Kim Vilfort – veliki junak u velikoj tragediji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Franz Beckenbauer je još dvije godine ranije počeo pričati kako njegov "Mannschaft" postaje momčad koju je jednostavno nemoguće pobijediti. Ni sam ne sanjajući što se može dogoditi na Europskom prvenstvu 1992. godine. Baš kao ni Danci koji će baš tog ljeta ispisati jednu od najljepših, ali istovremeno i najčudnijih bajki. Na posljednjem Euru sa samo osam selekcija.

Svi znamo kako se bajka razvijala. Danci u jednom trenutku nisu bili ni blizu prvog mjesta u svojoj kvalifikacijskoj skupini. Remizirali su u Belfastu, izgubili od Jugoslavije u Kopenhagenu. Međutim, kako se Jugoslavija kao zemlja počela raspadati, tako je Danska igrala sve bolje. Na kraju je ipak ostala kratak jedan bod. I dok je avion s reprezentacijom Jugoslavije letio za Švedsku, stigle su sankcije. Od nastupa nema ništa. Rezervna varijanta su Danci.

Nije to bilo baš s plaže

Dio igrača je bio odmoru, ono plaža, kupanja, jedan dio je bio aktivan. Onaj dio koji je igrao svoju ligu u Danskoj.

Jer kako reprezentacija nije izborila Eura, logično nije bilo potrebe ubrzati prvenstvo. Što se na kraju pokazalo kao i presudnim, jer 13 igrača Richarda Mollera Nielsena je bilo aktivno do posljednjeg trenutka.

''Polovica igrača iz reprezentacije bila je na odmorima, a nas ostalih deset, koji smo igrali u danskoj ligi, još smo igrali. Sve je nekako bilo čudno, posebno nakon onoga što se dogodilo u Švedskoj, ali i danas tvrdim kako smo mi imali jako kvalitetnu momčad. Uostalom pobijedili smo Jugoslaviju u Beogradu. Velika većina igrača se dobro poznavala jer su igrala u tom trenutku ili nešto ranije u Brondbyju koji je u to vrijeme bio jedini profesionalni klub u Danskoj. Također ne treba zaboraviti kako je tu bilo igrača iz mlade selekcije koja je igrala nešto ranije èetvrtfinale Europskog prvenstva, pa igrača iz olimpijske koju su igrali kvalifikacije za Seoul 1988. godine'', reći će Kim Vilfort, junak finala. Čovjek čija se težina boli tih dana lipnja nije mogla mjeriti. Niti golovima, niti senzacionalnom titulom.

Nije pričao o bolesti kćerke

John Jensen i Kim Vilfort su bili veliki prijatelji. Dva vezna igrača koja dijele istu hotelsku sobu. John nije znao, kao ni ostali suigrači, a onda su primijetili. Jednostavno, pravila u reprezentaciji su bila takva da je suprugama bio dozvoljen boravak, točnije mogle su određeno vrijeme provoditi uz igrače. Međutim, Kimove supruge nije bilo.

Ona bila doma, uz teško bolesnu kćerku Line koja je imala sedam godina. Line je vodila veliku borbu s leukemijom, a njeno stanje se pogoršalo baš u vrijeme Eura. Jensen i ostatak momčadi postaje svjestan intimne drame kroz koju prolazi njihov prijatelj, suigrač.

''Ne bih išao tako daleko da kažem da nas je pokrenula njegova drama ali nas je muka spojila, bili smo poput velike obitelji'', prisjećao se John Sivebaek.

Najbolji strijelac Brondbyja svih vremena

Kim Vilfort je karijeru počeo u manje poznatoj momčadi Skovlunde IF, a onda je došao u Frem.

Njegove četiri sezone u ranim 1980-ima s Fremom donijele su mu i jednu vrstu priznanje te prelazak u Lille u ljeto 1985.

Njegova reprezentativna karijera, koja je započela debijem 1983. u olimpijskim kvalifikacijama, bila je plodnija, nego ona klupska, u Francuskoj. Francusku je napustio nakon jedne sezone i vratio se kući, ovaj put u Brondby - klub za koji će postati sinonim. Nastavit će igrati za velikana iz Kopenhagena 12 sezona, kako na pozicijama veznjaka, tako i napadača, te će postati istinska klupska legenda i njihov najbolji strijelac svih vremena.

