Halilhodžić: Mostaru samo sunca ne nedostaje...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Unatoč obvezama koje mu izuskuje vođenje nogometne reprezentacije Japana, bh. nogometni velikan Vahid Halihodžić Vaha zbog obiteljskih je obveza doputovao u Mostar.

"Jedino sunca ne nedostaje u Mostaru, svega ostalog nedostaje, na žalost“, kazao je Halihodžić u ekskluzivnom razgovoru za Anadolu Agency (AA) u kojem otvoreno govori o životu u Japanu, pogledima na Mostar i rodnu mu Bosnu i Hercegovinu, navodeći kako na prostorima bivše Jugoslavije nikada više ne želi raditi.

Ogorčen je, kaže, zbog teškog položaja u kojem se nalazi nekadašnji njegov klub, FK Velež, ali i priznaje da mu je cilj svoj sportski rad okruniti plasmanom s Japanom na Svjetsko prvenstvo 2018. godine u Rusiji, gdje želi svakako vidjeti i Bosnu i Hercegovinu.

"Ovo je jedan  vrlo rijedak trenutak da ja dva-tri dan ostajem u Mostaru. Imam porodičnih obaveza, a dolaze mi i neki prijatelji iz Japana. Hoće da im pokažem nešto pa će vjerojatno mnoge stvari shvatiti, jer u Japanu oni ne znaju što se sve događalo na ovim prostorima, ali jedno je sigurno. Prolazeći oko Neretve i kraj Neretve vidjet će i neke ljepote, vjerovatno i osjetiti žaljenje, kako je moguće da se u ovako finim krajevima mogu događati te stvari koje mi samo znamo i o kojima pričamo“, naglašava Halihodžić.

Zahvaljujući sportu, o BiH u Japanu se govori pozitivno

Jako je zadovoljan životom u Japanu, jer kako ističe, tamo je organizacija onakva o kakvoj se u Bosni i Hercegovini samo čita u knjigama.

"To je jedna velika ekonomska sila, treća na svijetu, koja ima rad kulturu, ponašanje, respekt i sve ostalo, ono što mi čitamo u knjigama kako to idealno treba postaviti. Da bi suživio sa takvim narodom, moraš se adaptirati istog momenta. Nije mi bilo teško, jer to je društvo koje mi vjerovatno i najviše odgovara“, kaže Halihodžić.

Stoga je priznao da mu u Mostaru smeta kada vidi automobile parkirane na različite nepropisne načine, ali kako naglašava, to je jedan od pokazatelja stanja u zemlji.

No, u Japanu se o BiH čuju pozitivne stvari i to zahvaljujući sportu i ljudima sportašima, među kojima je veliki trag ostavio Ivica Osim.

"O Osimu, ovdje, ne pričamo puno. On je dao svoj doprinos u tom sportu, da se čuje za Bosnu i Hercegovinu, jer ipak, to je daleka i mala država da bi se o njoj nešto pričalo. Nažalost nema toliko nekih stvari da bi se posebno spominjala u Japanu sa ekonomske i političke strane . Ali, postoji nešto malo sportaša o kojima se čuje, posebno u nogometu. Međutim, sve se zasniva na tome“, ističe Halihodžić.

Živjeti i raditi u Japanu, kako naglašava, velika je privilegija. Zemlja je uređena i nema pretjerane sentimantalnosti, puno se radi i to mu odgovara, pa se lako adaptirao.

"Moraš puno raditi, ponašati se onako kako se oni ponašaju. Nema neke sentimentalnosti. To je jedno liberalno društvo u kojem novac ima vrlo važnu ulogu. Ljudi moraju puno raditi da bi živjeli i osigurali sebi egzistencijalne potrebe. Jedno društvo koje meni jako odgovara i ja sam se istog momenta navikao na to društvo jer volim raditi i obožavam svoj posao. Što se tiče hrane i svega ostalog, ako imaš novaca imaš svega“, kaže Halihodžić.

Odlazak sa trećom reprezentacijom na SP bio bi podvig

Svojim najvećim uspjehom smatra činjenicu da voli posao kojim se bavi, a nogomet je kako ističe njegova strast, jer mu je donio puno finih stvari, ali i gorkih momenata.

Za njega je svaki posao koji radi izazov, a tako će biti na svakom treningu i na svakoj takmici nogometne reprezentacije Japana, koju 2018. godine planira odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu.

"Biti na čelu jedne takve reprezentacije, države koja posjeduje 140 milijuna stanovnika, koja je treća ekonomska velesila svijeta, to je jedna velika čast i obveza i tako se moram ponašati. U toku svog mog življenja tamo u svakom momentu se gledam i posmatram, prema tome ne smije se dozvoliti neki propust“, kazao je Halihodžić.

Posao je to koji je, kako ističe, jako važan i ne smije se silaziti sa neke putanje koja bi mogla ukaljati taj lik i ime samog izbornika. Stoga je pred njim jako puno posla, jer kako ističe, očekivao je da će tamo zateći nogomet na puno višij razini. 

