Tekst članka se nastavlja ispod banera
Povratak u 1974. godinu. Posebnu, povijesnu godinu za navijače Lazija. Godinu u kojoj je osvojen prvi Scudetto. Vodila se žestoka borba sa Starom damom, ali su nebesko plavi na kraju imali dva boda više. U to je vrijeme Lazio je imao izuzetno jaku momčad, punu moćnih napadača, koji su kreirali jednu od ponajboljih napadačkih linija u povijesti nogometa.
Pulici, Petrelli, Martini, Wilson, Oddi, Nanni, Garlaschelli, Re Cecconi, Chinaglia, Frustalupi i D’Amico. Mlađim čitateljima možda ne zvuče poznato, ali onima koji su talijanski nogomet pratili sedamdesetih, to su bila imena koja jednostavno niste željeli vidjeti s druge strane terena. Sjajan momčad koja je funkcionirala sve samo ne normalno. Bolji poznavatelji tadašnjih zbivanja će reći kako su se igrači međusobno mrzili, kako su klanovi unutar momčadi bili nešto sasvim normalno.
Međusobno se svađali, ali su pobjeđivali
U jednoj "ekipi" su bili kapetan Giuseppe Wilson, te prvi strijelac Giorgio Chinaglia koji je te sezone zabio 24 gola, dok je drugu predvodio Luciano Re Cecconi, navijačima ovog kluba poznat kao "plavi anđeo". Kako je to izgledalo u to vrijeme, kako su funkcionirale te dvije ekipe najbolje potvrđuju priče o tome kako su se presvlačili u odvojenim svlačionicama, odnosno kako su uglavnom na treninzima igrali jedni protiv drugih. Na trening utakmicama koje su bile prljave do krvi.
Većina igrača je bila desno orijentirana, a novinari su pisali kako se radi o skupini "samoprokolamovanih fašista revolveraša koji hodaju po gradu i pucaju iz zabave". To je bio jedan od razloga zbog čega se svlačionica ustvari podijelila na dvije struje, a "plavi anđeo" je bio neka vrsta poveznice. Međutim, to je bilo takvo vrijeme u Italiji tih sedamdesetih godina.
Crvene brigade su bile nešto sasvim normalno na ulicama, pucnjave su bile sastavni dio života. Zato su i igrači Lazija bili naoružani, jedan od onih koji nije nosio pištolj bio je Luciano Re Cecconi, ali je imao svoje veze s opasnim momcima iz grada Rima.
- Nismo bili normalna momčad. Ali smo zato bili spremni na sve, van na terena. Gomila različitih, ludih likova, koji čine jednu sjajnu cjelinu. Govorili su da smo grupa luđaka, međutim mi smo svoj cilj ostvarili. A to je bila titula prvaka bez koje smo ostali sezonu ranije u posljednjem kolu. Tada smo sebi rekli kako naredne moramo biti prvaci i bili smo, pojašnjavao je fenomenalni Giorgio Chinaglia. A posebno važna osoba u ovoj kompletnoj priči upravo je Re Cecconi, kako su ga suigrači zvali, Cecci.
Taj je na terenu baš žestoko tukao, sakupljao marljivo kartone, ali je van terena bio potpuno drugačiji. Obiteljski čovjek, u svom društvu, među suigračima uvijek spreman na šalu, podvalu. Do kraja. Nažalost do posljednjeg trenutka, tragične smrti. Koja je ustvari bila plod nesporazuma, glupog, nevjerojatnog.
Trebala je samo biti šala
Bio je 18. siječanj 1977. godine. Luciano Re Cecconi, Pietro Ghedin i još jedan prijatelj su šetali gradom, razmišljajući kakvu vragoliju da smisle. Na kraju su se složili kako bi mogli "iznenaditi" jednog prijatelja, Brunu Tabochinija vlasnika jedne lokalne zlatare.
je sve isplanirao, a trebalo je izgledati kao na filmu. Trojica lopova u maskama ulaze u zlataru s ciljem da je opljačkaju. Problem je ležao u činjenici kako je Brunina zlatara već dva puta "očišćena", pa se gazda osigurao pištoljem. Cecci i njegova dva prijatelja su kao na filmu, ušli u zlataru maskirani i uzviknuli ono famozno:
- Ruki u vis, ovo je pljačka.
Cecci je držao neki komad drveta ispod kaputa simulirajući pištolj. Gazda nije ništa simulirao, izvukao je svoj pištolj i pucao je pravo u nogometaša Lazija. Ghedini i njihov prijatelj su ostali zatečeni, još uvijek nisu vjerovali što se dogodio dok nisu vidjeli kriv. Nakon što se Ghedini spustio na tlo, prema Re Cecconiju, čuo je njegove posljednje riječi.
- Dobra šala, ovo je trebalo da bude dobra šala...
Nevjerojatno, tragedija koja se ne pamti u svijetu nogometa, sporta, sasvim je svejedno. Pola sata nakon nesretnog događaja, iako je prebačen u bolnici, Luciano Re Cecconi je preminuo. Mediji su vrlo brzo objavili informaciju kako je " prilikom pokušaja pljačke zlatare ubijen igrač Lazija Luciano Re Cecconi.
Bruno Tabochini je priveden, ali je kompletna priča završena nakon 18 dana. Nije proglašen krivim jer je koristio oružje u samoobrani. Mediji su uglavnom bili na strani, Tabochinija, dok su pojedini novinari pisali kako bi se stvari drugačije razvijale da su Lazio već tada nije bio "obilježen" kao fašistički klub.
Godinama kasnije RAI je snimio dokumentarac koji opet nije mogao biti emitiran jer se obitelj protivila. Iza Luciana su ostali supruga i dvoje djece, kćerka Francesca koja se rodila par mjeseca nakon očeve smrti. Jedan od aktera nemilog događaja, Pietro Ghedin je završio na Malti kao izbornik ove reprezentacije također nije želio pričati za medije.
Dokumentarac je prikazan samo jednom i to je bilo sve. Ipak, za sva vremena ostala je legenda o "plavom anđelu", sjajnom veznom igraču Lazija, jednog generaciji koja je dohvatila prvu titulu i velikoj tragediji, nesreći koja se dogodila. I nekim drugim, drugačijim vremenima u Italiji.
Godinama poslije na tribini s navijačima Lazija do danas su stajali transparenti i zastave sa slikom Luciana Re Cecconi - Ceccija. Kao podsjetnik na taj ludi period.
