Kako su poštari, majstori, perači posuđa šokirali Englesku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Povijest je pokazala da je priča ispričana tog 29. lipnja 1950. godine na stadionu Independencia u Belo Horizonteu, ostala za sva vremena jedna od najvećih ikada.

Priča o pobjedi jedne tada amaterske selekcije nad Engleskom koja se napokon udostojila pojaviti na velikoj smotri. I to kako bi svijetu pokazala kako je najbolja, jer pobogu, Englezi su izmislili nogomet.

I ne samo to, Englezi su doista imali jaku momčad koja je nakon završetka Drugog svjetskog rata na svom kontu imala 23 pobjede, četiri poraza i tri remija.

Za razliku od amatera iz Amerike koji su prije dolaska u Brazil izgubili sedam utakmica zaredom. Čak neki igrači jednostavno nisu niti mogli doputovati u Brazil, jer su se plašili ostaviti svoj posao, koji ih sigurno ne bi čekao po povratku kući.

Bilo je vozača pogrebnih kola, poštara, perača posuđa u restoranima. Uglavnom imigranti ili igrači koji dolaze iz zajednica u kojima je utjecaj imigranata bio jak, a nogomet omiljena igra.

Neke novine su ih opisale kao "najčudnijom momčadi ikad viđenom na Svjetskom prvenstvu". Sastavljenom od igrača koji su izašli na megdan Tomu Finneyu, Billyju Wrightu, Alfu Ramseyu i Stanu Mortensenu tada već etabliranim igračima.

Čak je i novoimenovani američki trener, Bill Jeffrey priznao jednom novinaru iz Engleske:

''Nemamo šanse u ovoj utakmici.''

Koliko su Englezi podcijenili amatere o kojima ustvari nisu ništa ni znali najbolje potvrđuje podatak da su Stanley Matthews i Jackie Milburn u dogovoru s izbornikom odlučili preskočiti utakmicu.

''Pobijedili smo, ali sigurno nismo nadigrali Englesku. Bila je to jedna od utakmica u kojoj najbolja momčad ne pobjeđuje. Ponosan sam na to. Imali smo pristojnu momčad. Prvih 20 minuta Engleska je bila svugdje oko nas. Mislim da su pogodili stativu. Kako je utakmica prolazila, tako je njihov pritisak slabio, Engleska je počela očajavati.''

Englezi se ispromašivali, pa su kažnjeni

I nisu samo jednom Englezi pogodili stativu, već dva puta, u nekoliko navrata je sjajno branio golman Frank Borghi. Igrala se 37. minuta kada je perač posuđa Joe Gaetjens, ambiciozni knjigovođa koji je rođen na Haitiju i koji živi u New Yorku, postigao jedan od najznačajnijih golova u povijesti Amerike, kada je u pitanju nogomet, za njih i danas soccer.

Udarac Waltera Bahra, Gaetjens je skrenuo pored golmana Berta Williamsa kako bi SAD doveo u vodstvo. Ostalo je pitanje je li Gaetjensa lopta pogodila slučajno, je li se on pokušavao skloniti.

''Ne znam je li to želio napraviti tako. Tko zna, možda loptu nije zakačio kako želi. Da je udario kako treba ona bi možda završila u korneru'', pričao je prije svoje smrti Waltera Bahr.

Možda nije bilo lijepo, ali Amerikancima je bilo izuzetno slatko. O taktici i nekim razmišljanjima pred utakmicu, Bahr dodaje.

''Naš je cilj vjerojatno bio održati rezultat aktivnim koliko je to moguće Znali smo da su bili bolje pripremljeni, trenirani, vođeni i u boljem stanju, nego što smo mi. Divio sam se igračima Engleske, kako su se ponašali nakon utakmice. Nije im bilo lako nakon poraza, ali su rukovali s nama. Nisu rekli ništa poput 'Vi sretni gadovi''', napominje Bahr.

