Kapetan kojeg su se Francuzi odrekli

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Drugi svjetski rat se bližio svome kraju, negdje na jugoistoku Pariza, u dvorištu tvrđave Montrouge izdata je naredba:

"Présentezarmes, enjoue, feu!".

Meci su proparali zrak, za koji trenutak ista je izvršena. U prašini je ostao ležati jedan čovjek, izdajnik kojem je država presudila. Čovjek koji je 14 godina ranije bio heroj, junak. Kapetan koji je reprezentaciju Francuske izveo na teren u Montevideu, 13. srpnja, u prvoj utakmici Svjetskog prvenstva protiv Meksika 1930. godine.Veliki talenat, sjajan igrač, defenzivac s fantastičnom kontrolom lopte, osjećajem za asistenciju. Sve do trenutka dok nije postao ono što će biti.

Najomraženiji kapetan ikad

Alexandre Villaplane, za mnoge Francuze najomraženiji kapetan reprezentacije ikad. Kriminalac, ubojica, lovac na Židove, pripadnik francuskog Gestapoa, poznatiji u to vrijeme pod nadimkom "SS Mohammed". Mnogi će ga svrstati u red onih najokrutnijih iz tog perioda u Francuskoj, ali postoje i oni koji će reći kako su mu Raich i fašistička Njemačka bile tek paravan da radi ono što želi ili može, ali samo za sebe.

Villaplane je rođen 1905. u Alžiru, no sa 16 godina preselio se kod ujaka na jugu Francuske. Počeo je igrati nogomet za lokalni FC Sete, a škotski igrač-menadžer Victor Gibson ubrzo ga je priključio prvoj momčadi. Pažnju je skrenuo na sebe igrajući u veznom redu. U to vrijeme, bio je jedan od najboljih veznjaka Francuske. Imao je pravi osjećaj za dodavanje, duel u zraku, sjajno je igrao glavom, pa su ga treneri koristili i kao stopera.

Je su ga li novac i pohlepa pokvarili?

Uskoro je potpisao ugovor, pa je prešao i Nimes. U to vrijeme nije bilo profesionalnih ugovora, ali je uprava kluba pronašla način kako da "pomogne" Villaplaneu. Dobio je neki izmišljeni posao, u kojem je imao visoku platu, s kojom je mogao da zadovolji sve svoje potrebe. Da troši novac na klađenje, u noćnim barovima, javnim kućama.

Dvadesete godine 20. stoljeća u Francuskoj se često nazivaju "vatrenim dvadesetima" ili "ludim godinama". "Annéesfolles" je izraz koji se u kontekstu povijesti Francuske koristi za period koji je okvirno počeo po završetku ili nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine, a završio slomom njujorške burze i početkom Velike ekonomske krize 1929. godine, a koga je, prije svega u Parizu, karakterizirao procvat moderne i nonkonformističke kulture kome je podlogu dao relativni ekonomski opravak, ali i dolazak novih tehnologija nakon rata. Do tada se zemlja još uvijek oporavljala od katastrofalnih posljedica Prvog svjetskog rata u kojem su Francuzi izgubili gotovo 1,4 milijuna muškaraca na frontu, što najveći broj žrtava u odnosu na stanovništvo bilo koje zemlje uključene u rat.

Dolaskom u Pariz ide na pogrešnu stranu

Kabarei, noćni klubovi, kockarnice, pojavljivale su se na svakom koraku. Villaplane je upravo tada potpisao i svoj treći ugovor, ovaj put za pariški Racing Club i njegov život se počeo mijenjati.Mnogi će reći kako je upravo taj rani prijelaz iz uvjeta radničke klase u Alžiru u novo francusko društvo, pretvorio Villaplane u ono što će postati. Alexandre nikada nije ni pokušao osporiti svoj način života.

Na terenu je bio odličan, uostalom došao je do kapetanske trake i bio jedan od najboljih francuskih igrača tog vremena, jednako tako noći je provodio u kockarnicama, kabareima, družeći se s najvećim kriminalcima.

