kamo uzbudljivije, zar ne?

I stvarno, čovjek bi rekao da je tako.  Za razliku od Eura od prije dvije godine, na kojem su još u grupnoj fazi frcale iskre i bilo pregršt uzbudljivih mečeva, na SP-u se, očito, ipak radi o nešto drugačijoj varijanti. Ključna stvar je, baš kao što reče moj frend,  ta da je na Europskom prvenstvu, čak i u grupnoj fazi, skoncentrirana slična kvaliteta momčadi, pa je svaka ekipa kadra zaskočiti onu drugu.

Jeste li zijevali na prošlom Euru?

 Tek u malo utakmica ste imali izrazite favorite i izrazito obrambeni stav protivnika. Uostalom, sjetite se samo nekih utakmica, onako na prvu, Mađarska – Portugal 3:3, Hrvatska – Španjolska 2:1, Francuska – Rumunjska 2:1, Engleska – Wales 2:1…

No, ipak, malo dubljom analizom tog prije dvije godine završenog Europskog prvenstva, našao sam dosta utakmica koje su bile manje atraktivne, i igrom i rezultatski, ali smo ih jednostavno zaboravili. Recimo, ona „prijateljska“ između Francuske i Švicarske (0:0) s kojom su prošli oboje u osminu finala, ili Portugal – Austrija 0:0, pa onda ona utakmica Hrvatske i Turske, koju je riješio Luka Modrić, a koja je bila teška kao olovo…

A kako drugačije će David dobiti Golijata?

Bilo je toga još, ali zaboravljamo. Iako,općenito, na Euru ima manje reprezentacija koje će igrati mrtvi bunker, jer je teško naći reprezentacije reda veličine Saudijske Arabije ili Paname, činjenica je da smo prije dvije godine pisali kako je format od 24 reprezentacije na Euru razvodnio kvalitetu i dao nam neke ne baš atraktivne mečeve u prvoj fazi gdje je rezultat iznad svega. No, to je cijena širenja popularnosti lopte i zarade od spektakla, tako smo kazali..

Da se vratimo na glavnu temu – dosada na SP-u? Otkad je Svjetskih prvenstava uvijek je bilo velikih i malih reprezentacija, ali je zato uvijek bilo i iznenađenja. Jer svijet, hvala na pitanju, još uvijek nije totalno globaliziran, makar tomu teži, – pa je sraz reprezentacija s različitih kontinenanata još uvijek doživljaj sukoba civilizacija (u malom) – i onda imamo utakmice koje su tek naizgled dosadne, ali su odličan primjer da David još uvijek „u dlaku“ može skinuti glavu Goliatu.

Možda si nas dobio, al' se nisi naigrao…

I to je ta draž Mundijala, kad jedan Iran drži Španjolsku do kraja u neizvjesnosti fanatičnom igrom čitave momčadi, ili kad Maroko stisne Portugal u njegovih šesnaest, pa im ne dozvoljava iznijeti loptu čitavo poluvrijeme. Na kraju krajeva, Saudijska Arabija nam je jučer pokazala koliko je trenutno slab Urugvaj, jer bi ga jučer svaka malo ozbiljnija reprezentacija matirala.

I to je to, festival za nogometne sladokusce koji znaju da nisu nužno golovi ti koji čine nogomet, nego je nogomet širi spektar zbivanja na terenu i oko njega. Taktika, borba, srčanost, volja, pa čak i kada se čini da je utakmica dosada, nogomet zapravo radi punom parom. Jedna genijalna zamisao trenera koji vodi slabije ponekad prolazi pod dosadu, a zapravo je dosada samo nuspojava lijeka za velike ribe.

A mi ljudi, ponovimo, pamtimo samo lijepe stvari i stvari koje su nas pozitivno očarale. Ne bojte se, bit će toga do kraja ovog Mundijala koliko hoćete.