Indio iz Perua legenda Barcelone

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zlatne godine peruanskog nogometa bile su definitivno 1970-e. Prvo su preživjeli su krcatu Bomboneru plasiravši se ispred Argentine u Meksiko. U Meksiko, gdje smo gledali jedan od najboljih Brazila ikada, ali svijet je pričao o jednoj drugoj reprezentaciji. Onoj koju je Brazil zaustavio u četvrtfinalu, a to je bio Peru. Koji je na kraju proglašen najvećim iznenađenjem prvenstva. Koji će pet godina kasnije osvojiti Copa Americu. Peru čija je najveća zvijezda tih godina bio maestralni Teófilo Cubillas.

Pošli po Cubillasa doveli Sotila

Cubillas je bio želja mnogih tih godina, pa i velikog Rinusa Michelsa koji je u to vrijeme vodio Barcelonu. Nije bilo druge, pa se Nizozemac odlučio za put pod noge do dalekog Perua, da na tadašnjem Matute stadionu pogleda utakmicu koju su igrali Alianza Lima i Deportivo Municipal. Međutim, Rinus i njegovi suradnici koji su se pojavili na stadionu nisu ni slutili da će vidjeti jednog drugog igrača, takvog kojeg će na samo jedno gledanje uzeti. U svlačionici ga nisu zatekli jer je već bio izašao, kasnije su ga našli u La Victoriji, s omiljenim društvom.

''Djevojka na vratima je rekla, gospodine, čekaju vas četiri gringa. Gringosi? Ovdje? Jedan od njih me pitao da li želim putovati u Španjolsku? Rekao sam odmah da, iako nisam pitao uopće o kojem su klubu radi. Nisam imao pojma da se radi o Barceloni. Municipalu je pripalo 12.000 dolara'', pričao je godinama kasnije legendarni "El Cholo" Sotil.

Prvo je igrao za gazdu

Hugo Sotil je postao igrač s 19, godina, do tada je radio u tvornici kave te je vikendom znao zaigrati za momčad svog gazde. Točnije za izvjesnog gospodina Don Patrocinia Echea koji je bio zaljubljenik u nogomet i koji je financirao svoju amaterku momčad. Da bi priča bila onako južnoamerički romantična, Hugo je oženio i kćerku svog gazde. Tamo negdje pred početak svjetskog prvenstva u Meksiku. Ipak, kada je Deportivo Municipal počeo slagati momčad, čelnici su napravili skauting kako se to danas moderno kaže po gradskim četvrtima Lime gdje su i naletjeli na Huga. Potpisao je ugovor i onda s Deportivom izborio ulazak u elitno društvo. Već tada se pričalo i pisalo o mladom igraču, vrsnom tehničaru, dribleru, koji može sve napraviti s loptom. Navijači Deportiva su uživali tih godina u čarolijama jednog čovjeka –"El Chola" Sotila. Ovaj se dječački zabavljao na terenu, ponekada i ponižavajući svoje protivnike, driblajući protivničke golmane za željom da im zabije gol nakon jedne, druge, treće finte...

Od početka je bio svoj

Stariji navijači ovog kluba se i danas s osmjehom prisjećaju Cholove partije protiv velikog rivala Sporting Cristala kojeg je u to vrijeme vodio "ludi" Nijemac Rudi Gutendorf. Rudi se odlučio za flastera na Cholu, Eloy Campos je bio čovjek od povjerenja. On je imao zadatak da ako zatreba bukvalno slomije nogu Sotilu. Campos se naravno izblamirao za tih devedeset minuta kao nikada u životu.

I kao kod većine nogometnih umjetnika, posebno tih godina, novac je bio potpuno nevažan. A ni treninzi im nisu omiljeni. Zato je Sotilu do posljednjih trenutaka visio nastup u Meksiku. Brazilac Didi ga je jedva nekako stavio na spisak, a onda je u Meksiku svaku utakmicu ulazio s klupe. Međutim, to ga nije spriječio da zajedno s Cubillasom i Héctorom Chumpitazom formira veliki peruanski trio.

Prijateljstvo s Cruyffom

Po dolasku u Barcelonu, dočekao ga je veliki broj novinara, a nakon potrebnih liječničkih pregleda, zadužio je dres s brojem deset. A znate da desetku u Barceloni nije mogao nositi bilo tko. Hugo je desetku naslijedio od Luisa Suareza. U isto vrijeme na Camp Nou dolazi i jedan od najvećih igrača uopće u tom trenutku slavni Johan Cruyff. Rinus Michels je imao zadatak da posloži momčad po uzoru na svoj Ajax. Sotil i Cruyff su bili jedini stranci u to vrijeme, igrači potpuno različitih karaktera koji su sjajno funkcionirali na terenu.