Od reprezentativnog dresa se oprostio sa svega 24 godina, vrlo brzo nakon završetka Svjetskog prvenstva. Nakon Racinga, Villaplane se skrasio u Antibesu. Momčadi koja je uspjela osvojiti prvenstvo, ali im je titula oduzeta zbog namještanja finalne utakmice. Trener je bio žrtveni jarac, dok su pravi organizatori, Villaplane i njegova dva suigrača, pušteni na slobodu. I tu je kako se to obično kaže, počeo pad francuskog kapetana. Pokušavao je spasiti karijeru, ali nije išlo. Nestao je iz nogometa, a onda se tamo 1935. godine pojavila informacija kako je "pao" zbog namještanja konjičkih utrka.

Rat mu dobro došao

Uskoro je došao i 2. svjetski rat, što je bila idealna prilika za jednog kriminalca kao što je Villaplane da ispliva na površinu. Francuska je okupirana, a poput starih kolonijalista, nacisti su krenuli tražili pomoć lokalnog stanovništva kako bi uspostavili čvrstu kontrolu. Tada poznati lopov HenriLafont i Pierre Bonny, šef francuske policije su formirali Francuski Gestapo. Bonny i Lafont regrutaciju su obavljali uglavnom po zatvorima, a tako su i došli do Villaplanea koji je "zaglavio" još jednom iza rešetaka zbog ukradene robe i reketarenja Židova.

Na početku je Villaplane počeo kao vozač, ali njegova okrutnost i nezasitna požuda za zlatom, novcem, bogastvom, privukle se Lafonta koji će tako promaknuti nekadašnje kapetana reprezentacije u Obersturmführera Sjevernoafričke brigade koja je u vrijeme okupacije Francuske postala zloglasna po ubijanjima, silovanjima i krađama. A ono što je u tom periodu radio Villaplane teško je riječima opisati.

Ucjena zaštitni znak

Ucjena nadom bila je njegov "zaštitini znak". Obučen u njemačku uniformu, znao je često izaći na ulicu, recimo iz automobila u ugroženom stanovništvu, posebno Židovima reći:

''U kakvim vremenima mi živimo! Ja sam kao Francuz prisiljen da nosim njemačku uniformu, ove odvratne prnje! Oni će vas ubiti - ali ja ću vas spasiti, rizskirajući svoj život. Spasio sam pedeset četvoro ljudi. Vi ćete biti pedeset peti. To će koštati 400.000 franaka, budeći kod onih koji su imali toliki novac nadu. Lažnu, jer su svi završavali u zatvorima gdje su svirepo mučeni i ubijani. Preživjeli su nakon rata pričali kako je Villaplane sve to promatrao pasivno, smijući se i uglavnom prebrojavajući uzeti novac. Ipak, to nije bilo sve od Alexa kako su ga zvali. U jednoj akciji sudjelovao je i sam Villaplane. Onoj na jugozapadu Francuske, u selu Mussidan kada je ubijeno 11 boraca pokreta otpora, uglavnom Židova.'' Philippe Aziz je u knjizi "Tu TrahirasSansVergogne" opisao što se tada dogodilo.

Nije mogao drugačije završiti

Kako se bližio kraj rata, Villaplane se pokušao smiriti, skloniti, ali su njegova nedjela, zločini bili preveliki da bi uspio. Na kraju je zarobljen s preostalom svojom "ekipom", Lafont i Bonnyjem.

''Njegova psihologija bila drugačija od one ostalih članova bande. On sam priznaje da je prevarant, rođeni prevarant. Krojač planova kako je sebe znao zvati. On je znao manupulirati ljudima. Da bi obavili svoj posao, prevaranti moraju imati prirodni talenat za 'insceniranje'.

Villaplane ga je ima napretek. Koristio je najgori mogući oblik ucjene, ucjene nade, govorio je tužitelj prilikom suđenja. Presuda je bila jasna.

Alex, Lafont i Bonny su strijeljani. Villaplane je sahranjen u neobilježenom grobu čija je lokacija nepoznata. Nakon svega što je napravio, za Francuze je tako bilo najbolje. Jer za većinu on više nikada nije bio kapetan, veliki igrač. Ostao je samo jedan od zločinaca, čiji je apetit za okrutnošću bio podcijenjen sve dok nije isplivao na površinu. Njegov život ustvari je bila jedna tragedija, netko će reći velika, ali minorno mala prema ono što je ostalo iza njega.