Kakva je zbilja budućnost nogometa?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

O koronavirusu znamo sve. I, opet, malo toga znamo. Nevjerojatno kontradiktorne informacije pristižu mjesecima jedna drugu, no jedno je sigurno, i samo po sebi činjenica – nogomet je zamro. Kao i svi ostali sportovi.

Međutim, kako je nogomet i dalje najvažnija sporedna stvar na svijetu (sada vam je valjda jasno zašto, unatoč svoj fami, ne može biti među najvažnijim glavnim stvarima na svijetu!), tako se sudbina svih sportova veže uz njega. Ogromni novci, još veća vrijednost TV prava, njegova masovnost i izuzetan navijački moment koji graniči sa fanatizmom, karakteristike su koje nogomet već desetljećima baštini. I ne zaboravimo kladionice. Još jedna jaka karta vezana uz nogomet i sport uopće.

I onda, najednom – paf! Sve je stalo. Gasila se jedna po jedna profesionalna liga, skupa s njima gasili su se živi prijenosi, a još prije toga publika je nestala s tribina. Šok koji je uslijedio mnogi zapravo nisu još uvijek niti apsolvirali, još uvijek se čini nemogućim da je lopta, koja se koturala ponegdje i u vrijeme Drugog svjetskog rata, gotovo potpuno stala. Dobro, osim u par egzotičnih liga, onkraj moderne zapadne civilizacije i njezinih pipaka.

Ni krovne organizacije nemaju pojma

Dobro, sve to znamo, ali što dalje? Sezona koja je na izmaku i koja je naglo prekinuta, prema mišljenju UEFA i FIFA, mora biti nastavljena. Novci su najveći razlog, a tek nakon toga regularnost natjecanja. No, Nizozemci, Belgijci – i neki dan Francuzi, odlučili su pregristi i proglasiti sezonu nevažećom! Zapravo i nepostojećom! Zapravo, postojećom za nekoga. Ovisno o tome o kojoj ligi govorimo. Neke odluke će vjerojatno dobiti epilog i na sudu.

Tu dolazimo do pitanja – što sa ostalima? Njemačka Bundesliga neće početi 9. svibnja, bez publike i uz stroge epidemiološke mjere. Mnogi ljubitelji nogometa će možda reći da je bolje i da nisu počeli, ako će uvjeti na stadionu biti toliko sterilni da se ne može gledati od silne sterilnosti niti preko TV-a! Bilo kako bilo, u srijedu ćemo znati odluku saveznih i pokrajinskih vlasti o sudbini i eventualnom početku nastavka Bundeslige.

Ljubitelji teorija zavjere voljeli su, što u šali, a što u zbilji, u veljači ove godine kazati kako bi samo neka katastrofa svjetskih razmjera mogla zaustaviti Liverpool u osvajanju naslova prvaka Engleske nakon okruglo 30 godina. Niti mjesec dana poslije katastrofa se dogodila – broj žrtava koronavirusa u Engleskoj još će se zbrajati, pa će netko izvući možda i poneki zaključak više, ali što se tiče Liverpoola, njima je proljeće 2020. donijelo katastrofu – samo dva trijumfa dijelila su ih od matematičkog osiguranja naslova, pa će, usprkos uvjerljivoj prednosti čekati sudbinu čitave lige. U Engleskoj još uvijek nije proglašeno opuštanje i popuštanje od pandemije, pa se najveći optimisti nadaju kako će lopta ipak krenuti u lipnju, da bi sve bilo završeno do kraja srpnja.

Slično se predviđa za Španjolsku, gdje Barcelona već grca u stotinu problema, a da ne spominjemo kako i Realu i ostalim klubovima, treba lopta na terenu da bi se novac okretao. Dok mašinerija stoji stvara samo ogromne troškove. Slično je to kao i sa kotačem, zamašnjakom ekonomije. Također, za koji dan ćemo doznati što sa talijanskom Serie A, gdje je stanje na tablici takvo da bi proglašenje prvaka, ali i poništenje prvenstva izazvalo pravi mali rat na relaciji Rim – Torino, odnosno Jug – Sjever.

Mi ćemo čekati, po običaju, što drugi učine

U Bosni i Hercegovini ćemo, kako je to već tradicija sa nadležnima, gledati što drugi rade. I onda ćemo kopirati. Ostaje pitanje – čak i ako se sutra nogomet vrati, čemu će to sve sličiti? Hm, pa, teško da će se svuda ispoštovati sva pravila koja su se spominjala u medijima, jednako kao što se ne poštuju pravila niti u svakodnevnom životu, ali sa UEFA i FIFA birokratima nikad ne znaš. Oni su spremni na sve.

