Kako je Baka odbio vilu na Dedinju i bogovski status u reprezentaciji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Blaž Baka Slišković (Mostar, 30. svibnja 1959.) bio je nogometni genij. On je bio virtuoz, kreator koji je mogao sve što drugi nisu mogli. Zbog Sliškovića se negda dolazilo na utakmice.

Blaž Slišković u nogomet je ušao relativno kasno. On je kao dijete imao široke interese. Trenirao je plivanje, igrao košarku, pohađao i završio glazbenu školu. Dakako, igrao je i nogomet, ali samo onako - usput, jer nogomet su u Mostaru igrali svi.

Tek kad je imao 13, nakon što su njegov dar uočili na turniru mostarskih mahala, nagovorili su ga da dođe u Velež. Samo godinu potom bio je proglašen najboljim igračem glasovitog pionirskog turnira u Borovu. Sa 16 je bio priključen prvoj momčadi, u kojoj su prve zvijezde bili Marić, Bajević i Vladić, a prvu utakmicu za seniorsku momčad odigrao je točno na 17. rođendan, 30. svibnja 1976. Spočetka je ordinirao na desnome krilu, a potom je zaposjeo poziciju veznoga igrača.

Imao sam osjećaj

Slišković je bio neviđeni talent osebujna ponašanja. Trener Veleža 1980. bio je Miloš Milutinović, nekoć veliki nogometaš. Kad je završio trening, Milutinović je kazao: “A sada ćemo malo vježbati udarce iz kuta.” Slišković je, međutim, pošao u svlačionicu. “Kamo ćeš, pa vježbat ćemo kornere?”, povikao je Milutinović. Baka se okrenuo, hladno otpovrnuo: “A što ću ja vježbati udarce iz kuta, pa to znam”, i otišao u svlačionicu. Slišković je bio velemajstor udaraca iz kuta. Pogoci iz kornera bili su njegov specijalitet. Baš kao i slobodni udarci s malo naglašenije razdaljine, pišu Sportske novosti.

''Znate što je fenomenalno - pričao nam je Slišković... ''Nikad ja nisam specijalno vježbao slobodne udarce. Jednostavno, imao sam osjećaj za loptu, a zanimljivo je to što mi je lakše bilo zabiti gol iz slobodnjaka sa 25 nego sa 16 metara.

Kad je 1981. mogao poći iz Veleža, Sliškovića su htjeli i Zvezda, i Partizan, i Dinamo, i Hajduk. On je izabrao Hajduk.

''Hajduk mi je bio više pri srcu, a i Split je blizu Mostaru.. No bilo je nešto još važnije. Pregovarao sam sa svima i svi su u pregovorima išli “okolo-naokolo”, a Hajduk je jedini bio direktan. Zvezda mi je, na primjer, rekla: “Mi ne možemo dati novac, no živjet ćeš u vili na Dedinju, a mi ti jamčimo bogovski status u momčadi i mjesto u reprezentaciji.” To me nije zanimalo'', rekao je Baka..

Slišković je bio u Hajduku od 1981. do 1986. Igrao je sjajan nogomet i 1985. godine bio je proglašen najboljim nogometašem Jugoslavije. Baka je bio boem, pravila sportskoga života za njega nisu postojala. Pričali su nam Splićani, Sliškovićevi suvremenici, da gdjekad u klubu po nekoliko dana nisu znali gdje je. Bježao je iz Hajdukovih karantena, čak i s priprema jugoslavenske reprezentacije. Slišković je o tomu uvijek pošteno i otvoreno govorio:

''Bio sam mlad i lud. Volio sam noćni život. No ja nisam radio ništa drugo što drugi nisu radili. Moj je problem bio u tomu što svoj život mimo nogometa nisam znao sakriti. Kasnije sam shvatio da bi bilo bolje da sam živio drukčije, ali ništa ne bih promijenio''.

Slišković je bio jedan od najvećih ljubimaca Splita. Njegov odnos s gledalištem ništa nije moglo pokvariti. Štoviše, sa svakim ekscesom rasla je legenda o Baki. Koji je na igralištu, kad je imao svoj dan, nizao čuda i legendarne pogotke. Jedan od takvih jest Sliškovićev pogodak praškoj Sparti 1984. u 119. minuti uzvratne utakmice četvrtfinala Kupa Uefa, koji je postigao iz slobodnog udarca s gotovo aut-linije. Cijeli je poljudski stadion znao da Baka neće centrirati već da će bezobrazno gađati prvi kut. Česi to, međutim, nisu znali i lopta je odsjela u mreži. Hajduk je pobijedio 2:0 i izborio polufinale s Tottenhamom. Do finala nije dospio samo zbog jednoga razloga.

