"Kad je Štef Lamza zgrabio loptu, zbogom momci!"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stjepan Lamza, legenda zagrebačkog Dinama, rođen je na današnji dan, 23. siječnja 1940. u Sisku, a loptu je prvi put dodirnuo sa šest godina na sisačkom školskom dvorištu.

Unatoč tome što je Lamza u nogometnoj povijesti zapamćen kao nogometni fantasista, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti – obrambeni igrač.

U Dinamo je došao 1960. godine iz Maribora, a prvi nastup za plave upisao u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Iz svojih se prvih maksimirskih dana najradije sjeća rada s proslavljenim trenerom plavih Martonom Bukovijem.

Kasnije su ga trenirali Milan Antolković i Ivan Oskar Jazbinšek koji su, kako i sam Lamza kaže, prihvatili školu svojega učitelja Bukovija i pritom dodali i izvjesne novitete. Dječački su mu idoli bili Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

Lamza je igrao gotovo sve: u ranim je sisačkim danima bio u obrani, kasnije je preselio u ulogu beka, znao je biti i krilo, igrao je i zadnjeg i prednjeg veznog, bio i paker i strijelac.

Imao je jedinstveni dribling, snažan i eksplozivan start, dobar udarac objema nogama, naglašeni smisao za kombinatoriku…

U njegovu Dinamovom opusu posebno svijetle izvedbe protiv Juventusa u četvrtfinalu i Eintrachta u polufinalu Kupa velesajamskih gradova.

Štoviše, još je u Torinu zadivio i Juventusova trenera Heriberta Herreru, koji je bio toliki zagovaratelj kontrolirane i kolektivne igre da je iz sastava Juvea eliminirao čak i velikoga Omara Sivorija.

Ali, sva ta kontrola i organizirani, kolektivni nogomet nisu Herreri mogli pomoći protiv Lamze i suigrača.

Međutim, tek je protiv Eintrachta nastupila prava! Kad je Dinamo u produžetku vodio s 3:0 i lovio četvrti pogodak za prolaz u finale, s tribina je grmjelo: "Štef! Štef!" Nijemci su bili brzi i pokretljivi, a Zagrepčani – još brži i s još munjevitim akcijama.

Glavni organizator i duhovni začetnih svih napada bio je upravo Lamza. Roling, varka tijela, lopta kroz noge pa bijeg… Navijači su ga na ramenima iznijeli s terena.

Iako je, pri spomenu na generaciju 1967., prva pomisao upravo Lamzina nogometna finesa, paradoks je da ga nije bilo u završnoj utakmici, onoj u kojoj je maksimirska družina svladala Leeds United u finalu i osvojila pokal. Lamza je tada bio u bolesničkoj postelji nakon teške ozljede zadobivene u noći slavlja nakon pobjede protiv Eintrachta.

Već je u ranim jutarnjim satima, nakon burne slavljeničke noći u Vili Rebar podno Sjemena, primijetio da je pogreškom zaključan u sobi pa je pokušao izaći tako što bi preskočio s prozora za prozor. Izgubio je ravnotežu i pao s pet metara visine…

U bolnici je ležao devet mjeseci i tek je tada počeo s laganim treninzima. No, vrijeme je pokazalo da je dvoboj protiv Eintrachta bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici.

S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za plave je odigrao 186 natjecateljskih utakmica i postigao 36 pogotka.

Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s hotelskog balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. 

Preminuo je 12. siječnja 2022. godine.

OPŠIRNIJE