Tekst članka se nastavlja ispod banera
U jednoj od najvažnijih utakmica u klupskoj povijesti posrnuli čileanski nogometni velikan Colo-Colo je susretu doigravanja pobijedio Universidad de Concepción s 1:0 izborivši ostanak u elitnom razredu čileanskog nogometa.
Pogodak odluke vrijedan ostanka u "Primera Division" zabio je 19-godišnji Argentinac Pablo Solari u 19. minuti. Utakmicu su navijači proglasili "drugom najbitnijom u klupskoj povijesti", odmah nakon kontinentalnog finala 1991.
''Bila je ovo noćna mora, igra živca, no uz puno pozitivne energije i ohrabrenja zajedno smo izašli iz ovog teškog trenutka'', poručio je kapetan Esteban Paredes.
Ovo je informacija koja se pojavila u medijima sredinom veljače ove godine. Vijest koja je potvrdila kako je jedan od velikih klubova pao jako nisko. Kako proživljava svoje najteže dane u povijesti. A nekada je bio nedodirljiv u Čileu i jedan od najboljih u Južnoj Americi.
Najbolje razdoblje s Mirkom
Club Social y Deportivo Colo-Colo osnovan je 19. travnja 1925. godine u Maculu, dijelu glavnog grada Santiaga. U svojoj 87-godišnjoj povijesti nisu nikada ispali iz prve lige. Colo-Colo je najuspješniji i najpopularniji klub u Čileu. Klub koji je 29 puta bio prvak, 10 puta osvajač Kupa. Ipak svoje najbolje godine klub je prošao u perioda s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina. U vrijeme kada je na klupi sjedio Mirko Jozić. Hrvatski stručnjak rođen u Trilju je s najtrofejnijim klubom Čilea osvojio tri domaća prvenstva i južnoameričku verziju Lige prvaka odnosno Copa Libertadores. Jozić je tako postao prvi trener van Latinske Amerike kome je to pošlo za rukom.
''Jozić je obilježio jedno povijesno razdoblje kluba. Odveo nas je na tron, osvojio je Copa Libertadores. Ponudio je neki novi sustav koji je za nas bio idealan u tom trenutku, ostvario je veliki uspjeh s ovim klubom'', kaže bivši napadač Luis Perez.
Odakle Mirka na klupi čileanskog velikana?
Odakle Jozića opće u Čileu, na klupi ovog kluba? Kao trener koji nije imao nikakva klupska iskustva. Dobro, jeste tamo negdje na početku svoju karijere trenirao Junak dvije sezone, međutim njegova trenerska karijera bila je vezana za reprezentativne selekcije Jugoslavije, u periodu između 1972. i 1986. godine dok je bio je instruktor i izbornik Hrvatskog nogometnog saveza. Juniorsku reprezentaciju Jugoslavije je odveo do naslova prvaka Europe 1979. godine, a onda je osam godina kasnije napravio veliki posao sa "Čileancima" koje je odveo na krov svijeta. Upravo je taj rezultat bio za Jozića najbolja moguća pozivnica.
''Jugoslavija je bila prvak na tom prvenstvu i ja sam to iskoristio nudeći mu posao. Mirko nije imao iskustva s profesionalnim timovima, ali je završio dugo školovanje na akademiji, pa smo se za početak dogovorili za našu omladinsku školu. Odluka je bila velika, ali Jozić je odradio veliki posao ne samo s mladim igračima naše momčadi, već je putovao po Čileu, tražio nove nadarene, postavljajući temelje za budućnost. A nitko nije vjerovao da će moja ideja s Mirkom biti realizirana do kraja. Posebno ne neki novinari koje sam demantirao onog dana kada se Jozić ponovo pojavio u zračnoj luci u Santiagu. Bolje da ne govorim što su neki novinari govorili da su spremni uraditi ako Mirko dođe u Colo Colo'', kaže Peter Dragičević jedan od čelnika kluba iz tog perioda, čovjek koji je bio poveznica s Jozićem. A to se dogodilo, 52 dana nakon što je s mladom reprezentacijom u Čileu uzeo titulu svjetskih prvaka, 16. prosinca 1987. godine.
Kod nekih trenera u omladinskoj školi ideja s Jozićem nije najbolje prihvaćena, neki treneri su odlučili dati ostavku, neki su otpušteni.