"Već sam dvije reprezentacije kvalificirao za svjetska prvenstva, ako uspijem treću to će biti stvarno podvig i kruna moje karijere, na šta ću biti ponosan, jer malo koji trener ima taj CV u kojem kaže da je kvalificirao tri reprezentacije na Svjetsko prvenstvo. Bit će jako teško, ali puno radim na tome i nadamo se da ću uspjeti za taj podvig i ići na SP 2018. godine u Rusiju“, kaže optmistični Halihodžić.

Posljednje Svjetsko prvenstvo u Brazilu ostalo mu je u lijepom sjećanju, a vjeruje da će razloga za slavlje biti i sa reprezentacijom Japana. Izrazio je nadu da će tamo sresti i reprezentaciju BiH koja je na njegov poziv u Japanu osvojila Kirin Cup i zaradila orgomne novce.

"Nisam bio zadovoljan što mi nisu najbolji igrači došli i malo me bilo to razočaralo, ali ekipa koja je bila, fino se ponašala i pobjedila, zaradila ogromne novce. Jesu li zahvalni, to ne znam. Poslije toga mi se nikad nitko nije ni javio, samo znam da su otišli zadovoljni sa punim bankovnim kontom“, tvrdi Halihodžić.

Politika se plete i u sport, očit primjer je FK Velež

On smatra da je perspektiva BiH u sportu, jer upravo se zahvaljujući sportskim uspjesima u svijetu priča pozitivno o BiH. 

"Ako ove antagonizme, političke probleme i tenzije netko može smanjiti, to jedino može sport, u prvom redu nogomet kao najpopularnija igra, kao sport koji zbližava ljude. Kad se BiH bila plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, bio sam jako ponosan i jako zadovoljan, čak sam i čestitao“, ističe Halihodžić.

Vjeruje da se u BiH politika previše upliće i u sport, a očiti primjer je, kako kaže, FK Velež, koji bi se po njegovom sudu uz nove ljude trebao vratiti u Premijer ligu.

"Čuo sam da su došli fini ljudi i pokušavaju raditi da taj sinonim ovoga grada ostane gdje i zaslužuje. To je sve politička igra i otprilike znam da je nekima interes da Velež čak i nestane, a bilo bi stvarno šteta, jer Velež je poslije Starog mosta jedan gradski sinonim“, kaže Halihodžić, ogorčem teškim stanjem njegovog nekadašnjeg kluba.

"Jedanput sam rekao da se Velež ne navija - Velež se voli. Puno generacija spominjat će ime Velež i osjećati neku radost, jer Velež nikada nije i ne treba pripadati niti jednoj političkoj ni vjerskoj grupi. To je građanska opcija u kojoj se trebaju propagirati sportske ideje, a kada je sport u pitanju, to je zajedništvo, veselje i sve ostalo. Prema tome, volio bih da Velež ostane takav i da u budućnosti bude takav. Ovim novim ljudima koji su došli, želim puno sreće, a ako mogu, ja sam tu da im pomognem“, poručio je Halihodžić.

U ratu u Mostaru ostao bez svega

No, kao što je rekao poslije odlaska iz Dinama, nikada više ne želi raditi na području Balkana.

"Ne žalim što sam došao u Dinamo. Proveo sam u Zagrebu oko deset mjeseci, ljudi su me izvanredno primili, bio sam čak ljubimac čitavog Zagreba i Hrvatske. Imao sam na momente malo neugode, ali sve je to dio sporta i tog folklora koji se događa u okviru sporta. Da ću ja jednog dana doći na ove prostore i raditi, teško je očekivati... u ovom trenutku čak ta sama pomisaovelika  je utopija. Nikad ne reci nikad, ali to će se jako teško dogoditi. Međutim, ja ću se vraćati uvijek na ove prostore, ja sam odavde, ja sam tu rođen i jako sam ponosan na sve to“, pojasnio je Halihodžić.

Često kada dođe u Mostar, kako kaže čuje od ljudi 'lako je tebi Vaha, kad nisi ovdje'... stoga naglašava da je i on imao uspone i padove za koje mnogi i ne znaju.

"Nitko ne zna da sam ja u životu i padao i ustajao. Poslije rata ovdje, ostao sam u košulji i hlačama. To je jedino što sam imao, iako sam bio jedan od najbogatijih, možda i najbogatiji Mostarac. Poslije toga rata, kao zasluga za sve što sam dao ovom gradu, za vrijeme rata, sve mi je popaljeno, popljačkano i protjerano.”

“Međutim, ja sam opet tu iznikao iz pepela i vraćam se, s nekom gorčinom, to je ljudski. Međutim ja ne mogu pobjeći odavde, ja sam odavde i možda će me tu jednog dan i zakopati“, zaključio je Halihodžić u razgovoru za Anadolu Agency.