Tekst članka se nastavlja ispod banera
Službeno je prvi Talijanski igrač koji je osvojio Zlatnu loptu FranceFootball-a. U bogatoj povijesti velikog Milana mogli bismo napisati prva velika zvijezda. Igrač koji je u to vrijeme, šezdesetih godina bio uz bok najboljih Matthewsu, DiStefanuKopi, Masopustu, Eusebiju, Puskasu, Bestu, Charltonu. "Zlatni dečko" Rossonera, čiji je dres nosio punih devetnaest godina, Giovanni, poznatiji kao Gianni Rivera. Neka vrsta sinteze Pelea i DiStefana. Pokretač igre, mozak, velikog Milana koji se popeo na krov Europe prvi put 1963. godine. Rekli bismo da je njegova priča jednostavna, međutim njegov pristup nogometu, njegova razmišljanja su razlikovala u to vrijeme.
''Pogrešno misle oni igrači koji vjeruju da je u nogometu najvažnije zaraditi što više i što manje se potrošiti. To je nemoguće, nogomet traži čitavog čovjeka, žrtvu i odricanje. Publika uvijek zna koliko je neki igrač plaćen i prema tome se neki igrači mjere, njihova kvaliteta uspoređuje. U moje vrijeme se veliki novac izdvajao za igrače koji su dolazili iz Južne Amerike. Ja sam nastojao da im pariram kvalitetom, a koštao sam puno manje'', govorio je "mislilac" u kopačkama, Gianni Rivera.
Novac nije bio važan
Rivera je prve nogometne korake napravio u lokalnom klubu ASD Don Bosco, u gradiću Alessandriji gdje je i rođen. Debitirao je za svega 15 godina, treći najmlađi u povijesti Serije A, drugi najmlađi strijelac. Tu ga je primijetio Franco Pedroni, bivši vezni nogometaš Milana, koji je radio kao pomoćni trener u prvoj momčadi Alessandrije u to vrijeme.
''Teško se sjetiti kada sam počeo igrati nogomet, čini mi se da sam igrao cijeli život. Nikada nisam razmišljao o tome hoću li postati profesionalac. U vrijeme dok sam igrao, nisam mislio koliko ću novca zaraditi, kolike se premije i ostalo. Uspjeh najboljih igrača ja sam shvaćao kao posljedicu velike ljubavi prema nogometu'', riječi su ovog slavnog igrača koji je kao mladi student završio studij matematike.
U to vrijeme baš i nije bio čest slučaj u svijetu nogometa. Nije Riveri trebalo previše vremena da privuče pažnju ostalih velikih momčadi, prije svega Milana kojeg je u to vrijeme vodio NereoRocco.
Nakon odrađene jednogodišnje posudbe baš u Alessandriji, Rivera se napokon skrasio u dresu Rossonera. Stigao je kao zamjena za Juana Schiaffina, nadarenog napadača iz Urugvaja koji je igrao za Milan do 1960. godine. Nije baš bile idealno u prvoj utakmici 9. listopada 1960, Bologna je slavila 1:5, međutim to je samo bio početak suradnje dvojice ljudi, obećavajućeg talenta i velikog trenera. Rivera je već tada bio igrač koji je ponudio nešto novo.
Zlatni dečko
Prije svega naučio je kako se što bolje pozicionirati na terenu, što mu je omogućilo da kao vezni igrač postigne šest golova u 26 utakmica i prije prelaska u Milan. U to vrijeme u momčadi Milana su igrali igrač poput GiovannijaTrapattonija, Cesarea Maldinija, Joséa Altafinija.
Rivera je pored zadataka u sredini terena bio spreman svojoj momčadi pomoći na bili koji drugi način, pa čak u defenzivi ako je to bilo potrebno. Ono što je za momčad Milana bilo najvažnije, počeli su se osvajati trofeji. 1962. godine je Milan prvak Italije, ispred velikog gradskog rivala Intera, dok je već sljedeće sezone najbolja momčad Europe. U velikom finalu koje se igralo na Wembleyu, Milan je savladao EusebijevuBenficu 2:1. Iako nije bio strijelac, desetka Milana, Rivera je odigrao veliku utakmicu. Kreativnost i inteligencija, to je bio Rivera. Igrač koji je od ništa mogao da stvori nešto.
