VIDEO I Zagallo: Nikada se nisam ponašao kao diktator

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Brončana statua nalazi na glavnom ulazu Maracana stadiona. Kao priznanje za sve ono što je napravio u svojoj karijeri. Igračkoj, pa trenerskoj. Dva naslova svjetskog prvaka kao igrač, pa jedan kao izbornik dok je još jedan trofej osvojio kao asistent Carlos Albertu Perreiri.

Tko zna, možda bi uzeo i onaj 1998. godine kada je bio na klupi Brazila, da se nije dogodilo to što se dogodilo velikom Ronaldu, u tom trenutku najboljem nogometašu svijeta. 

"Imao sam osjećaj da ćemo u finalu pobijediti Francusku, a onda se desio taj problem s Ronaldom. Sve to što se dogodilo dan uoči finala je itekako utjecalo na kompletnu selekciju. Svi su znali da je bio jako kritično, da je išao u bolnicu", prisjeća se čovjek koji je te 1998. godine, doveo Brazil do finala.

Mario Zagallo, sjajni igrač, kasnije vrhunski trenerski genije, mađioničar, tvorac onog fenomenalnog Brazila 1970. godine, mnogi će reći najboljeg kojeg je svijet ikada gledao. A on je sam kao tinejdžer gledao kako njegova reprezentacija kapitulira u naletu Urugvaja.

"Sjećam se da je zemlja kompletna bila u žalosti. Svi na stadionu su plakali", prisjetio se Zagallo koji je još za vrijeme igračke karijere stekao nadimak " El Lobo" što je u prijevodu vuk.

Kao igrač sjajno krilo

Počeo je tamo krajem četrdesetih, kao igrač Americe, odnosno Flamenga. Kao igrač vrhunsko krilo Nedostatak visine (167 cm), kompenzirao je neumornom trkom i borbenošću u oba smjera. Bio je nezaustavljiv kada bi krenuo po desnoj strani, bočni igrači protivničkih momčadi i reprezentacija uglavnom su izvlačili deblji kraj.

Kao takav zapeo je za oko čelnicima Flamenga s kojim uzima tri godine zaredom naslov prvaka države Rio de Janeiro. Sljedeća njegova stanica bio je Botafogo. Tu je dodao još dvije titule, što je bilo više nego dovoljno da se nađe na spisku Vicentea Feole.

Svijet je upoznao jednog Peléa, ali ni ostali nisu zaostajali. Vavá, Garrincha, Didi, Zito, s njima i Zagallo. Nitko nije mogao ništa Brazilcima. Tek su Englezi uzeli bod u grupnoj fazi. Brazil je postao svjetski prvak uz gol razliku 16:4.

"U moje vrijeme tehnika je bila najvažnija. Bilo je tu jako puno sjajnih, tehnički potkovanih igrača. Ima njih i danas ali da me netko pogrešno ne shvati, ne u tolikoj mjeri. Smatram da niti najbolji igrači današnjice nisu tako dobri kao najbolji igrači iz mog vremena. Ja sam imao sreću da igram s dvojicom kojima sam se divio. To su Pele i Garincha. Njih dvojica su bili najveći igrači koje sam ikada gledao i zaslužuju biti na vrhu svakog popisa nogometnih legendi. Ali bilo je još dobrih igrača, kao što su Nilton Santos, Zico i Juninho Botelho, koji su ostavili snažan utisak. Ona selekcija koja je uzela naslov prvaka 1958. godine je najbolja na svijetu po meni" prisjetio jednom prilikom Zagallo.

Zbog njega je izbornik mijenjao sustav

Četiri godine kasnije u Čileu, Brazil je ostao na vrhu, Pele je bio povrijeđen ali su onda stvar u svoje ruke uzeli Vavá i Garincha. Ako pogledate rezultate i utakmice vidjet ćete da opet Brazil nije imao pravog protivnika. U nokaut fazi, od tri utakmice, sve tri su dobili dva razlike.

"U reprezentaciji je izbornik Vicente Feola promijenio stil igre kako bi se prilagodio meni. Odbacili smo 4-2-4 formaciju i počeli igrati u sustavu 4-3-3. Svi znaju rezultat, završili smo kao svjetski prvaci. Zapravo je na kraju ispalo da sam najviše strahovao od stvari koje su mi na kraju pomogle da postanem ono što jesam. Moglo bi se reći da su utjecali na mene protiv moje volje", govorio je Zagallo.

