Je li kapetan Thain kriv za pogibiju Busbyjevih beba?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Revanš utakmica četvrtfinala Kupa Prvaka na stadionu JNA, 5. veljače. Nogometaši Manchester Uniteda su odigrali perfektno prvo poluvrijeme. Dennis Viollet je načeo mrežu Beare, Bobby Charlton je zapakirao dva komada za dvije minute, pa su "Crveni đavoli" jednom nogom bili u polufinalu. Iz prve utakmice su branili skromnih 2:1. Međutim, drugo poluvrijeme i druga priča. Zvezda se zahvaljujući Bori Kostiću i Lazaru Tasiću vratila u život. Za svega 15-tak minuta. I ne samo to, nego je čak mogla i pobijediti.

- Manchester je vodio sa 3:0, a onda smo mi uspjeli da izjednačimo i imali smo prilike za potpuni preokret. Najbolja šansa je bila moja, ma stopostotna! Ali, promašio sam i oni su se plasirali u polufinale. Po tadašnjim pravilima da smo pobijedili igrala bi se majstorica, na neutralnom terenu. Oni se u tom slučaju ne bi vraćali kući iz Beograda. Da sam dao taj gol, povijest nogometa bi bila drugačija, znao je reći legendarni Dragoslav Šekularac, akter velikog dvoboja na Marakani, ali...

Najomiljenija momčad

Do te stravične nesreće proživljavao je najslavnije dane svoje povijesti pod vodstvom Matta Busbyja, tvorca momčadi koja je u tom trenutku jurišala na treći uzastopni naslov prvaka Engleske. Momčad koja ju je sastavio po svom izboru i osobno brusio.

Roger Byrne, Jackie Blanchflower, Mark Jones, Eddie Colman, Billy Whelan, Dennis Viollet, David Pegg, Geoff Bent, Duncan Edwards, Bobby Charlton, to je bila okosnica čuvenih Busbyjevih beba. Bili su aktualni branitelji Charity Shielda te su prošli u drugo uzastopno polufinale u tadašnjem Kupu prvaka.

To više nije bio "fizički" nogomet. Taktika i vještina igre su definitivno potisnuli su ustaljenu koncepciju igre. Nogomet je postao uistinu lijep. Svi su uživali gledajući Busbyjeve bebe. U tom trenutku, možda nisu bili najbolja momčad svijeta, ali najomiljenija sigurnu jesu.

Početkom veljače 1958., Manchester United je zaostajao šest bodova za vodećim Wolverhamptonom. Busbyjeva momčad bila je neporažena u jedanaest utakmica u svim natjecanjima i trebala je igrati baš protiv lidera prvenstva 8. veljače. Zato je solucija putovanja vlakom u Beograd otpala na startu. Samo par dana ranije, Manchester je odigrao dosta tešku utakmicu u Birminghamu, s istoimenim klubom (3:3), pa je odlučeno da klub unajmi čarter, što je u ono vrijeme bio pravi luksuz.

Povratak je bio planiran odmah nakon utakmice. Iz Beograda za München, pa onda prema Manchesteru. James Thain i Kenneth Rayment su bili zaduženi za taj let. Prijatelji još iz ratnih dana jer su obojica započeli karijeru u RAF-u. Unatoč tome što Rayment imao više iskustva, ulogu kapetana je preuzeo James, s obzirom na to da je Kenneth imao određenih zdravstvenih problema, oporavljao se od operacije.

- Kada smo stigli u zračnu luku, Ken je već bio tamo. Dogovorili smo se kako ću odraditi let do Beograda, a on povratak prema Manchesteru. Moram naglasiti da smo oboje bili kvalificirani piloti i obojica kapetani, u stvari Ken je imao više sati letenja od mene  u "Elizabethansima", pojašnjavao je godinama kasnije James Thain, kapetan na kobnom letu.

Tko je kriv?

Elizabethansi su  bili dvomotorni zrakoplovi AS-57 klase Elizabethan, britanskoga prijevoznika BEA (British European Airways), nazvan po Lordu Burghleyju. Obojica pilota su bila višestruko odlikovana za borbene pothvate u Drugome svjetskom ratu. Nakon uzimanja goriva, sve je bilo spremno za nastavak leta. Međutim, Rayment je morao odustati od prvog pokušaja polijetanja nakon što je Thain primijetio određene probleme na kontrolnoj tabli, dok je motor tijekom ubrzavanja ispuštao neobične zvukove. Ni drugi pokušaj nije bio uspješan, nakon čega je Thain zamolio putnike da se nakratko odmore u salonu zračne luke jer će istražiti kvar motora i uskoro pripremiti let.

Kako je snijeg počeo padati činilo se kako od leta neće biti ništa. Čak je jedan od igrača Duncan Edwards poslao brzojav u kojem je pisalo kako su svi letovi otkazani i kako povratak kući slijedi sutra. Thain i Rayment razgovarali su s inženjerom Billom Blackom o problemu, ostanak nije bio opcija za posadu. Iako je već tada bila prisutna nervoza među putnicima, svi su vjerovali kako je ipak samo manji problem.

