Tekst članka se nastavlja ispod banera
Koliko poznajete nogometaša s Novog Zelanda? Igrača koji su na ovaj ili onaj način ostavili neki trag u europskom ili svjetskom nogometu, svejedno. Što vam recimo znači ime Wyntona Rufera? Jeste li čuli za ovog igrača? Ako niste, pitajte navijače Werdera pa će vam oni najbolje objasniti. Tamo je ostavio najveći trag. Iako ga recimo sigurno pamte i stariji fanovi Züricha. Ni tamo nije bio loš. Međutim, definitivno njegove najbolje godine su definitivno bile one u Bremenu. Kada je osvojio prvenstvo, dva Kupa, dva Superkupa i Kup Kupova. Kada je uz Ronalda Koemana bio najbolji strijelac Lige prvake. Valjda vam je to dovoljno.
Ako nije ni to, onda recimo da se vratimo na početak osamdesetih, kada je Novi Zeland zaigrao na SP-u Španjolskoj. Neke od važnijih golova u tom ciklusu je zabio baš Rufer. Onaj za pobjedu protiv Kine pred 60.000 gledatelja u Singaporeu, jedan je svakako od važnijih. Tim golom Novi Zeland je slavio u baražu i stigao u Španjolsku.
- Nogomet sam počeo igrati zbog brata, uglavnom smo pratili englesku ligu i njihove velike derbije. S bratom Shaneom sam otišao na probu u Norwich. Nakon mjesec dana htjeli su me potpisati, ali nažalost nisam dobio radnu dozvolu i igrao sam samo za drugu momčad. Onda sam dobio poziv da igram za reprezentaciju, s nekih 19 godina. I još postignem taj gol Kinezima. Ludilo, idemo igrati na svjetsko protiv Brazila, Škotske, Sovjetskog Saveza, sjetit će se ovaj ubojiti napadač.
Probio led u Švicarskoj
Još prije Španjolske, Wynton je potpisao ugovor. Završio je u Švicarskoj, Zürich je bio njegova sljedeća postaja. Bilo je lakše jer je otac podrijetlom Švicarac i upravo je iz ove zemlje emigrirao na Novi Zeland. Došao je i njegov brat koji će idućih 12 godina ostati u ovom klubu. Wynton je odradio četiri sezone u Zürichu, dvije u Aarau, jednu u Grasshoppersu. Trenirali su u tom razdoblju između ostalih Köbi Kuhn, Max Merkel, veliki Ottmar Hitzfeld. Prvi trofej u karijeri osvojio je baš s Hitzfeldom i Grasshoppersom, Kup Švicarske. I onda je stigao poziv iz Njemačke.
Zainteresirana je bila Borussija Mönchengladbach i njihov tadašnji strateg Jupp Heynckes. Ipak, ta priča i dogovor su propali, ali zato nije onaj s Werderom. Otto Rehhagel je " namirisao " pravog napadača, nije pogriješio.
Zlatne godine u Bremenu
Wynton je došao u momčad još dok su igrali Riedle, Votava, Bode, Eilts, dok je branio Reck. Kasnije će doći ubojiti Klaus Allofs, pa Herzog, Basler, stvarno strašni igrači, ali jednostavno Rehhagelu momčad teško je bilo zamisliti bez Rufera u vrhu napada. A "Kiwi" je zabijao, neumorno. U šest sezone samo je jednom bio ispod deset golova, posljednjoj. Uglavnom se držao prosjeka, 17, 18 golova po sezoni. Što danas mogu samo rijetki. I Werder je igrao stvarno dobro. Recimo u sezoni kada je osvojena titula, primljeno je samo 30 golova, uvjerljivo najmanje, dok su efikasniji bili samo Bayern i Bayer.
- U Njemačkoj je bilo fantastično, a suradnja s Ottom Rehhagelom bila je senzacionalna. Otto nam je bio poput oca. Vodio je momčad na najbolji mogući način, posebno je meni bio važan jer sam bio stranaca. I danas imamo vrlo bliske odnose i sastajemo se svake godine. To su jednostavno bile moje najbolje godine, u svakoj sezoni smo nešto osvojili. Od naslova prvaka do Kupa Kupova.
Činilo mi se da nikada neću napustiti Bremen i Werder, kaže Rufer koji je recimo bio strijelac gola u finalu Kupa Kupova protiv Monaca kojeg je tada vodio Wenger. Kasnije je stigla i Liga prvaka. Tri gola Dinamu iz Minska, po jedan Levskom, Milanu, Portu, dva Anderlechtu. Osam golova u deset utakmica ukupno. Iza Rufera su ostali igračine kao što su Luc Nilis, Stoichkov, Klinsmann, Papin...
- Pele je bio moj idol. Uvijek sam se pokušavao igrati kao Brazilac, čak sam i kao malo dijete uvijek želio izvoditi neke trikove. Mnogi su se treneri na početku ljutili na mene jer sam uvijek pokušavao najteže stvari. Otta su jednom pitali tko mu je najbolji igrač, ipak je radio s Lotharom Matthäusom, Jürgenom Klinsmannom i Rudijem Völlerom. Rekao je: "Wynton Rufer".
Iz tog razdoblja barem kada je u pitanju Liga prvaka, jedan utakmica je ostala onako zapisana za sva vremena. Ona na Weserstadionu, između Werdera i Anderlechta. Gosti su u 33 minuti vodili 0:3 do 66 minute, Werder je na kraju slavio 5:3. Sve je počelo od Rufera i njegovog gola. S Wyntonom se i završilo, njegov drugi je došao u 89. minuti.
U Bremenu se Novozelanđanin najbolje slagao s Andreasom Herzogom. Austrijanca je naučio kako da izbjegne teške krugove u šumi. Ponedjeljkom ih je kako kaže Wynton, šef uništavao.
- Ja sam znao kuda moramo trčati, pa bih se sakrio u jedan grm, kako bi skratio muke. Andyju prvi put ništa nije bilo jasno, kasnije mi se pridružio. Uvijek smo to radili. Nekoliko je igrača primijetilo, ali nitko od njih nas nije odao.
Malo u Japan, pa povratak pred kraj
Ipak, sjajnoj priči u Bremenu je došao kraj. Na poziv Pierra Littbarskog, Rufer ide u Japan, ali su u Njemačku vraća da pomogne svom Ottmaru u Kaiserslauternu. I tu su u suštini priča završila, iako je Wynton još malo igrao na Novom Zelandu, ali to nije bilo to. Završio je karijeru sa svega 23 nastupa za reprezentaciju. Premalo.
- Putovanja su bila duga i skupa jer sam letove obično morao plaćati sam. Kasnije sam prihvaćao pozive samo ako će moje karte biti plaćene, izbornici to nisu prihvatili. Nakon deset godina konačno sam odustao.
Posljednjih godina radi kao trener na Novom Zelandu, imao je i određenih zdravstvenih problema. U pitanju je bilo srce. Izvukao se. I opet je uz teren koliko može biti. Čovjek koji je tri puta biran za najboljeg igrača Oceanije. Čiji je najveći hendikep bio taj što dolazi s Novog Zelanda, zemlje u kojoj bez obzira na sve, nogomet nikada neće biti ispred rugbyja, kriketa, košarke. Upravo zbog toga danas mnogi nemaju pojma tko je Wynton Rufer, kakav je bio napadač, golgeter, pravi strijelac. Da je kojim slučajem Španjolac, Italija, Britanac, slika bi bila potpuno drugačija. Ali opet, nije mala stvar biti jedan od najboljih svih vremena, ako ne i najbolji u svojoj zemlji. Makar to bio i Novi Zeland.