''Ne, on nikada nije trčao puno, ali ako ste trebali dobar nogomet, kreativnost, mogućnost dominacije, potrebnog preokreta u igri. Sve to ste mogli dobiti samo s Riverom. On je bio geniji'', znao je reći, njegov trener Rocco.
Navijači ga obožavali, izbornik Italije baš i ne
Navijači su ga obožavali, jer nije bio samo sjajan kapetan momčad već i vrlo simpatična osoba. Volio je grad, njegove ljude, ali i klub za koji je igrao. Za Riveru, Milan nije bio samo klub, već ideja, pokret. S Riverom je Milan osvojio tri Scudetta, četiri domaća Kupa, dok je na međunarodnoj sceni bilo još bolje. Dva naslova prvaka Europe, još dva trijumfa u Kupu Kupova, te kraju i Interkontinentali Kup. Nakon Wembleya, u drugom finalu Milan je razbio Ajax 4:1, dok je u kupu Kupova jednom savladan HSV, drugi put Leeds. Kao igrač Rivera je bio akter i onih famoznog, krvavog okršaja u revanš utakmici Interkontinentalnog Kupa protiv Estudiantesa u kojem je postigao gol ali i primio žestoke batine.
I dok je s Milanom sve bilo idealno, u reprezentaciji baš i nije. Rivera je debitirao u dresu talijanske reprezentacije u pobjedi protiv Belgije rezultatom 3:1 13. svibnja 1962. godine, a posljednju od 60 utakmica, u kojima je postigao 14 golova, odigrao je 19. lipnja 1974., u remiju 1:1 kontra Argentine. Tadašnji izbornik FerruccioValcareggi je smatrao kako Rivera i Mazzola ne mogu igrati zajedno u postavi. Nakon neuspjeha u Engleskoj 1966. godine, Rivera je zaradio epitet jednog od krivaca.
''Te 1966. godine sam strašno puno naučio u Engleskoj. Ljudi su pričali o tome kako sam nezamjenljiv, ali svi mi koji se bavimo nogometom, igramo, jesmo nezamjenljivi do prve sljedeće utakmice. Tih dana u Engleskoj sam naučio više nego za cijelu karijeru.'' Italija je uspjela u drugom pokušaju kroz ponovljenu utakmicu 1968. godine postati prvak Europe, dok je u Meksiku dvije godine poslije stigla do finala. Valcareggi je uglavnom startao s Mazzolom, Rivera je ulazio u nastavku. U finalu je Mazzola ostao na terenu do 84. minute, Italija je izgubila 4:1. Ljutiti zbog velikog poraza i lošeg tretmana osvajača Zlatne lopte Rivere, navijači Italije su po povratku u domovinu nacionalnu momčad gađali rajčicama. Svoju igračku karijeru, Riva je zaključio nakon utakmice protiv Lazija 13. svibnja 1979. godine, tjedan dana nakon što je osigurao osvajanje svog posljednjeg Scudetta pod vodstvom trenera NilsaLiedholma. Riva je ukupno u karijeri postigao 128 golova u Serie A, od čega 122 u dresu Milana, te 173 gola u svim natjecanjima u ukupno 527 utakmica, što nije mala brojka za jednog veznog igrača.
Popustio Berlusconiju
S obzirom na to da je odavno zaradio status klupske legende, Rivera je ubrzo imenovan dopredsjednikom kluba, a tu je poziciju držao sedam godina, sve dok na mjesto predsjednika nije stigao Silvio Berlusconi.
''Brzo mi je postalo jasno da bi mi bilo nemoguće nastaviti raditi na toj poziciji, jer smo imali različite stavove'', rekao je Rivera, koji se uskoro u potpunosti povukao iz nogometa. Umjesto toga, okrenuo se politici i ostvario uspjeh ušavši u talijanski parlament i radeći kao podtajnik za obranu, da bi na kraju postao i član Europskog parlamenta.
Još za vrijeme igračke karijere, Rivera je završio studije te je bio vlasnik osiguravajuće kompanije. Često je znao da je nogomet čaroban, božanstven, da su stadioni mjesta gdje se ljudi uče strpljenju, disciplini. Kada se pojavio na terenu, izgledao je kao igrač iz nekog drugog vremena u tom trenutku. Njegov stil igre je bio poseban, njegovo ponašanje jednako tako. Rivera je bio umjetnik s loptom, svoj život je posvetio nogometu, Milanu. On je jednostavno volio nogomet.
