Heysel – Crna točka europskog nogometa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Trebalo je biti još jedno, veliko finale Kupa prvaka ili Kupa Šampiona kako se to natjecanje tada zvalo. 29. svibnja, 1985. godine. Na jednoj strani Liverpool, aktualni prvak Europe, Dalglish, Rush, Grobbelaar, na drugoj Juventus s Cabrinijem, Tardellijem, Rossijem, Platinijem, Boniekom i Trapattonijem na klupi. U srcu Europe, Bruxellesu. Na Heyselu koji je bio domaćin finalnim utakmicama u tri navrata (1958, 1966, 1974. godine) i koji se od tih vremena nije promijenio. Godinama kasnije će se utvrditi kako za veliku tragediju ogromnu krivicu snose upravo oni koji su odlučili da se jedna ovakva utakmica igra na tako starom stadionu.

Govorilo se o neredima, a već su brojali mrtvi

I dok su mnogi očekivali s nestrpljenjem uz male ekrane veliko finale, slike odnosno snimci sa samog stadiona su došli nešto ranije. Još u finišu “Dnevnika”. Kao kroz maglu se mogu sjetiti kako smo u prvim trenucima vidjeli navijače Juventusa na terenu u obračunu s policijom.

U to vrijeme informacije su dolazile jako sporo, u sličnim situacijama su se kompletirale tek dva ili tri dana kasnije. Prve u tom trenutku su govorile kako se odlaže početak utakmice zbog nereda na stadionu. Nažalost, istina je bila mnogo gora. Velika većina od njih 39 koliko ih je poginulo, te večeri je već bila mrtva. Do 19 sati i 35 minuta.

Jer prvi sukob navijača se dogodio malo nešto prije 19 sati, drugi je došao nekih 15-tak minuta kasnije, kada je sve eskaliralo. Veća grupa Liverpoolovih navijača preskočila i probila zaštitnu ogradu. Bježeći pred njima, Juventusovi navijači su izabrali jedinu mogući soluciju u tom trenutku (na teren nisu mogli zbog visoke ograde). Krenuli su ka istočnom kraju tribine, ali su tamo ostali okruženi zidom s tri strane.

U totalnom kaosu, panici ljudi su preskakali tri metra visoki zid, skakali jedni na druge, a pod pritiskom mase zid je popustio. Stotine ljudi je ostalo ležati dolje, neki ispod zida, drugi su panično bježali preko njih, svjedoci su tvrdili kako su neki umirali pod zidom, boreći se nekih 10-15 minuta. dok na drugom dijelu stadiona, navijači Juventusa ulaze u sukobe s policijom, jer se žele osvetiti Liverpoolovim.

39 mrtvih, pola sata prije utakmice

Već tada je nekih 15- tak minuta prije utakmice bilo jasno. U stampedu su stradala trideset i dva Talijana, četiri Belgijanca, dva Francuza i jedan Britanac, Otello Lorentini je jedan od onih koji je tragediju doživio na licu mjesta. Na utakmici je bio sa svojim sinom Robertom, te nećacima Andreom i Giannijem. Roberto, doktor je imao 31. godinu.

''Kada su Englezi počeli bacati baklje, kamenice, komade tribine, rekao sam Robertu: "Idemo". Mi smo se povukli. S nama su bile žene i djeca. Vidio sam kako se zid približava. Uspio sam se nekako provući kroz jednu prazninu na tribini i našao sam se na terenu. Počeo sam dozivati Roberta, a onda sam ugledao mog nećaka Andrea s glavom u rukama. Roberta sam našao kako leži nepomično na tribini. Tražio sam njegov puls, ali sam samo čuo otkucaje svog srca. Roberto je bio mrtav. Kasnije sam na televiziji vidio snimke kako pronalazim svog mrtvog sina. Belgijanci su kasnije prisilili da čekamo više od tri sata u mrtvačnici i nisu nam pokazali poštovanje. Bilo je tri ujutro kad sam vidio tijelo moga sina. Njegov zlatni lanac za vrat i njegov vjenčani prsten nestali su, netko ga pokrao'', pričao je godinama kasnije, danas već pokojni Otello.

Izbor Heysela je bio najgori mogući potez

Da stvar bude gora, stadion Heysel je već bio pred rušenjem i službeno je trebao biti zatvoren nakon ovog finala, zato odluka čelnika UEFA-e da se jedna ova utakmica igra na takvom stadionu je gledajući iz današnje perspektive bila suluda. Posebno kada se zna kako su samo godinu dana ranije navijači Liverpoola prošli pakao na ulicama Rima nakon finala protiv Rome.

Čak je i vodstvo Liverpoola tražilo da se pronađe novi stadion ali uzalud. Da stvar bude gora, navijače u sektorima Y i Z razdvajala je obična žica, slična onoj koja recimo u manjim centrima razdvaja dva teniska terena. Jedan dio tribine namijenjen Liverpoolovim navijačima, sektor Z – predviđen je za “neutralne” gledaoce. Oba kluba protestirala su zbog te odluke, jer se znalo kako će Belgijanci na crno te karte prodavati Talijanima. To se i dogodilo.

