Infiltrator

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lopta je nekako klizila površinom terena, argentinski napadač je tamo negdje s desne strane kaznenog prostora prošao, šutirao i pogodio. Donji lijevi kut gola domaće reprezentacije. Argentina je vodila, Guillermo Stábile je zabio svoj osmi gol. U drugom poluvremenu se dogodio preokret, Urugvaj je postao svjetski prvak, domaćini su slavili 4:2. Urugvajcima je očito više odgovarala njihova lopta. Ako se pitate koja je njihova, kratko objašnjenje. Zbog velikog rivaliteta i još većeg nepovjerenja, finale između Argentine i Urugvaja te 1930. godine se igralo s dvije lopte. Jer se reprezentacije nisu mogle dogovoriti, pa je pronađen kompromis. Prvo sa "argentinskom loptom" drugo sa "urugvajskom" što se očito odrazilo i na rezultat. I bez obzira na činjenicu što je Urugvaj postao prvi svjetski prvak, što je imao svoje junake, Guillermo Stábile je pronašao mjesto u povijesti svjetskog nogometa.

Iskoristio svoju priliku

Ipak je on bio najbolji strijelac turnira. Stábile koji je na početku turnira imao status rezervnog igrača, nešto poput Tota Schillacija puno, puno godina kasnije u Italiji. U to vrijeme igrači koji su bili rezerve, priliku su mogli dobiti samo sasvim slučajno. I tko zna što bi se dogodilo, u kojem pravcu bi povijest svjetskog nogometa išla da Roberto Cherro, u tom trenutku sjajni napadač nije jednostavno "pukao". Nakon prve utakmice na turniru, izbornik Francisco Olazar je morao pronaći zamjenu. I dok se Cherro mučio s napadima tjeskobe, Stábile je koristio svoju priliku. U prvoj sljedećoj utakmici, u svom prvom nastupu kontra Meksika, tadašnji 25-godišnji napadač Huracana je složio tri komada. I dugo vremena je taj njegov hat-trick imao predznak prvog ikada, dok FIFA uz pomoć nekih svjedoka nije došla do saznanja kako je ipak prvi bio onaj Amerikanca Berta Patenaudea. Amerikanac je bio brži za dva dana. " Infiltratoru " kako su ga zvali u to vrijeme, ipak jedan drugi podatak FIFA mu jednostavno nije mogla izbrisati. Taj da je bio prvi strijelac turnira, da je jednostavno igrao fenomenalno.

Strašan igrač koji ne igra za reprezentaciju

Rođen 1905. godine, Stábile je odrastao u Parque Patricios, kvartu u Buenos Airesu koji je prolazio kroz socijalnu i stambenu obnovu tijekom ranih 1900-ih. Onom za to vrijeme, kako se kaže klasičnom kvartu sirotinje koji je bio poznat po klaonici Mataderos i pretrpanom groblju još iz vremena žute groznice, sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Počeo je kao dječak igrati za jedan lokalni klub, Sportivo Métan. Do 1920. godine pokazao je dovoljno da ga preuzme Atlético Hurácan, klub koji je u to vrijeme bio u svojoj najuspješnijoj fazi osvojivši Primeru 1921. i 1922. Stábile upada u momčad nešto kasnije i na početku igra kao desno krilo, s kojim momčad uzima još dvije titule.

Već tada se uveliko počelo pričati o " Infiltratoru" njegovoj prodornosti, ali i golgeterskim sposobnostima. Stábile se brzo nametnuo kao miljenik navijača sa 102 prvenstvena gola u 119 nastupa tijekom šest godina. Naravno da mnogi danas sumnjičavo vrte glavom kada se priča o statistici tih godina, posebno u tamo nekoj daleko Argentini, a brojkama nisu previše vjerovali ni predvodnici argentinskih selekcija iz tog vremena. Nisu vjerovali brojkama, ali ni Stábileu kojeg nije bilo među odabranima. Na velikim takmičenjima, a to su u tom periodu bile Olimpijske igre, odnosno južnoamerička prvenstva. I prosto zvuči nevjerojatan podatak, da je jedan takav igrač kao Stábile odigrao samo četiri utakmice za reprezentaciju. Četiri su mu valjda bile dovoljne da već tada dobije ponude nekih europskih klubova. Što je tih godina bila prva rijetkost.

Odlazak u Europu

Genoa se odlučila na taj korak. I ovaj je već u prvoj utakmici očarao njene fanove hat-trick-om protiv tadašnjeg lidera lige Bologne. Međutim, nakon toga stvari su se počele komplicirati. Jeste " Infiltrator " igrao dobro, ali protivnički defenzivci nisu imali milosti. Prvo ga je slomio Giuseppe Rapetti (stradala fibula), dok mu je tibiju skoro pa uništio Fiorentinp Galluzzi. Uz tako teške ozljede bolje od 15 golova u 49 utakmica nije mogao. Imao je ponude i Benita Mussolinija, ali za razliku od jednog finog broja Argentinaca koji su obukli dres Italije, Guillermo se nije odlučio za taj korak. Potpuno suprotno, on je vrijeme pod ozljedama kratio prateći rad trenera, razmišljajući o tome kako bi i što on uradio da recimo vodi neku momčad.

