Kocka je bačena, lopta je pukla, ali puno ranije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već viđeno. I nije svijet stao. Gdje i kada? Pa u košarci. Prije nekih dvadesetak godina najbolji su formirali Udruženje europskih profesionalnih klubova i liga (ULEB). Stigla je Euroliga, pa EuroCup, dok je FIBA baš i kao i sada UEFA ostala zatečena, ogorčena i do dan danas nije pronađen zajednički jezik.

Za posljedicu smo dobili gomilu nekih natjecanja pod okriljem FIBA-e, najbolji igrači koji igraju u najboljim klubovima Europe polako su zaboravljali reprezentaciju, dok je za većinu klubova upravo Euroleaguea postala najvažnije.

Mnogi su bili spremni istresti gomilu novca kako bi kupili ili dobili pozivnicu, po cijenu da će se za sezonu ili dvije raspasti.

Prvih godina je bila ogromna razlika, posljednjih se malo smanjila, ako poredimo kvalitetu klubova.

Ali i danas je neuporedivo gledati recimo Final Four Euroleague i onaj drugi koji igraju klubovi vjerni krovnoj kući košarke.

Nisu više klubovi već kompanije

Ista stvar se danas događa danas u svijetu nogometa. Jedina je razlika što su se ovdje sada umiješali političari, navijači, igrači pa čak i onih klubova koji su odmetnuli, dižući svoj glas protiv na ovaj ili onaj način.

Međutim, pitanje je koliko ih čuju gazde ovih koji su odlučili ići u avanturu zvanu Super liga. Jer za razliku od navijača recimo, oni znaju koliko su dužni Barcelona, Real, Juventus ili City koji troše kamione i kamione novca kako bi doveli one najbolje u svoje redove.

A novca je sve manje. Posebno u pandemiji gdje su gubici još više porasli. Najviše u Engleskoj, koja daje najviše ekipa u Super ligu.

A kada pogledate imena klubova koji se žele zatvoriti sve vam je jasno. Oni su davno prestali biti samo obični klubovi, posljednjih godina su budimo realni postale kompanije za stvaranje novca.

U takvoj situaciji, Florentino Perez, Andrea Agnelli, Joan Laporta i ostali iz ovog društva su tražili nekoga tko bi mogao pružiti ruku, u kojoj će biti dovoljno novca za sve. To je u ovom slučaju bila investicijska J.P. Morgan Chase, banka, za koju je nekada radio direktor Manchester Uniteda, Ed Woodward.

Prema pisanju The New York Timesa, projekt je vrijedan 3,5 milijarde eura i svaki od klubova osnivača dobit će 350 milijuna eura za ulazak u ligu.

To je više nego četverostruko više nego što je osvajač Lige prvaka dobio 2020. Valjda vam je sve jasno. I to su novci koje UEFA uz svoju volju neće moći pronaći. Pa će odgovoriti sa suspenzijama, zabranama, što se i dogodilo.

- Igračima koji će sudjelovati u Super ligi zabranjeno je nastupati u službenim, UEFA-inim i FIFA-inim utakmicama reprezentacija. Moramo napraviti sve da nogomet vratimo nama koji ga volimo, a ovih 12 klubova to nisu. Ne smijemo im dati da nam uzmu nogomet - rekao je Čeferin.

Zaboravljajući pritom da igrači ne mogu postavljati ultimatume klubovima, (ustvari mogu, ali tko će to uraditi?) te da oni žive igrajući baš za klubove.

- UEFA distribuira blizu 90% svih prihoda u nogometnu zajednicu. Za nas nogomet nije samo pitanje novca, za Super ligu jest. Ovo je interes desetak "prljavih" ljudi. Za njih ne postoji nogomet, već samo novac. Ova ideja je šamar svima koji vole nogomet. Nećemo im dozvoliti da unište naš sport", dodao je Čeferin pričajući o tome kako su ga baš izdali oni kojima je on vjerovao.

Agnelli i gore pomenuti Ed Woodward.

Međutim, priča o Super ligi nije od jučer, o tome se govori već nekoliko godina ako ne i duže.

Wenger upozoravao 2009. godine

Trenerski genije Arsène Wenger je upozoravao još tamo 2009. godine kada se počelo prvo špekulirati o eventualnom dolasku Rangersa i Celtica u Premiership.

