Hej, Slaveni…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rusija je u euforiji kakvu ne pamti već dugo vremena. Od svih proglašeni tek usputnim dekorom prvenstva kojeg sami organiziraju, njihovi nogometaši našli su se neočekivano u četvrtfinalu Čempionata Mira, kako mu sami tepaju. Na tom putu uvjerljivo su zgazili Saudijsku Arabiju i očito ne baš spreman Egipat, zatim su izgubili od Urugvaja, pokazat će se u konačnici da je to bio čak i mudar poraz s igračem manje, jer su Rusi time upali u lakši dio ždrijeba, gdje nakon epskog trijumfa nad Španjolskom večeras igraju s Hrvatskom!

Naravno da i Rusi misle kako im se otvorilo

Možemo mi sada pričati kako je veća istina od svih kako su Španjolci sami sebe dobili, u trenutku smjene izbornika već je bilo jasno da Fernando Hierro neće biti dobitna kombinacija, taktika mu je zapela negdje ne kozmetičkim preprepkama onoga što je radio Lopetegui, pa se vidjelo u sve tri utakmice po skupinama da će biti puno zujanja, a malo meda. No, kad imaš ime, a Španjolska ga je zaradila minulim radom na prijelazu desetljeća i naslovima prvaka Europe i svijeta, onda se od tebe očekuje da svaki put protiv lošijeg iznađeš neku foru na koju ćeš proći.

Hierro nije pronašao ništa, nego je pao u krilo staroj varci zvanoj posjed lopte, uninao tako i sebe i Ruse te dozvolio sebi odlazak u raspucavanje penala gdje nužno ne prolazi bolja momčad. Pri tom su Rusi igrali jedino što su mogli – obrambeni bunker, doduše ne baš skroz bačeni nazad, nego taman tamo gdje Španjolci organiziraju napade – na 25 metara! I tu smo onda gledali beskrajna pimplanja u pročitanoj igri Hierrove ekipe. Da zaključimo – Rusi su prošli samo zato jer Španjolska nije imala Plan B. Odavno ga, zapravo nema.

Hrvatska pred pečatom generacije

Slaven Bilić je u pravu kada kaže da bi Hrvatskoj bilo bolje večeras igrati protiv takve Španjolske. Veliko su ime i dalje za napaliti se, a objektivne mane im možeš vazda iskoristiti. S Rusima je drugačije. Igraš sa na papiru lošijim suparnikom, donedavnim autsajderom prvenstva, reprezentacijom koja je vrijeme bez kvalifikacija trošila na revijalne utakmice u kojima nije pobjeđivala, ali ne zaboravimo da su uglavnom igrali s najvećima! Ipak, Rusija je izgledala kao zalogaj po svačijoj mjeri.

No, Međed je sada razbuđen i, iako ne nužno bolji, jako opasan za svakoga! Nema sumnje da će Rusi dati zadnji atom snage, poginuti će pred svojim auditorijem ne bi li vratili reprezentaciju u dane ponosa i slave kada su bili strah i trepet za svakoga, a to je bilo prije šezdesetak godina, još dok su se zvali SSSR. Od svih četvrtfinalista, njihova „slavenska braća“ Hrvati zapravo su im najzgodniji protivnik. Dakle, jednako kao što Hrvati gledaju Ruse. Hoće li biti gadno?

Naravno, ulog je opet velik i moglo bi biti svega, ali nećemo biti preveć krizirati – ako Hrvatska bude igrala svoju igru, ako izbjegne gubljenje na visokim loptama i ne dozvoli da im Rusi, poput Danaca, oduzmu ključni segment posjeda, onda će biti lakše. S kontrolom lopte i distribucijom iste preko „najboljeg veznog reda na svijetu“ Hrvatska ulazi u komotnu zonu. No, ostaje činjenica da će Rusi dati apsolutno i 120 posto sebe da zagrizu to polufinale.

Da se igra bilo gdje drugo, samo ne u Rusiji, Hrvatska bi bila i veći favorit nego li je sada (prolaz Hrvatske je cca. 1.50, prolaz Rusa 2.50), ali Rusima je ovo utakmica najvećeg značaja, njihova utakmica generacije i sve ono što vrijedi za Hrvatsku, vrijedi i za njih!

Diplomski ispit Zlatka Dalića

Vjerujemo da svi hvalospjevi, koje smo i mi napisali Zlatku Daliću, neće biti opet na velikoj kušnji večeras – jedina mrlja mu je do sada bila nepronalaženje seruma za Dansku taktiku kojom su preskakali igru i dobivali svaki zračni duel u polju. Čerčesov se najednom iz mirnog promatrača zbivanja pretvorio u ludog pukovnika koji će  svoje trupe natjerati i kroz draču, vatru i nabujalu brijeku samo da ispliva na drugu stranu.
Zlatko Dalić je tu da njegove snove smrvi na terenu. Čini se da to kani raditi istom postavom kao protiv Argentine i Danske, što uopće nije loše, s tim da je ključ u preraspodjeli odgovornosti i potpunom davanju igre jednog igrača za drugog. Blok nazad, munja prema naprijed.

Opet malo o Slavenima

I da, Slavenu Biliću svaka čast, slažemo se kako bi sa Španjolcima možda bilo lakše, ali ima jedna stvar koju smo zaboravili kod Rusa – i oni su naime slavenska duša, čak i malo otvorenija od zemljopisno više europeiziranih Hrvata, a ako se nešto kužimo su slavenske duše to je onda njihova sklonost pucanju pod velikim teretom.

Ono kad emocije najednom izbiju, a pritisak očekivanja postane neizdrživ. E to, to bi se moglo pokazati ključnim, Rusi se hrabre, Rusi se sokole, Rusi vjeruju – ali i očekuju! Protiv Španjolaca nisu očekivali puno, igrali su bez prevelikog opterećenja, ipak je poraz od Španjolske već bio projektiran, ali sada su oni u situaciji da, kad im se već otvorilo, imaju i pravo i obavezu gledati se kao momčad koja ovo jednostavno MORA dobiti! A kad se mora, onda to zna biti jako teško…

Tu je Hrvatska u prednosti, jer ova reprezentacija ima igrače koji su se nagledali velikih i ključnih povijesnih utakmica, kako klupskih, tako i reprezentativnih. Imali su dovoljno poraza da konačno sve nauče. Rusi nisu.