''Bio mi je brat, prijatelj. Jedan od mojih sinova se zove Johan. Ne trebam vam više govoriti'', kaže Sotil.

S drugim Nizozemcem je išlo puno teže, jer je imao svoje metode rada, posebne režime treninga, ishrane, uz neizostavnu taktičku disciplinu. Međutim, Sotilu je nekako sve bilo drugačije kada je tu negdje bio blizu Johan. Na terenu ili van njega. U to vrijeme ste ih mogli vidjeti zajedno na Johanovom motoru ili u žutom Ferrariju kojeg je kupio Peruanac od prve dvije plate.

''Živjeti u Španjolskoj u to vrijeme baš i nije bilo lako, teret Francovog režima se osjećao i dalje. Za nas je to bila jedna avantura kroz koju smo zajedno prolazili. Međusobno smo se itekako poštovali, uostalom sinu je dao ime Johan'', pričao je jednom Cruyff.

Titula nakon 14 godina

U toj prvoj sezoni dres Barcelone su nosili i Rexach, Juan Carlos, Marcial, Juanito a priča je zaključena na najbolji način. Osvojena je titula nakon 14 godina čekanja. Zato i jeste jedna od posebnijih, jer je prekinuta dugogodišnja, strašna dominacija Real Madrida. Indio kako su ga već tada zvali navijači Barcelone je zabio 15 golova kao treći strijelac momčadi. S onim za konačnih 5:0 na Bernabeu glavom, kupio je navijače Barcelone za sva vremena

''Nikada nisam pomislio da jedna pobjeda i jedan gol može imati takav utjecaj među navijačima. Kad smo se vratili iz Madrida, ljudi su nas čekali u zračnoj luci, plakali su. A ja nisam ni mogao slaviti gol, jer me Jordi uhvatio za vrat na stadionu uz riječi: "Što radiš hoćeš li da nas sve pobiju"

Međutim umjetnik je umjetnik. Sotil jednostavno nije mogao odoljeti čari noćnog života, sve je više vremena provodio u noćnim klubovima iz kojih je direktno znao doći na trening. Naravno Michels ga je izbacio iz momčadi ali su ga navijači "vratili".

Da stvar bude gora Barca uskoro dovodi i Neeskensa, pa još dva Argentinca Cosa i Herediu. Jesu Hugu "sredili" i španjolsku putovnicu, ali to mu nije pomoglo. Peruanac je u to vrijeme živio život kao na filmu. Čak je Barcelona aktivirala čovjeka koji ga je pratio u stopu i izvještavao o svemu ljude u klubu.

Pobjegao i zabio gol

Posebna priča bila je Copa America 1975. godine. Barcelona nije pustila Sotila, ali on nije odustajao. Kada se njegova selekcija probila do finala, odlučio je napustiti Španjolsku. Sustav takmičenja je bio takav, igrala se treća utakmica između Perua i Kolumbije u Caracasu. Hugo je lutao od hotela do hotela jer nikako nije mogao pronaći u kojem je smještena reprezentacija.

''Pisalo se o tome kako nisam patriota, kako ne želim igrati za reprezentaciju.Majka mi je rekla da joj žele spaliti kuću. Nazvao sam je telefonom i pitala me: "Hugo, gdje si?" "Mama ja sam već ovdje u Caracasu." Došao sam igrati finale.''

Na kraju je uspio i zamislite. Jedini gol u finalu za trijumf je postigao baš on. Onda možete pretpostaviti kakva je ludnica nastala nakon utakmice, kako se slavilo. A siroti detektiv nije odustajao. I on je tamo bio.

''Znam da mi je bio ispred vrata, ali ja sam pobjegao kroz balkon, on nije imao pojma'', sjeća se Sotil. Svoje suigrače je nagradio zlatnim satovima, a od Barcelone se definitivno oprostio. Vratio se kući, sa starom rajom Cubillasom i Velásquezom uzeo dvije titule i zamalo Copa Libertadores 1978. godine.

Novac nije važan

Jednu sezonu je igrao za Independiente Medellín, a onda se vratio kući, tamo gdje je sve počelo u Depotrivo Municipal. Imao je 40 godina, ali je i dalje igrao jer voli nogomet. Jer ga je tako igrao cijeli život.

''Ovo je moja stvarnost, siromašna, ali moja Lima. Ja nikad nisam igrao nogomet da bih od njega živio ili zaradio neki veliki novac. Zato sam sav novac i potrošio'', rekao je tada Sotil. Jedan od najboljih peruanskih igrača u povijesti. Umjetnik lopte koji je nogometu dao sve, ne tražeći od njega od ništa. Sloboda i život onakav kako je želio taj Indio, taj "El Cholo".