''Glavna stvar koju je donio bila je nova metodologija, jer ono što ga je zanimalo bila je potraga za talentom. Bio je jedan od trenera koji je stvarno promijenio čileanski nogomet, pomalo poput onoga što se dogodilo kasnije s Bielsom, a mnogi su ga počeli oponašati'', reći će nekadašnji veliki igrač ovog kluba Leonardo Véliz, koji je jedno vrijeme surađivao s Jozićem.
''Tada nije bio čest slučaj da treneri iz Europe dolaze u Južnu Ameriku, zato su postojale određene sumnje. Bio sam tamo kad je Mirko stigao u Colo Colo nakon Svjetskog prvenstva. Obišli su zemlju tražeći dječake, tražeći talente. I dobro, iz tog vremena s Jozićem su došli Javier Margas, Cheíto Ramírez, Juan Carlos Peralta, postojao je određena osnova u našoj omladinskoj školi i uskoro je posložio momčad'', vratio je film Leonel Herrera strijelac trećeg gola u drugom meču finala Copa Libertadores 1991. protiv Olimpije.
Pohod na Copu
Jozić je određeno vrijeme boravio u Čileu, a onda je zvanično treći put došao 1. rujna 1990. godine nakon što je Arturo Salah otišao preuzeti reprezentaciju. Ovaj put sa suprugom što je bio jasan signal da će ostati duže vremena. Na početku se mučio s jezikom, ali kada je počeo crtati na tabli formacije i akcije svima je bilo lakše. Prevodilac je imao sve manju ulogu.
''Ako individualac igra iznad kolektiva, onda ga makni. Ako pojedinac koristi momčad kao mjesto za isticanje onda mu tu nije mjesto. Pritom to ne znači da treba gušiti individualnu vrijednost'', znao je reći Jozić koji je već u prvoj sezoni posložio momčad za duplu krunu u Čileu.
Jozićev utjecaj postao je odmah vidljiv jer je implementirao stil kakav nikada prije nije bio viđen u čileanskom nogometu. Posložio je momčad u kojoj je imao dva Argentinca. Na golu je kontroverznog Roberta Rojasa zamijenio Daniel Morón iz Union Santa Fea kojem je idol bio Toni Schumacher, pa je kao i on nosio žuti dres. Drugi je bio Marcelo Barticciotto, mršavi 21-godišnjak, koji je kasnije postao drugi najuspješniji igrač u povijesti Colo-Colo-a sa sedam naslova prvaka. Za njega bi se moglo reći kako je došao tiho i ušao u legendu. Prvi je gol postigao na otvaranju Monumental stadiona 1989. godine protiv Penarola i ubrzo je „El Barti“ postao neizostavan dio momčadi. Pored toga, Jozić je u momčad doveo i Pata Yáñeza koji se nakon avantura u Španjolskoj vratio kući. Došao je iz Universidada de Chilea, pratili su ga problemi s ozljedom, ali i navijačima koji su ga proganjali nudeći torbe novca da ne potpiše za Colo-Colo. A on je tamo jednostavno eksplodirao, bio je nezadrživ na boku, iako loš finišer. Jozićeva momčad imala je i Rubena Espinozu - stručnjaka za slobodne udarce. Kasnije će se priključiti još dva Argentinca, Ricardo Dabrowski i Sergio Verdirame prije nego što će momčad krenuti prema tronu.
''Da budem iskren, u toj momčadi nije bilo previše talentiranih igrača. Samo Chano Garrido. Mi ostali smo bili poprilično skromni. Neki nisu bili ni pretjerano tehnički potkovani, ali svaki od nas je na terenu pružao u svakoj utakmici koliko je mogao u tom trenutku. Recimo Pato Yáñez je bio brz, ali nije bio tehničar kao Rubén Martínez koji opet nije bio brz. Barticciotto je imao stvari oboje, ali ne na njihovim razinama. Dabrowski je bio u vrhu napada iako baš nije bio klasični centarfor'', kaže jedan od igrača iz te generacije Jaime Pizarro.
