Tekst članka se nastavlja ispod banera
Argentina nije izgledala dobro na Svjetskom prvenstvu 1974. godine. U šest utakmica uspjela je ostvariti samo jednu pobjedu, onu nad Haitijem. Gubili su o Poljaka, Brazila, težak poraz su doživjeli u okršaju s Nizozemskom. Od finala su bili miljama daleko. Vladislao Cap je morao dići sidro, tražio se njegov nasljednik.
Argentina nije bila nadahnuta, nije imala odgovor na neumoljivi, napadački stroj Nizozemske kojem je bila izložena. Jednostavno je reprezentaciji trebala promjena, neka vrsta revolucije koja će doći u pravom smislu riječi dolaskom Césara Luisa Menottija, egzotičnog, briljantnog idealiste. Čovjeka koji se pobrinuo za veliki preporod argentinskog nogometa.
Menotti i njegove ideje
"El Flaco" je bio u tom trenutku nešto osvježavajuće i odvažno. Svojom pojavom, načinom razmišljanja. U istom trenutku bi ste rekli da vam lični na nekog glumca iz onih starih kriminalističkih filmova, kao neki negativac. Opet u drugom trenutku bi ste pomislili da je neki profesor, intelektualac. Čovjek koji danas ima 82 godine i jednako gleda na nogomet kao što je to radio prije 30 ili 40 godina. Trener koji je cijeli svoj život posvetio napadačkom nogometu. Koji je bukvalno prezirao grubijane i trenere koji su forsirali jedan drugi nogomet, onaj koji je on oslovljavao kao desničarski. Pokazivao je otvoreno gađenje prema takvom. Čini se ne samo nogometu. Menotti koji je bio neka svijetla točka u crnom, teškom periodu Argentine kao zemlje. U vrijeme vladavine generala Vidala čiji su časnici izvršili vojni udar i zavladali Argentinom krajem ožujka 1976. godine. Iako mu neki nikada do danas nisu oprostili što je baš u to vrijeme vodio reprezentaciju.
''Ljudi su mi govorili da trenirao reprezentaciju za vrijeme hunte, za vrijeme vladavine ljudi s kojima nisam imao ništa zajedničkog i koji su imali sasvim suprotne poglede mojima, no što sam mogao učiniti? I ja sam se mnogo puta pitao što napraviti: pobjeći i ostaviti na cjedilu igrače i narod ili pobijediti na SP i tom istom narodu donijeti barem malo radosti'', pričao je Menotti kasnije.
César Luis Menotti, idealist, romantičar, je želio da njegova momčad izgleda kao najbolji orkestar, da shvati da djeluju kao jedan. Njegov ljevičarski nogomet je maštovit, lepršav, fluidan. Uostalom, jednom prilikom je istakao kako je " postizanje gola samo jedno dodatno dodavanje u mrežu".
Menotti je vjerovao u nogomet kao produženje snova. Nogometaš je, prema Menottiju, bio u privilegiranom položaju. Imao je sposobnost ne samo da oduševi i zaslijepi tisuće gledatelja nekim svojim potezom, golom, već je posjedovao jedinstvenu kvalitetu u tome što je mogao protumačiti osjećaje i snove. Argentinski navijači sanjali su slavu, a igrači su ponudili svoje tumačenje tog sna.
''Držim da je momčad prije svega ideja i više od ideje to je opredjeljenje, a više od obveze jasna su uvjerenja koja trener mora prenijeti svojim igračima da bi obranili tu ideju. U nogometu uvijek postoji jedna doza rizika, a jedini način da to izbjegnete jeste da jednostavno ne igrate neku utakmicu'', pojašnjavao je Menotti za kojeg će mnogi reći kako je bio jedan od najvećih filozofa u svijetu nogometa.
''Lopta je za igrača poput riječi za pjesnika, na nozi ili na glavi nekih igrača postaje umjetničko djelo. Najvažnija stvar koju mi je nogomet dao je sredstvo da se izrazim'', tvrdio je "El Flaco".
