Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ako netko zna, onda je to on. Jedan od najvećih trenera ikada. Jedan iz društva odabranih koji su uspjeli uzeti Ligu prvaka s dva različita kluba. On, Ernst Happel, José Mourinho, Jupp Heynckes i Carlo Ancelotti. Odabrano društvo, petorka snova. Trener koji je kroz karijeru vodeći klubove iz Švicarske i Njemačke uzeo 24 trofeja. U trenerskim i nogometnim krugova poznatiji kao " Der General".
Za obične ljude to je Ottmar Hitzfeld kreator, strašne, jake Borussije Dortmund. Kasnije je vodio Bayern pa i reprezentaciju Švicarske. Švicarske koja je napravila senzaciju u osmini finala ovogodišnjeg Eura eliminiravši Francusku, aktualnog svjetskog prvaka. Što je najveći rezultat ove reprezentacije nakon 1954. godine.
Preporodio reprezentaciju
Reprezentacije koju je Ottmar vodio šest godina i koju je napustio nakon Brazila 2014. godine. Di María je zabio u 118. minuti, Argentina ih je eliminirala. Dok se pripremao za ovu utakmicu Hitzfeld je dobio vijest. Onu najgoru moguću. Njegov brat Winfried je preminuo. Definitivno mu nije bilo lako. Bio je to mučan i bolan kraj za 65-godišnjaka, trenera najzaslužnijeg za preporod Švicarske reprezentacije.
Četiri godine ranije je napravio nešto što danas sanjaju navijači ove reprezentacije. Sredio je Španjolce 1:0, Španjolce koji su u tom trenutku bili nedodirljivi. Taktički genije je nadmudrio Vicentea Del Bosquea a ta pobjeda je označila vrhunac impresivnog uspona Švicarske. Hitzfeld je preuzeo švicarsku momčad u rasulu, nisu mogli pobijediti Izrael, gubili su od Luksemburga, ali to nije pokolebalo Ottmara.
Nikada nije izgubio vjeru u svoju selekciju, iako mu na početku nije bilo lako. Naravno, našao se na udaru medija, ali je sve izdržao.
Vjeruje i dalje u uspjeh
Danas kada je Švicarska u četvrtfinalu, među najboljih osam u Europi, Hitzfeld je ponosan. Posebno na igrače s kojim je radio.
- Posebno sam zadovoljan što Granit Xhaka, Haris Seferović i Ricardo Rodriguez igraju vrlo važne, možda i najvažnije uloge u ovoj selekcije. Vjerovao sam ovoj trojici igrača dok su bili mladi. Vjerovao sam u reprezentaciju, u njen talent i njezin potencijal. Xhaka je bio sjajan kapetan protiv Francuske, pravi vođa. Haris je još jednom pokazao da ima sve ono što imaju najbolji napadači, a svoju važnu ulogu je odigrao i Rici Rodriguez, bez obzira na to što nije iskoristio jedanaesterac. Momci su pokazali kako se jednim pravim momčadskim duhom može napraviti nešto što se smatra nemogućim, rekao je novinarima Ottmar Hitzfeld. Vjeruje i dalje Ottmar, iako danas njegov nasljednik, Vladimir Petković danas ne računa na Xhaku.
- Činjenica da je Xhaka suspendiran može na prvi pogled zabrinuti, ali jedna od velikih zasluga Vlade i njegovog trenerskog staffa je što njegova momčad funkcionira prilično neovisno o ozlijeđenim ili suspendiranim igračima. Uz to, Švicarska je upravo pokazala koliko se može napraviti ako je momčadski duh tako fantastičan. Trener Petković je napravio veliki posao, sjajno je pripremio reprezentaciju koja je odlično reagirala nakon zaostatka od dva gola. Pokazali smo taj mentalitet pobjednika, dodaje Hitzfeld.
Vrhunski taktičar
Hitzfelda pamtimo kao vrhunskog taktičara, sjajnog stručnjaka koji u potpunosti zaslužuje svoje mjesto u društvu velikih imena. Veći dio svoje trinaestogodišnje igračke karijere proveo u Švicarskoj, osvojivši u dva navrata švicarsku Superligu s Baselom, Kup, dok je uspio u sezoni 1972-73 biti i najbolji strijelac lige s 18 golova.