''Otišao sam igrati u Francusku s 22. godine. Prije toga bio sam honorarni nogometaš. Zastupam staromodni pristup. Moj pogled na nogomet nije kao danas, gdje su igrači samo usredotočeni na svoju karijeru i to je sve. Razmišljao sam i o tome što raditi za život osim od nogometa. Pa sam u Danskoj završio za učitelja, baš u vrijeme dok sam igrao za Brondby'', govori Kim koji će u Švedskoj proći nešto što niti jedan nogometaš prije njega nije. Čovjek kojem se najbolji i najteži dani karijere mijenjali nevjerojatnom brzinom.

Odlazio i vraćao se

U jednom trenutku su činilo kako je za njega Euro završen i prije posljednje utakmice. Danci su osvojili bod protiv Francuske, a onda su izgubili od domaćina Kim se spakirao i krenuo kući. Danska je imala bod manje od Francuske i Engleske i male šanse da prođe u polufinale. Vilfort se vratio kući, kćerka je bila u sve težem stanju. I onda se dogodi nevjerojatna stvar.

Francuska s Blancom, Deschampsom, Papinom, Bolijem i Cantonom gubi utakmicu. Elstrup je strijelac za 2:1 na 12 minuta prije kraja. Autsajder Danska je u polufinalu. Dilema za Vilforta? Vratiti se ili ne? Za njega nije bilo, on je bio spreman ostati kući i gledati uz tv polufinale protiv Nizozemske. Obitelj, supruga, bolesna kćerka su jasno dale do znanja: ''Tata, vrati se u Švedsku, igraj, izgubili ili pobjedi''

Možemo samo nagađati o tome kakva je to mučno teška odluka morala biti, ali ona će imati veliki značaj za završnicu turnira. Henrik Larsen koji ga je mijenjao, baš je Francuzima zabio, pa su se mnogi pitali jeli možda Kim ostao bez mjesta u momčadi. Za Mollera Nielsena nije bilo dileme. Kim je odigrao veliku utakmicu, čak je bio toliko psihološki jak da je preuzeo rizik prilikom izvođenja jedanaesteraca.

Jedna od najboljih mojih utakmica koju sam ikada odigrao, procijenio je Kim usprkos traumi koju je morao osjećati iznutra.

Kao jedan od rijetkih ofenzivno raspoloženih igrača na boku, odradio je sjajan posao. Posebnu u defenzivi, kad je njegova strana bila pod pritiskom, a njegova bezgranična energija i ustrajno pridržavanje taktičkog plana u veznom redu bili su zapanjujući.

Nevjerojatna mentalna snaga

A nije bilo lako, kada nas vas krenu Rijkaard, Gullit i ostali. I dok je nacija slavila, Kim je strahovao, brinuo. I opet je bio spreman preskočiti utakmicu koja se igra jednom u životu. Sve je bio spreman uraditi za svoju kćerku.

Ovaj put je imao nešto više dana s obzirom na razmak izmeðu polufinala i finala, ali se opet vratio. Još jednom. Da stavi točku na i u 78. minuti utakmice finala. Dobio je jednu loptu, koju je sjajno iskontrolirao i poslao u mrežu. Danska bajka je bila potpuna. U timu heroja Vilfort je bio najveći.

Kao što je opisao njegov bivši trener Morten Olsen, imao je "neukrotiv mentalitet za pobjedu" i "uvijek je vjerovao da se to može učiniti, bez obzira na to kako sumorne stvari izgledale." Danci su osvojili Europu samo nekoliko dana nakon što su Maastrichtskom ugovoru rekli - Ne. Kim je na terenu napravio ono što je mogao. Kući je ipak sudbina bila u božjim rukama.

Osvojio naslov za kćerku

Nije mogao pomoći. Lina je vidjela svog tatu kao pobjednika, sa svakim njegovim golom u najtežoj situaciji izvlačila je neku dodatnu snagu. Baš kao i tata Kim na terenu.

Danska je postala prvak, velika sportska bajka je ispričana, ali junaku finala nije bilo do slavlja, slikanja. Line se razboljela kada je imala pet godina. Šest tjedna nakon prvenstva djevojčica je preminula. Danska bajka u Kimovom slučaju je imala puno ružniji kraj.

''Najteže je bilo biti uz Linu. Uvijek je neko bio pored Line, ja ili supruga. Nekada nekoliko sati, nekada nekoliko dana. U isto vrijeme je netko morao biti uz našeg sina kući. Iako je prošlo 29 godina, neke stvari se jednostavno ne zaboravljaju. Dani provedeni u bolnici, osoblje koje nam je bilo od velike pomoći. Ništa se ne može zaboraviti'', rekao je u jednom od posljednjih intervjua, Kim Vilfort.

Veliki junak u velikoj tragediji.