Doveo Argentinu na tron
Kao igrač Menotti je igrao za Rosario Central, kasnije je prešao u Racing Club. Imao je svoje epizode u Boci, Santosu, čak i u New Yorku. S Boca Juniorsima je uzeo jedan trofej, u Santosu s Peleom još tri.
Samo godinu dana kasnije, nakon završetka igračke karijere, nadobudni taktičar otputovao je u Meksiko na Svjetsko prvenstvo 1970. Tamo je uživao gledajući jednu drugu južnoameričku naciju u čiji se nogomet zaljubio - Brazil. Da, ta blistavo briljantna Seleçaoova strana zarobila je maštu duboko razmišljajućeg Menottija, oblikujući njegovu ideologiju i smišljajući pristup treniranju koji bi mu dobro poslužio.
Nakon sezone u Newell's Old Boysima, uslijedio je period kada je s klupe predvodio Huracán. To je bila sjajna momčad koja je igrala tako lijepo, čisto, elegantno, efikasno, tako da su im protivnički navijači često znali zapljeskati. Bez obzira na to, izbor Menottija za prvog čovjeka na klupi Argentine, za mnoge je bilo iznenađenje.
Sedamdesetih godina pod diktatorom Jorgeom Rafaelom Videlom, Argentina je zapala u financijsku krizu kakvu nikada prije nisu vidjeli, jaz između bogatih i siromašnih proširio se na rekordne razine i nestali brojni Argentinci, bili ubijeni. César Luis Menotti bio je sve što argentinska diktatura nije bila tih godina. Menotti je bio socijalist, mislilac, racionalizirani trener koji je shvatio da je njegova igra djelovala kao jedna vrsta društvenog glasa za ljude kad je osjetio da je sva nada nestala. Menotti je ustvari bio blistavo svjetlo u najmračnije vrijeme Argentine. U jednom trenutku je Menotti razmišljao o odlasku s klupe nakon dvije godine provedene na njoj. Nakon što je Argentina 1976. godine uspjela savladati Poljsku u prijateljskoj utakmici, Menotti je podnio ostavku. Razlog, vojni udar koji se dogodio u njegovoj zemlji.
''Vojna vlast i diktatura vratit će zemlju 100 godina unatrag'', rekao je tada pokušavajući tim svojim činom nešto promijeniti. Međutim, ostavka nije prihvaćena i " El Flaco" je nastavio raditi. Atmosfera u kojoj je odrastao pomogla je oblikovati povijesnu osobu za argentinski nogomet, koji je za razliku od argentinske vlade, decentralizirao nacionalnu momčad tako što se odmaknuo od Buenos Airesa i dva najveća kluba Boce i Rivera. Svoju momčad je počeo slagati od igrača iz uvjetno rečeno manjih klubova, pa je tako ključeve igre u tom periodu držao omaleni veznjak Huracána, Ossie Ardiles koji je najbolji način povezao igru, iza leđa Kempesa, Ortiza, Bertonija, a ispred Gallega, Passarelle i ostalih u formaciji 4-3-3. Bez Maradone što je bio veliki šok za argentinsku javnost tada. Bio je pod velikim pritiskom, ali je smatrao kako već ima kompletiranu momčad.
U četiri godine, Menotti je uspio Argentinu koja je bila razbijena dovesti na tron. Dobro, do danas će ostati sumnje na koji način je pobijedio Peru, koliko je u svemu tome prste imao baš general Videla, ali je Argentina na kraju bila na tronu. Igrači su od Menottija imali posebne upute kako da slave naslov, prema kojoj od tribina trebaju da se okrenu.