Jedno vrijeme je nosio dres Stuttgarta. Njegov ujak Otto bio je zloglasni nacistički general, što je bio veliki teret na njegovim leđima. Kasnije će Ottmar završiti za nastavnika matematike i tjelesnog.
- Svoju karijeru sam samostalno počeo graditi tako što sam 1971. nazvao Helmuta Benthausa u Baselu i pitao mogu li prisustvovati probnom treningu. Uzeo sam sudbinu u svoje ruke i tako sam ušao u profesionalni nogomet. Iskustvo da sam sve prošao kao nogometaš pomoglo mi je i kao treneru. Važno je steći osjećaj za ljude. I kada je bilo najteže i kada smo gubili utakmice pokušavao sam razumjeti igrače.
Prva titula u Dortmundu posebna
Kao trene Ottmar je uveo Zug u prvu ligu, a onda su uslijedile sezone na klupi Grasshoppera. Dva naslova prvaka, dva Kupa. Na godine u Dortmundu je posebno ponosan. Bio je dirigent Dortmundovog operativnog uspona, preko gradnje tima, razumne potrošnje, do krajnjeg oblikovanja europskih prvaka.
Prvu titulu je proslavio 1995. godine, nakon neizvjesne završnice, u posljednjem kolu. Njegovi žuto crni su imali bod više od Werdera na kraju.
- Prva titula prvaka s Borussijom je posebna. Dortmund nije bio prvak Njemačke 32 godine. Nikad neću zaboraviti te emocije, te osjećaje sreće. Bilo je ludo - mješavina ponosa i olakšanja. Prolilo sam neku suze, što se rijetko događa. Sav pritisak je nestao nakon osvojene titule. Financijski nam je bilo vitalno da smo postali prvaci. Jer u Ligi prvaka igrali su samo prvaci. I samo tamo mogao si vratiti uloženi novac. Jedinstveno iskustvo, reći će toliko godina poslije Hitzfeld čija će priča u Dortmundu završiti kao bajka. Titulom prvaka Europe. Hitzfeld je svoje vrijeme znalački koristio u tjednima uoči utakmice; pedantno je planirao identificirajući slabosti u igri protivnika. Peruzzi je bio ta slabost.
Uskoro je stigla ponuda Real Madrida. Koju nije prihvatio. Nije želio u Real, ali onda nije niti ostao u Dortmundu.
Odlazi u Bayern
Nakon šest godina je jednostavno dao otkaz. Jedno vrijeme, točnije jednu sezonu je još odradio u Dortmundu, ali kao sportski menadžer. Već sljedeće godine je bio na klupi Bayerna. Tamo je bilo puno teže, surovije, jer se radilo o klubu u kojem se priznaju samo titule, naslovi. A jedan onaj bez kojeg je ostao u posljednjim trenucima posebno boli.
Onaj u kojem je Manchester United napravio nemoguće. Na kraju je ipak bio prvak Europe. S Bayernom je uzeo pet titula, četiri su bile vezane. Tu su i tri kupa, pa jedan Interkontinentalni. Iako je išao težim putem.
- Stalna težnja za uspjehom zahtijeva puno energije. Nakon šest godina u Bayernu bio sam još iscrpljeniji nego u Dortmundu. Morao sam pobjeći od svega i zastao sam godinu i pol prije nego što sam se ponovno pridružio Bayernu. Probao sam. Ali nakon samo godinu dana shvatio sam: ne želim više biti trener koji radi iz dana u dan.
Švicarsku je vodio od 2008. godine, do Brazila 2014 nakon čega je izabrao mirovinu, golf i skijanje. I šetnje šumom sa svojom suprugom. Djeca žive u Njemačkoj. Danas će " Der General" biti uz Švicarsku, čvrsto vjeruje da njegov nasljednik, može napraviti ono što je on uradio prije jedanaest godina. Savladao Španjolsku.