- Za vrijeme rata služio sam skoro šest godina u RAF-u i nisam bio posebno uznemiren dok sam se ponovo vezao za sjedište. Pretpostavljao sam da se led nahvatao na krila i da su ga očistili. Ali sam mislio da ni jedan pilot neće pokušati nastaviti let sve dok nije potpuno siguran da je sve u besprijekornom stanju za normalan let. Od Beograda do Münchena letjeli smo glatko. Zašto bi moralo biti problema od Münchena do Manchestera?, napisao je godinama kasnije poznati engleski novinar i dugogodišnji predsjednik AIPS-a Frank Taylor koji je također bio u zrakoplovu.

Thain je vjerovao kako će na dugoj pisti uspjeti postići potrebnu brzinu kako bi se zrakoplov jednostavno odlijepio. U 15:03 obavijestili su kontrolni toranj da su spremni krenuti. Bili su na vezi s Billijem Rodgersom u kontrolnom tornju. Činilo se kako će zrakoplov "uhvatiti" potrebnu brzinu, ali je ona u jednom trenutku počela padati.

- Ken je iznenada povikao:" Kriste! Nećemo uspjeti! Do tada sam gledao instrumente. Kad je Ken viknuo, podigao sam pogled i vidio sam puno snijega i kuću i drvo na putu. Ken je pokušao podići zrakoplov, bilo je jasno kako ne možemo ništa uraditi. Ja sam pogledao preko ruba, okretali smo na desnu stranu i bio sam uvjeren da se ne možemo probiti između kuće i stabla. Spustio sam glavu i čekao udar. Udarili smo u kuću, pa onda i spremište u kojem se nalazio kamion napunjen gumama i gorivom.Uslijedila je eksplozija. Okretali smo se i tada se zrakoplov zaustavio. Začuo se pakleni šum. A onda potpuna tišina, sjećao se Thain. 

Kapetan Thain je kriv!

Duncan Edwards, Roger Byrne, Mark Jones, Tommy Taylor, David Pegg, Geoff Bent, Eddie Colman i Liam Whelan. To su imena i prezimena igrača Manchester Uniteda, koji su tragično stradali u toj nesreći.

- Bobbyja Charltona, našli su 70 metara dalje. Kad su ga pronašli sjedio je vezan u svojem sjedištu. Na glavi mu je bila duboka posjekotina. Bill Foulkes bio je zaprepašćen kada se pribrao i shvatio da stoji na cesti nekoliko stotina metara od gorućeg aviona, među ljudima koji su govorili njemački. Bio je u čarapama!

Kasnije je pričao da pretpostavlja da je trčao sve to vrijeme po bljuzgavici i blatu potpuno nesvjestan svojih postupaka. A Harry Gregg je, uz pomoć Billa Foulkesa i hrabrog sportskog reportera Daily Maila, Petera Howarda, spašavao one koji su ostali u olupini avionskog trupa. Howard je sam spasio barem osmoricu, pisao je Frank Taylor. Gregg je spasio suigrače Bobbyja Charltona, Jackiea Blanchflowera i Dennisa Violleta, teško ozlijeđenog trenera Busbyja, kao i Veru Lukić, trudnu suprugu jugoslavenskog diplomata i njenu malu kćer Vesnu. I Gregg je bio među prvima koji je progovorio.

- Kapetan Thain nije kriv, ispao je žrtveni jarac jer je netko morao odgovarati za nesreću.

 Nijemci su utvrdili kako je Thain pogriješio jer nije odledio krila svog aviona, što je prema njihovom nalazu, rezultiralo tragedijom. Dok su Englezi svojom istragom dokazivali kako je pista bila neuvjetna puna snijega. U tom duelu, Engleza i Nijemaca stradao je Thain koji će godina kasnije živjeti s tim da je glavni krivac. On i njegova obitelj morali su se desetljećima boriti protiv bijesne reakcije javnosti, odmazde čega sve ne, vjerujući da će jednog dana istina izaći na vidjelo. Čak je bila zaboravljena i činjenica kako je i on sam sudjelovao u spašavanju života.

Thain je ostao bez posla dvije godine kasnije, otpušten je zbog kršenja propisa, jer je promijenio mjesta sa svojim prvim časnikom, kapetanom Kennetthom Raymentom koji je također stradao u nesreći.

Situacija se pogoršala kada je britanski veleposlanik pokušao zaustaviti tijek istrage jer se bojao da će to ozbiljno utjecati na diplomatski spor dviju zemalja. Čak je i sam Thain pokrenuo vlastitu kako bi dokazao da nije kriv. Jedanaest godina je trajala njegova borba i na kraju je dokazano kako nije kriv. Barem što se tiče Britanaca.

- U školi su me maltretirali zbog očeve povezanosti s Münchenom, bila sam vrlo uznemirena. Tada sam imala sedam godina. Vjerovala sam da je žrtva velike nepravde. Bio je ogorčen i tko ga može kriviti, on nije bio kriv za nesreću. On je bio čovjek kod kojeg su stvari bile crne ili bijele, nisu mogle biti sive. Britanske vlasti su ga nakon jedanaest godine oslobodile krivice, ali njemačke ne, što ga mučilo do kraja života, rekla je jednom prilikom njegova kćerka Sebuda.

Kapetan Thain je preminuo 1975. godine.

Godine prolaze, svakog 6. veljače navijači Manchester Uniteda, Engleska i svijet se prisjete velike tragedije. Thaina rijetki. On je dobar dio svog života proveo boreći se za pravdu. Dokazujući, igrajući najtežu moguću utakmicu. Utakmicu iz koje nažalost nije uspio do kraja izađe kao pobjednik. Sam protiv svih.