Jedno od prvih zvučnih pravila, o kojem ste već čitali, je potpuna zabrana pljuvanja na terenu. I do sada je pljuvanje donosilo žuti ili, još češće, crveni karton, ali sada kažu kako će se žuta karta vaditi čim netko nekoga primijeti, ili ga kamere snime, kako pljuje na teren. Opa! Udba se vraća! Birokrati iz UEFA i FIFA kao da nikada nisu igrali nogomet ili se uopće bavili sportom, pa ne znaju da tijelo izloženo velikim fizičkim naporima luči ogromnu količinu tjelesnih izlučevina.

I dok bubrezi i mokraćni sustav donekle mogu apsorbirati stvari, pa sačekati do poluvremena ili do završetka utakmice, sluz i slina u ustima su prirodni nusprodukt napora, kojeg se igrač tijekom utakmice mora nekako osloboditi. Ne kužimo kako će zabraniti pljuvanje, osim ako ne postave pored aut linije one kante – pljuvačnice, kao u kaubojskim saloonima. Ali za to će onda trebati ispadati iz formacije ili prekidati igru!

Pljuni pa zalijepi!

Nogomet je sport kontakta, igrači se dodiruju, dišu jedni drugima za vrat, jedan drugom se unose u lice, idu glavom na istu loptu – i pošto nije moguće igrati pod maskama, na koji način spriječiti razmak od dva metra, tu famoznu fizičku distancu koju nam se sugerira držati čitavo ovo vrijeme? Na koji način spriječiti pretpostavljeni, zamišljeni virus da slobodno kola terenom? Nikako! Jedino pretvoriti nogomet u balet, sa čisto sinkroniziranim pokretima.

Svijevremeno, nakon pojave AIDS-a, uvedeno je pravilo da svaki igrač koji krvari ili ima krvav dres mora izaći s terena, očistiti i srediti ranu, promijeniti dres. Ispočetka je bilo malo neobično, jer do tada nije bila praksa, igrači su i krvavi nastavljali igrati, ali brzo smo se navikli i danas je normalno. Većina promjena u nogomet ulazilo je postupno, jedna po jedna. Virus tipa korona je nešto sasvim drugo i nemoguće je u istu rečenicu staviti normalno odvijanje sporta i traženje apsolutne zaštite igrača. Kad – tad će netko morati odvagnuti – ili negledljivi sinkronizirani pokušaj igre ili povratak na staro, uz poneku mjeru predostrožnosti. No, ni ćate iz krovnih organizacija u ovom trenutku ne znaju što zapravo hoće.

Dileme za svaki klub su jednake

I naravno, zamislite da ste predsjednik nekog kluba. Gledate u Vladu, u savez, iščekujete nešto – a oni vas samo vozaju. Mediji šire tlapnje – te biti će, te neće biti nastavka. Navijači se pitaju zašto smo uopće igrali sezonu, zašto smo se radovali, tugovali, kupovali karte, ako ćete sve poništiti kao da se nije dogodilo? Zbrajate troškove, strahujete od svakog poziva sponzora, gledate kako isplatiti ogromne plaće hladnom pogonu – a svi su danas hladni pogon – od igrača prve momčadi, trenera, pomoćnih trenera, masera, liječnika, tajnica, tehničara, majstora, baštovana, osiguranja…milijuni nestaju u vidu magle iz dana u dan.

Mediji govore o novim transferima, a vi se, kao predsjednik pitate – o čemu oni? Ako se sezona nastavi, pa je prekinu u desetom, jedanaestom mjesecu, čemu onda sve ovo? Čemu uopće počinjati? Kakva je važnost sezone koja krene, pa stane? Evo, kakva je važnost ove, kojoj još uvijek ne znamo sudbinu? Zašto nekoga uopće kupovati, ako ne znamo kad će ovo prestati? Zašto ne razjuriti sve i zalediti nogomet u potpunosti? Da, tako je manji trošak.

Nogomet bez publike je kao muha bez glave

I ako sutra počne, kako je moguće igrati na dulje staze bez publike? Nogomet bez publike nema smisla, a i na svakoj utakmici gubi se po nekoliko sigurnih milijuna od ulaznica, točno onoliko koliko košta ulaganje u epidemiološko – infektološke sustave na stadionu.  Zašto onda ne igrati na pomoćnom terenu, da ne pravimo trošak sami sebi igrajući na velikoj pozornici koja zjapi prazna?

Tisuću je pitanja, a jako malo odgovora. Svi čekaju, i klubovi i vodstva liga, pa i televizije koje gube gledatelje i kladionice koje gube igrače. Svi gube očekivani profit.

A Krizni stožeri još broje svoje. I ne daju ni pomisliti…samo neka labava obećanja.

I opet, zamislite, sve krene, krene lopta, krenu igrači, krenu milijuni, krenu TV prijenosi, krenu oklade, taman se sve vrati (skoro) na staro – i opet paf! U Kini zabilježeni prvi slučajevi jesenskog virusa. Drugi val je pred nama…