Probao i u Barceloni nešto promijeniti
U najgore vrijeme za Argentinu, Menotti je gurao svoj stil, svoj kako je tvrdio "ljevičarski nogomet". Sljedeće godine je osvojio i naslov s mladom reprezentacijom koju je prevodio baš Maradona, a onda je došao neuspjeh u Španjolskoj 1982. godine. Njegova era u reprezentaciji se završila, naslijedio ga je trener opet nekih drugačijih razmišljanja, viđenja i od tog vremena do danas u Argentini postoje oni koji se dijele na Menottijevce i one druge, koji su bili za njegovog nasljednika Carlosa Bilarda. Menotti je probao od Barcelone s Maradonom napraviti neku novu Argentinu ali nije išlo. Iako i danas tvrdi da je njegova Barcelona bila ono što će kasnije postati s Guardiolom.
''Maradona je bio moja devetka kao Messi puno godina kasnije. Carrasco i Marcos u krilima, Schuster je bio poput Xavija ... I u svlačionicu su došli na poluvremenu, bilo je 0:0, neraspoloženi. 'Ne možemo igrati na ovaj način', rekli su mi, jer svaki put kad je Schuster dao Alexanku loptu, ljudi su nam izviždali. Igrali smo tu igru jednog dodira. To me je koštalo života. Na kraju je sam napustio Barcelonu.
''Moja mama je umrla, demokracija se vratila u Argentinu i osjećao sam da moram biti tamo ... Ručao sam s Núnezom, on mi je dao bjanko ček i pitao me koje igrače želim ostaviti. Rekao sam mu niti jednog, jer sam želio da se riješi nekih sjajnih igrača koji jesu napravili puno za igru Barcelone u tom trenutku, ali su kočili napredak mladih koji su dolazili'', danas kaže 82- godišnji Menotti, koji će ostati vjeran svojoj teoriji kako trenera ne čine trofeji, već ga navijače pamte po nogometu koji je igrala njegova momčad. Kao trener je bio aktivan, vodio je Bocu, River, Peñarol, Atletico Madrid, reprezentaciju Meksika, Independiente, Rosario...
Borac za svoje ideale do kraja
Posljednjih godina je imao velikih zdravstvenih problema zbog cigareta koje su bile neizostavni dio ustvari njegovog imidža. I za to ima neko svoje, klasično Menottijevo objašnjenje.
''Cigarete su bile moj prijatelj. Nažalost, tog prijatelja više nema, on je umro i ja moram nastaviti živjeti bez njega. Da li mi moj prijatelj nedostaje? Da, posebno kada nešto radim, kada pišem. Ali sam morao poslušati savjet doktora. On je liječnik, ja sam samo trener. I danas volim osjetiti taj miris, nekada je samo dim dovoljan. Nakon operacije su mi rekli: Ostavi se cigareta, živjet ćeš duže. Možda neće biti tako ugodno kao što si navikao" i ja sam ih poslušao.
I dalje je ostao onaj tvrdi ljevičar sprema kritizirati u svakom trenutku, vlast, državu.
''Kapitalizam je uništio sve ono što nas okružuje. Nekada su ljudi bili spremni umrijeti zato što su radili osam sat, danas rade 14 sati da bi živjeli i nitko se ne žali. Bijednici na vlasti su nam uzeli sve i nogomet. Prvo što su učinili jeste da su ljudima oteli osjećaj pripadnosti. Kad guverner napravi ulicu, izgleda kao da ga je on platio iz svog džepa'', potvrdio se neumorni Menotti u jednom prilikom.
Za današnji nogomet će reći: ''Nogomet su tri stvari: vrijeme, prostor i trikovi. Ali nema vremena, nema prostora i više se ne zavaravam, nema ni trikova da ih tako nazovem. Toliko mi dosadi da imam osjećaj da je ta stvar koju ljudi nazivaju nogometom nešto sasvim drugo u odnosu na moje vrijeme. Rekao sam da 99,99% trenera živi zavideći nogometu koji forsira Guardiola. Svi bi željeli biti Guardiola. Ali većina to ne zna kako postati, objasnit će trener koji preživio Videla, vojne udare, desničare, Maradonu, Barcelonu, karcinom. Ipak godine čine svoje, ideje su tu, ali je snage više nema.
Vremena su druga, sve je manje ljudi koji razmišljaju kao Menotti. Bez obzira da li se priča o nogometu ili životu.