Sredili Bocu Juniors u polufinalu
U fazi po skupina Colo-Colo je bio prvi, a onda je krenula nokaut faza. Protiv Universitaria iz Perua nije bilo većih problema, nakon čega je eliminiran Nacional iz Urugvaja. U prvoj utakmici je kao domaćin Colo-Colo slavio 4:0. U polufinalu je Jozića i njegovu momčad čekao najveći mogući izazov, velika Boca Juniors. Boca je dobila prvu utakmicu minimalno, dok je u revanšu Colo-Colo pokazao zašto je u tom trenutku bio najbolja momčad Južne Amerike. Završilo je 3:1, Martínez je bio dvostruki strijelac, Barticciotto je dodao jedan za drugo povijesno finale Jozićeve momčadi. To je bila jedna od onih utakmica koje se uglavnom mogu vidjeti u Južnoj Americi. Ludnica na tribinama, ludnica na terenu, pa onda o velika tučnjava na kraju. Bocu je vodio Oscar Tabarez koji je zaradio foto-aparat u glavu, dok je u napadu bio veliki Batistuta.
Protivnik je bila Olimpija iz Paragvaja. Nakon što je prva utakmica završila bez golova Asunciónu, Colo-Colo je došao na korak do najvećeg uspjeha. A taj korak je napravljen 5. lipnja pred 66,517 gledatelja u grotlu Monumentala. Luis Pérez je za pet minuta "složio" dva komada, gostima je isključen Chaves, pa s čovjekom manje nisu imali šanse. Šampanjac se zvanično otvorio pet minuta prije kraja, kada točku na i stavlja Leonel Herrera.
''To je bilo nešto ogromno za taj veliki klub. Po prvi put su u povijesti osvojili takmičenje koje je za nas ustvari Liga prvaka. U Santiago de Chileu je na ulicama do jutra slavilo dva milijuna stanovnika'', sjeća se Jozić.
Protiv Zvezde bez šanse
Colo-Colo je poražen u utakmici Interkontinentalnog kupa, od Crvene Zvezde 3:0 koja je od 42. minute igrala bez isključenog Savićevića. Međutim, tu se Jozić nije zaustavio, pa je osvojio još jedno prvenstvo i također na tlu Južne Amerike vrijednu Recopu Sudamericanu, ovaj put u Kobeu je njegova momčad sredila Cruzeiro na jedanaesterce.
Nakon toga je Jozić godinu dana vodio reprezentaciju Čilea, pa je onda krenuo prema Meksiku (Club America), vratio se u Hrvatsku, Hajduk s kojim je bio drugi u HNL-u. Do trofeja je došao u Aziji s Al-Hilalom, prije nego što će se vratiti u Južnu Ameriku, točnije Newell's Old Boyse. Na klupi Hrvatske je naslijedio Ćiru Blaževića i ovu reprezentaciju je odveo u Japan i Koreju.
Colo-Colo upada u velike probleme
Istovremeno, njegov Colo-Colo je prolazio buran period. U siječnju 2002. godine klub je proglasio bankrot s dugom od 30 milijuna dolara. Formirano krizno rukovodstvo je klub u dioničko društvo, izlaze na burzu, a vjerovnici se naplaćuju kroz prodaju pojedinih objekata koji su bili u vlasništvu kluba. 2005. godine odlukom vjerovnika upravljanje se dodjeljuje tvrtki Blanco y Negro S.A. Na rok od 30 godina. Navijači nisu bili zadovoljni pa su osnovali udrugu pod imenom Colo-Colo de Todos ili u slobodnom prijevodu, Colo-Colo za sve. Uz sve probleme, klub je osvajao titule, igrao finale Copa Sudamericane 2006. godine. Posljednja titula je bila ona iz 2017. godine. Bilo problema ili ne, bilo novca ili ne, Colo-Colo ne posustaje. Baš kao što nije i poglavica Colocolo mitski junak iz Mapuche naroda kada se borio protiv španjolskih konkvistadora.
Petog lipnja ove godine će se navršiti trideset godina od osvajanja velikog trofeja. Jaime Pizarro je već poslao poruku čelnicima kluba:
''Da biste proslavili 30 godina od osvajanja Cope morate dovesti Mirka Jozića iz Hrvatske. Sve igrače i ljude koji su ostvarili taj rezultat. Morate pokazati jedinstvo kojeg nije bilo svih ovih godina zbog čega je klub došao tamo gdje nikada nije bio''.