Jednu sezonu je bio igrač trener u Italiji, bio i prvi Argentinac u Napoliju, a onda ga je u Francusku pozvao slavni Jules Rimet, u klub koji se zvao Red Star. Nakon uspješne tri godine, koje su kulminirale promocijom u najviši rang 1939. godine, novi se idol Pariza vratio u Argentinu tjednima tamo negdje pred izbijanje Drugog svjetskog rata.

Stvorio nepobjedivu Argentinu

I opet je krenuo od kluba njegove mladosti i djetinjstva, Hurácan. Iako nije uspio ponoviti igračke uspjehe njegov je utjecaj bio značajan. Pod njegovom palicom klub je prošao težak ekonomski period u kojem je izgrađen stadion. Sljedeća stanica je bio Racing Club de Avellaneda, s kojim osvaja prvo od tri prvenstva. Ta titula 1949. godine bila je prva za Racing nakon trideset godina čekanja. Međutim, ono što je u tom periodu, radio s reprezentacijom Argentine kao izbornik daleko je važnije, pa i mnogima vrjednije.

Na klupi reprezentacije je naslijedio Ángela Fernándeza Rocu. U to vrijeme dobar dio svijeta je ratovao, dok se jedini pravi, ozbiljni nogomet igrao u Latinskoj Americi. Stábile je na krilima one slavne momčadi River Platea (Juan Carlos Munoz, José Manuel Moreno, Adolfo Pedernera, Ángel Labruna i Félix Loustau) stvorio sjajnu reprezentaciju koja je igrala napadački, onaj stari romantičarski nogomet i koja je osvajala trofeje. Argentina je za prvaka Južne Amerike uzastopno okrunjena tri puta 1945., 1946. i 1947. godine što je ostao kao netaknuti rekord do danas. U tom periodu njegova Argentina je jednostavno bila neporažena sa sjajnom statistikom, 67 golova u 18 utakmica. Juan Carlos Munoz i Félix Loustau bili su uistinu ključni za trijumf Argentine 1945. godine. "El Charro" Moreno također je dobio nagradu za najboljeg igrača u osvajanju naslova 1947. dok je "El Maestro'Pedernera osvojio krunu godinu ranije.

Posebna priča u tom periodu bila su dva igrača. Jedan od njih je veliki Alfredo Di Stéfano koji je odigrao šest utakmica za reprezentaciju Argentine na južnoameričkom prvenstvu 1947. godine, a drugi je Norberto "Tucho" Mendez. "Tucho" je klasični proizvod Guillerma Stábilea, neki će reći jedini njegov pravi nasljednik. Krajem četrdesetih sjajni napadač, vrhunski strijelac.

Bez pravog rezultata u ostatku svijeta

Guillermo Stábile vjerojatno je bio jedan od rijetkih sjajnih menadžera koji je imao priliku raditi s dvije sjajne generacije. Nakon one famozne "La Máquine ", pedesetih godina je to bila velika momčad poznata pod nazivom "Los Carasucias" ili "Anđeli prljavog lica". Predvođena Omarom Sivorijem, Antonijom Angelillom i Humbertom Maschiom. Kasnije su tu bili Mono Bonelli, Rodolfo Micheli, Carlos Cecconato, Ernesto Grillo i Osvaldo Cruz, igrači iz slavnih vremena Independientea. Reprezentaciju Argentine je vodio od sve do 1960. godine s kojom je osvojio šest naslova prvaka Južne Amerike. Kada je Argentina izgubila od velikog rivala Brazila 1956. godine, Stábile je po prvi put osjetio gorčinu poraza nakon rekordnog niza od 26 pobjeda u južnoameričkom prvenstvu.

I koliko god je ta Argentina bila jaka, u Europi i ostatku svijeta se nije potvrdila. Bilo je manje novca u zemlji najbolji igrači su odlazili igrati za neke druge selekcije, što je za posljedicu imao neuspjeh na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. godine. Jednim dijelom krivica je bila i samog izbornika jer nije previše ili najbolje poznavao situaciju u europskom nogometu tih godina. Nakon napuštanja reprezentacije, ostavio je i Huracán, šest godina kasnije je preminuo.

Bez obzira na neuspjeh u Švedskoj, Argentina je gotovo dva desetljeća prilično dominirala a zasluge svakako pripadaju " Infiltratoru " koji je imao svoj način, svoj stil. Stil koji je iz ovih ili onih razloga Argentina godinama kasnije mijenjala. U tim promjenama Argentina jeste bila dva puta svjetski prvak, ali je u domaćem dvorištu koje je nekada puno važnije u Južnoj Americi, Copu osvojila samo dva puta, nakon odlaska ovog nesumnjivo sjajnog igrača, ali i velikog trenera.