- Nisam siguran 100% da sam u pravu, ali osjećam kako se pojavljuju neki glasovi. Kroz otprilike 10 godina ćete imati nešto što će se zvati posebna Europska liga. Novac koji će klubovi dobivati od Lige prvaka za neke jednostavno neće biti dovoljan. Nisam posve siguran na koji način će igrati, ali ono što znam je da iza cijelog projekta stoje ozbiljni ljudi. Takvo natjecanje će krenuti onda kada se slože engleski klubovi. Oni su ti koji moraju dati blagoslov, kad to učine, onda će se ići u realizaciju.

Zato ostaje pitanje zašto je Čeferin iznenađen kada je od trenutka dolaska na funkciju dobio mali milijun pitanja na različiti presicama upravo o ideji Super lige. Koja će sigurno zaživjeti, pitanje je samo u kojem formatu i kako će izgledati konačna lista klubova. Jedino ostaje pitanje što će recimo dogoditi s Bayernom. Čiji su čelnici među prvima pokrenuli priču.

Što ako se liga otvori prema Južnoj Americi, Aziji?

Dobro, u to vrijeme je Uli Hoeness bio prvi čovjek, sada je Karl-Heinz Rummenigge kojeg će zamijeniti Oliver Kahn pa bi se i tu ploča mogla promijeniti. Još uvijek ne znamo kakva su razmišljanja šeika PSG-a koji su se također istrošili posljednjih godina, međutim oni su u polufinalu Lige prvaka pa možda malo kalkuliraju.

Ali što će se dogoditi ako recimo u ovu priču uskoče neke momčadi iz Južne Amerike, poput recimo legendarne Boce Juniors ili River Platea, možda Brazila gdje ima dovoljno velikih i zvučnih imena.

Ili možda Azije, gdje je do pandemije postalo normalno da se različiti Kupovi i Super kupovi igraju po velikim stadionima Dohe, Pekinga ili Rijada.

Realno, koliko god pričalo o tome kako to neće nitko gledati kako ćemo svi ostati vjerni ovom sada ga već zovemo starom nogometu, teško da će neko izabrati recimo utakmicu Rosenborg - Trabzonspor umjesto El Clásica ili Derbyja della Madonnina bez obzira na priče o globalizmu, biznisu, ligi iz koje nitko ne ispada ili slično.

UEFA je prva počela

Uostalom zaboravili smo Kup Kupova, Kup UEFA, pa i Kup prvaka kada nije bilo povlaštenih, kada je bilo nositelja i gomile nekih kvalifikacija. Zaboravili smo i slavne klubove koji su obilježili europski pa ako hoćete svjetski nogomet. Današnji klincima ništa ne znači tamo neki Reims, Steaua, Mechelen, Dinamo Tbilisi ili Magdeburg.

UEFA je stvorila Ligu prvaka, nove sustave i nova pravila. Jednostavno je tako. Danas se sve vrti oko Messija, Ronalda, boje kopački, frizura i tetovaža igrača. Esencija nogometa je nestala, davno, jako davno.

Uostalom, ako su bili spremni Barcelona i Real igrati u podne radi milijuna gledatelja u Kini onda vam je sve jasno. I to nije sve.

Iz Manchester Uniteda su istog dana potvrdili kako je vrijednost dionica ovog kluba porasla je za 240 milijuna dolara, odnosno za 171 milijuna funti. To je nešto protiv čega se Čeferin i krovne nogometne kuće kako FIFA tako i u UEFA jednostavno ne mogu izboriti.

Ferran Soriano španjolski businessman, današnji CEO (Chief Executive Officer) Manchester Cityja je još ranije pisao o tome kako se stvari mijenjaju u " nogometnoj industriji" Od novca koji se zaradi prodajom ulaznica, tv-pravima, nagradama od UEFA-e, do nekih drugih sponzorskih ugovora.

- To je kulminiralo u fundamentalnoj promjeni modela, koji klupski nogomet pretvara u globalnu industriju zabave, pojasnio je Soriano.

I to je to. Tko može pratiti može, tko ne može ostaju mu mrvice. Uostalom kao i u našim životima. Već godinama.

Te mrvice su u ovom slučaju kada sada stvari stoje neka nova Europska konferencijska liga ili u najboljem slučaju Europska liga.