Mediji u Engleskoj mislili da je greška

Za razliku od igrača engleski mediji nisu najbolje prihvatili taj poraz, točnije pojedini nisu ni shvaćali da su poraženi, pa su objavili rezultat 10:1, vjerujući kako su prve informacije bile pogrešne.

Za razliku od engleskih novinari, Amerikanci su imali samo jednog, Denta McSkimminga iz St. Louis Dispatch-a, koji je na vlastiti račun došao jer ga njegove novine nisu htjele poslati. Kasnije je rekao da je američka pobjeda bila "kao da je Sveučilište Oxford ovdje poslalo bejzbol momčad i pobijedilo Yankeese."

Rodom iz dijela Kensingtona u Philadelphiji, Bahr je nogomet učio od engleskih i njemačkih imigranata iz susjedstva, koji su radili u tvornicama tekstila i donosili nogomet - svoj nogomet - iz Europe, razvijajući klubove poput onog za koji je mladi Bahr igrao, " Lighthouse Boys Club " Njegov otac je bio prodavač tekstila, nikada nije vidio svog sina kako se igra.

''Tako je bilo tada. Djeca su se igrala, roditelji su radili, tako je to bilo'', sjetio se svojih početaka Walter Bahr.

Kasnije je Bahr bio trener na Penn Stateu, Templeu, 1976. godine imenovan je u Nacionalnu nogometnu kuću slavnih i tamo se navodi kao "jedan od najvećih američkih nogometaša svih vremena". Bahr je ušao u Kuću slavnih Američkog udruženja nogometnih trenera Amerike 19 godina kasnije.

Amerikancima to ništa nije značilo

Gledalaca nije bilo previše na stadionu, ali kako je utakmica prolazila posebno u drugom dijelu tribine su se punile. Naravno, Brazilcima koji su bili na strani Amerikanci, vjerujući kako su oni u nastavku turnira lakši protivnik.

Junaka utakmice Gaetjensa su iznijeli na ramenima. Ipak, jedna senzacija je bila dovoljna, do druge nisu mogli. Ostali su Amerikanci na dva boda, nakon poraza od Španjolske i Čilea. Na povratku kući nisu im pripremili neki posebni doček. Pokrivenost njihovog nastupa i turnira u SAD-u bila minimalna.

''Znali smo da je to nešto posebno, ali većina novina kod kuće imala je malu kolumnu ili je pogrešan rezultat ili pogrešna imena. New York Times je imao dva odlomka. Tolika je bila nezainteresiranost za SAD da je'', kaže Bahr, u dva desetljeća koja su slijedila s njim razgovarali samo dva puta.

''Jedina koja me čekala u zračnoj luci bila je moja supruga", kaže Bahr.

Situacija se tek počela mijenjati dolaskom soccera u Ameriku, formiranjem MLS-a ili nakon što se pojavio film o senzaciji Amerikanaca u Brazilu. "The Game of Their Lives" se prvo zvao film, koji je preimenovan u "The Miracle Match". Ljudi su postali svjesni onoga što je napravila njihova reprezentacija na svjetskom prvenstvu.

Junak ubijen u zatvoru

Najveći tragičar je bio baš junak te utakmice, strijelac gola Joe Gaetjens koji je igrao u Francuskoj prije nego što se vratiti na Haiti. Nažalost, tamo ga je privela policija diktatora Françoisa Duvaliera poznatijeg kao "Papa Doc" u zatvor Fort Dimanche, gdje je ubijen.

Imao je 40 godina. Članovi njegove obitelji su bili ogorčeni, jer mu nitko nije želio pomoći. Niti Amerikanci koji su mogli tražiti da bude amnestiran ili da dobije državljanstvo.

Do Južne Afrike 2010. godine, Amerikanci i Englezi su uglavnom igrali prijateljske utakmice, a Englezi nisu iskoristili priliku za revanš jer je njihov susret nakon 60 godina završio 1:1.