Tekst članka se nastavlja ispod banera
Rivalstvo starije od nogometa. Zvuči pretenciozno, ali skoro da je tako. Jer prvi put su igrali davne 1872. godine. Izvještaj kaže kako je utakmica odigrana 30. studenog na kriket terenu, službeno Zapadnog Škotskog Kriket Kluba u Patricku.
Bilo je 4.000 gledatelja, susret je završio bez pobjednika, ali i bez golova. Kapetani su bili Cuthbert John Ottaway Engleske, Robert Gardner Škotske. Navodno su Škoti igrali sa šest napadača, Englezi čak s osam. Jedni u formaciji 2-2-6, drugi pak 1-1-8.
Kako je počelo
Još par godina ranije Englezi i Škoti su počeli razvijati svoje rivalstvo, igralo se uglavnom po Engleskoj. Igrači su nastupali i za jedne i za druge i bili s prostora Londona, što je značilo da većina škotskih nogometaša, ustvari, nije bilo škotske pripadnosti. Jedan od razloga je ležao u činjenici da se Škoti iz Škotske nisu bili spremni odazvati pozivu.
A onda su se stvari donekle promijenile kada je Charles Alcock, tadašnji glavni tajnik FA, napisao pismo koje je objavljeno u najpoznatijim novinskim listovima Edinburgha i Glasgowa. U njemu je ponudio mogućnost sastavljanja tima od jedanaest Škota koji bi se suprotstavili istom broju Engleza. Dogovor je pao tako da su dva igrača Queen’s Parka za vrijeme njihovog gostovanja u Londonu, Robert Gardner i David Wotherspoon ostala na sastanku kako bi utvrdile stvari vezane za budući okršaj.
Škoti su uzeli plave jer su takve dresove imala momčad Queen’s Parka, dok je sestra jednog od sudionika sastanka Davida Wotherspoona bila zadužena za grb, točnije ona je šila lalove na dresove.
Na početku su bolji bili Škoti
Od te utakmice do danas odigrani je 114 međusobnih susreta, međutim bez obzira na rivalstvo, posebno ono navijačko, iz današnje perspektive, pa i po statistici dobar dio tih susreta otpada na prijateljske, zatim na one koje su se igrale za tadašnje prvenstvo britanskih momčadi koje je trajalo 100 godina – od 1884. do 1984. godine.
Nakon toga smo imali Rous kup unutar kojeg su veliki rivali sastali tri puta i tu se 1989. završila priča oko njihovih susreta za "nešto" što je samo njima bila važno. Onih važnijih, kvalifikacijskih utakmica ili drugih na velikim natjecanjima je bila jako malo.
U ranim godinama Škoti su bili uspješniji, a njihova jedna od važnijih pobjeda bila je ona ostvarena na Wembleyu 31. ožujka 1928. godine. Radilo se o susretu Britanskog prvenstva. Alex Jackson s tri gola i njegov imenjak James s dva potopili su Englesku 5:1.
- Mogli smo im dati deset, rekao je nakon utakmice James. To je bila škotska momčad prepoznatljiva pod nazivom Wembley Wizards. Momčad koja ustvari kasnije nije više odigrala niti jednu utakmicu u tom sastavu.
Demolirani Wembley
U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1950. godine uspješniji su bili Englezi, a onda su još uspjeli kao domaćini dva puta demolirati Škote. Jednom je bilo 7:2, drugi put nevjerojatnih 9:3. Od tih devet golova za tri je zaslužan Jimmy Greaves, dok su po dva dodali Johnny Haynes i Bobby Smith, po jednom su se u strijelce upisali Bobby Robson i Bryan Douglas. Poniženi golman Frank Haffey je nakon ovog susreta čak emigrirao u Australiju.
Naravno da su stadioni uvijek bili puni, da su navijači bili nebrijani, a rekordnih 149,547 gledatelja smo imali na Hampden parku 17. travnja 1937. godine, kada su Škoti slavili trijumf 3:1. Naravno, nemali broj puta su njihovi susreti bili začinjeni navijačkim neredima, bez obzira za što se igralo i kada. Tako su recimo Škoti demolirali Wembley nakon pobjede na još jednom izdanju British Home Championship, noseći na ramenima slavnog pjevača Roda Stewarta.
Škoti su golovima Gordona McQueena i legendarnog Kennyja Dalglisha došli do pobjede 1:2 i naslova najbolje reprezentacije otoka. Drugu godinu zaredom. Po završetku utakmice, navijači Škotske su ušli na slavni teren te su ga uništili.
Gazza za sva vremena
Jedna od najvećih utakmica u novijoj prošlosti je svakako ona iz 1996. godine, s Wembleya, kada je Engleska bila domaćin Europskog prvenstva. Igrali su utakmicu drugog kola, nakon što su i jedni i drugi uzeli po bod. Engleska je vodila 1:0, a onda je Seaman skinuo penal McAllister. U sljedećem napadu smo vidjeli remek djelo Gascoignea za sva vremena. Proslava gola je bila posebna priča. Navodno je podsjetila Gazzu i društvo za ono što su napravili na turneji po Aziji kada su pili vezani za stolice.
- Bilo nas je oko devet koji smo radili "zubarsku stolicu" u Hong Kongu. Iz nekog razloga, u drugoj utakmici protiv Škotske, upravo sam rekao," momci, tko god zabije, radi zubarsku stolicu "i na moju sreću to sam bio ja. Šteta što je u plastičnoj flaši bila osvježavajuća tečnost. Bilo bi bolje da je bio gin... Šalim se naravno.
Burno je bilo tri godine kasnije u susretima baraža za Euro 2000. Prvo su Englezi slavili kao gosti 0:2, a onda su Škoti na Wembleyu zamalo napravili podvig. U toj drugoj polovici devedesetih Škoti su pod vodstvom Craiga Browna igrali vrlo dobar nogomet i nisu previše kaskali za ljutim rivalima čija je momčad bila nakrcana velikim imenima.
Večeras nas čeka 115. poglavlje velikog rivalstva. U trenucima kada su Englezi opet realno dva korak ispred, ali nema sumnje da će Škoti ginuti do kraja. Jer ipak na drugoj strani „Auld Enemy“ (stari neprijatelji). Jedina je šteta što Wembley neće biti pun i sigurno će ovo biti jedna od onih utakmica ova dva rivala pred vrlo vjerojatno rekordno malim brojem gledatelja.