Policija u Bruxellesu tog 29. svibnja, malo je reći bila konfuzna. Kada su sukobi izbili na ulicama, oni su požurili navijače uvesti na stadion. A tamo su na pojedinim mjestima, upravo u toj opasnoj, kasnije će ispostaviti smrtonosnoj zoni ostavili 5-6 policajaca koji naravno nisu imali šanse.

Mrtvi se broje, ali se utakmica igra

Policija je tek kasnije uspjela uspostaviti red kada je vratila ostale navijače Juventusa na tribine.

Dok su povrijeđeni njih oko 600 prebacivani u bolnice, mrtvi sklanjani s stadiona, donesena je suluda odluka da se utakmica igra. Phil Neal, kapetan Juventusa Gaetano Scirea, menadžer Liverpoola Joe Fagan, koji je vodio Reedse posljednji put, molili su navijače da se smire kako bi se utakmica odigrala. Mark Lawrenson pamti situaciju iz svlačionice.

''Naša svlačionica se nalazila ispod zida koji se srušio. Znali smo da ima mrtvih. U svlačionicu je ušao belgijski šef policije i rekao:" Morate odigrati utakmicu. " Netko je rekao: "Ti si lud. Na tribinama, na stadionu su mrtvi ljudi". Rekao je: "Da. Ali već sam razgovarao s Juventusom. A brinem se da bi, ako ne budemo igrali, sve moglo postati još gore".

Utakmica je odigrana, a gol odluke je postigao Michele Platini u 56. minuti iz jedanaesterca dosuđenog zbog prekršaja na Bonieku koji je ipak čini se napravio Gilespie van kaznenog prostora. U to vrijeme na tribinama su doktori pokušavali pomoći povrijeđenima, pregaženima.

Policija je uhićivala navijače jedne i druge momčadi. Mnogi su zamjerili upravo Platiniju, tada velikoj zvijezdi, proslavu postignutog gola. Neki su njegove postupke pravdali nakupljenom količinom mržnje, prema navijačima Liverpoola.

Zanimljivo, kada je francuski autor Jean-Philippe Leclaire započeo rad na svojoj knjizi o Heyselu iz 2005. godine, Platini nije želio govoriti o toj temi. Tjedan dan nakon utakmice je rekao kako pazite nije slavio, što je naravno bilo čudno, a kasnije je jednom prilikom rekao:

''Ljudi su došli da gledaju utakmicu, gledaju mene kako igram, a nisu se vratili svojoj kući. "Liberation" je napisao kako sam slavio plešući na leševima navijača. To nije točno. Mi u tom trenutku nismo znali da ima mrtvih. To su znali samo ljudi iz UEFA-e, policija i sudac. S druge strane, niti igračima Liverpoola nije bilo lako. Jer po dolasku i odlasku iz hotela su se susretali s navijačima Juventusa.''

Mark Lawrenson je završio u bolnici zbog povrede ramene, istoj onoj u koji su dovoženi povrijeđeni i stradali navijači Juventusa. Bio je zaključan u svojoj sobi, jutro poslije se morao maskirati kako bi se dokopao hotela.

''Vidjeli smo navijače iz Italije kako su plakali i udarali u naš autobus kada smo napuštali hotel. Dobro se sjećam jednog Talijana čije se lice nalazilo tik uz prozor autobusa gdje sam ja sjedio. Plakao je i vrištao. U takvim okolnostima suosjećate s bilo kim tko je izgubio nekoga. Pošli ste da gledate utakmicu. Niste krenuli očekujući da će se ovako završiti, zar ne? Nogomet nije toliko bitan. Niti jedna utakmica nije vrijedna toga. Sve ostalo postaje beznačajno'', pričao je nakon
Heysela Kenny Dalglish, legenda Liverpoola

Je li Heysel promijenio europski nogomet?

Za ono što se dogodilo tog 29. svibnja nitko nije odgovarao, barem kada je u pitanju organizator, UEFA, policija, ljudi koji su bili zaduženi za stadion Heysel. Engleski huligani, navijači Liverpoola su proglašeni najvećim krivcima, a engleski klubovi su izbačeni iz Europe pet godina.

Tek kasnije, britanska policija ipak je odlučila donekle rasvijetliti događaje koji su doveli do tragedije te je 27 ljudi uhapšeno pod optužbom za pokušaj ubojstva. Na kraju svega 14 navijača bilo je osuđeno na 3 godine zatvora, većina Engleza, te trojica Talijana, a pola od tih kazni kasnije je prepolovljeno. Jacques Georges, bivši predsjednik UEFA-e jednom prilikom je rekao:

''Mislite li da me ne muče slike krvavih tribina, leševa i gomile izmučenih, pregaženih tijela. Taj teret ću nositi do groba ali javno nikada neću polemizirati.''

Stadion Heysel je 1995.godine srušen i na tom mjestu je izgrađen novi pod nazivom ''King Baudouin''. Godinama kasnije rađeni su i pravljeni dokumentarni filmovi, a mnogi nogometni stručnjaci su ostali skloni tvrdnji kako je Heysel pa kasnije i Hillsborough promijenili budućnost prije svega engleskog, otočkog nogometa, ali dijelom i Europskog.

Ostaje pitanje, zar je moralo preko leševa? Povijest nas je naučila da valjda tako mora biti.