''Zlatko (Vujović) i ja nismo mogli igrati uzvratnu utakmicu. Da smo mogli, sto posto bismo prošli'', pričao je Slišković.

Slišković je odigrao niz fenomenalnih utakmica. Možda i najbolju odigrao je 9. studenoga 1983. Na Kantridi su se u kvalifikacijama za Olimpijske igre sučelili Jugoslavija i Italija. Jugoslavija je pobijedila 5:1, a Slišković je igrao kao Maradona. Postigao je dva pogotka, a još je dva namjestio. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 26 utakmica (tri pogotka). Kad je bio u velikom zaletu, Đorđe Serpak, “mesar” iz OFK Beograda, slomio mu je nogu, pa nije mogao na Svjetsko prvenstvo 1982. Mnogi se nakon loma noge teško vraćaju ili se uopće ne vraćaju. Slišković se, međutim, vratio i ponovo je bio odličan. Na zalasku karijere odigrao je i dvije utakmice za reprezentaciju BiH.

Pobjegla kroz prozor

Slišković je u prvoj polovici osamdesetih u ruci imao cijeli svijet. Igrao je krasan nogomet i birao djevojke. Izabrao je i 1981. oženio Svetlanu Kitić, najbolju svjetsku rukometašicu i najljepšu sportašicu negdašnje Jugoslavije. Veza je bila burna, a svršetak je u jednome intervjuu opisala Svetlana Kitić: “Kroz prozor sam pobjegla od Blaža. Ne, nisam bila zatočena, jednostavno odlučila sam da moram pobjeći roditeljima. Poslije je svatko otišao svojim putem. Nije išlo, nismo bili dovoljno zreli. Blaž nije imao ni 21, a ja ni 20 godina.”

Blaž Slišković je iz Hajduka krenuo u veliku sedmogodišnju francusko-talijansku odiseju. Igrao je za Marseille (1986-87), Pescaru (1987-89), Lens (1989-90), Mulhouse (1990-91), Rennes (1991- 92), pa ponovo Pescaru (1992-93). Posvuda je igrao dobro, no zašto je promijenio tolike klubove?

''S Marseilleom sam potpisao trogodišnji ugovor. U to doba u Francuskoj su mogla igrati dva stranca. Prvu sezonu u klubu smo bili Karlheinz Förster i ja, međutim Bernard Tapie je sljedeće sezone kupio još trojicu. Stigli su Chris Waddle, Klaus Allofs i Abedi Pele. Videći što se događa, zamolio sam trenera Banidea za razgovor i zatražio da svakome da jednaku priliku, pa tko je bolji neka igra. Odmah sam pao u nemilost. Kad sam vidio da neću igrati, zamolio sam da me posude klubu u kojem ću igrati. Pristali su i Predrag Naletilić smjestio me u Pescaru'', priča Slišković.

Slišković je u Italiji stekao trenersku diplomu na glasovitoj trenerskoj školi u Covercianu. No nije odmah krenuo u trenere već je na nagovor Gojka Šuška 1994. došao u Hrvatski dragovoljac. Imao je 35, ali još je uvijek bio briljantan. Stjepan Spajić svojedobno nam je pričao kako izgleda život s Bakom. Rođo je, dakle, jednom zgodom na nagovor bliskih suradnika pozvao Sliškovića kako bi mu kazao:

Trči moja lopta

''Baka, ti bi ipak morao malo više trčati''. Slišković je kao iz topa otpovrnuo: ''Ali, predsjedniče, što ću ja trčati. Pa trči moja lopta''. Rođo se nasmijao, pa se vratio suradnicima i kazao: - E, dragi moji, ništa vi ne znate o nogometu. Ma što će Baka trčati. Umjesto njega, trči njegova lopta.

Tako je bilo uvijek kad je igrao Slišković. Trčala je njegova lopta, uvijek točna, uvijek prava. Iako je živio punim plućima, 120 na sat, Slišković je trajao 22 godine. Igračku karijeru završio je tek sa 39 godina u Zrinjskom. Potom je krenuo u trenere. Među inima, vodio je reprezentaciju BiH i Hajduk. U Split je stigao 2004. u času kad je Hajduk bio 11. Smijenjen je u proljeće 2005, nakon 1:1 s Rijekom na Poljudu, iako je Hajduk bio prvi. Smjena koju do današnjeg dana nije preboljeo...