Ponovo prvak, ali kao izbornik

U trenerske vode Zagallo ide 1966. godine kada dres Botafoga mijenja klupom ovog kluba. I odmah je uzeo tri trofeja. João Saldanha je u isto vrijeme vodio reprezentaciju sastavljenu opet od vrhunskih igrača, izuzetno talentiranih, samo ih je trebalo posložiti prije odlaska u Meksiko. Međutim, Saldanha se "zakačio" s čelnicima saveza, pa je smijenjen. Palicu je preuzeo Zagallo

Odveo je igrače nešto ranije u Meksiko kako bih pripremio na najbolji mogući način na ono što ih očekuje u ovoj zemlji. Sada je " El Lobo" bio na mukama. Kako izabrati najboljih jedanaest. Prvo je vratio otmjenog driblera s fenomenalnom lijevom nogom - Rivelina. Imao je Jairzinha koji je jedan na jedan bio nezaustavljiv. U srce veznog reda stavio je Gersona da drži sve konce igre, Gersona s nevjerojatnim osjećajem za dodati pravu loptu. I da naravno, nismo zaboravili. Šlag na tortu bili su Tostão i veliki Pele.

Za početak je bila to formacija 4-2-4, ali je tijekom turnira to često mijenjao, kako bi upravo Tostão i Pele ponudili ono što mogu. Pa je u nekim utakmica, Pele bi djelovao nešto dublje, kao prava desetka.

"Bili smo strašni, posebno kada je u pitanju posjed lopte. Kada smo imali loptu u svom posjedu nismo žurili. Kada smo se branili, protivnika smo napadali odmah na polovini. Ja sam ipak promijenio način na koji je igrao Saldanha, dao sam određenu ulogu i Clodoaldu odnosno Carlosu Albertu. Iznenadili smo svijet i osvojili i svjetsko prvenstvo. Naša najbolja utakmica na turniru bila je ona protiv Engleske koju smo dobili 1:0. Englezi su tada bili aktualni prvaci, pojasnio je Zagallo.

"Kada je preuzeo reprezentaciju nije dovodio u pitanje ono što je do tada uradio njegov prethodnik Saldanha, ali je ipak našoj igri dao jedan svoj pečat. Naročito u pogledu moderniziranja taktike. Trebalo nam je samopouzdanja, a mi smo vratili odigravši veliki broj prijateljskih utakmica kroz pripreme u kojima niti jednu nismo izgubili. Samopouzdanje se vratilo, a Zagallo je uspio podići i nivo međusobnog razumijevanja među igračima, prisjeća se Carlos Alberto, kapetan te selekcije.

Još jednom sve ponovio 

Nakon Meksika, Zagallo se vratio klupskom nogometu, uzima jednu titulu s Flamengom, pa ide ni manje ni više nego u Kuvajt. U reprezentaciju se vratio na poziv Carlosa Alberta Parreire, imao je novu, ne malu ulogu savjetnika. I Brazil je opet na tronu, 1994. godine. Još jedan jaki Brazil s Ronaldom Slijedi drugi mandat kao samostalni izbornik.

I dalje su ti bočni igrači, sada su to bili Roberto Carlosa i Cafu bili jako važne karike u igri prema naprijed. Taj Brazil jeste igrao 4-4-2, ali na nešto drugačiji način. I danas kada bismo poredili sve ono što je napravio u prvom i drugom mandatu, brojke bi rekle da je ona generacija s Ronaldom bila vrhunska, generacija kojoj je nedostajala ta titula svjetskog prvaka. Jer uzeli su Copa Americu i jednom igrali finale, Konfederacijski kup, i na kraju stigli do finala u Francuskoj. I opet, tko zna što bi bilo da je Ronaldo bio spreman. Ronaldo koji se pojavio na stadionu deset minuta prije početka utakmice.

Bogatu trenersku karijeri je zaključio na klupi Flamenga 2001. godine. Radio je jedno vrijeme kao koordinator brazilskih selekcija, a onda je odlučio povući se. Potpuno razumljivo, nakon skoro 60 godina koliko je proveo na terenu kao igrač i kao trener.

"Dosta je bilo. Imao sam jako intenzivan život za vrijeme nogometne karijere i sada se okrećem obitelji", poručio je ovaj nekada veliki igrač, kasnije još veći trener. Trener koji je vodio dvije vrhunske selekcije Brazila s toliko sjajnih igrača. Prvi koji je bio svjetski prvak kao trener i kao igrač.

"Nikada se nisam ponašao kao diktator. Jesam imao svoj plan, ali su isto tako igrači imali svoju slobodu. Diktator nisam mogao biti jer sam imao igrače kojima nije bilo potrebno govoriti kako da igraju", znao je reći Zagallo.