Kralj koji je došao na tron

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Liberija je najstarija afrička republika i jedina koja je nastala bez borbe za nezavisnost od druge države. Siromaštvo, teški zločini, vojni udari, građanski ratovi koji su u periodu 1989-1996, 1999-2003) odnijeli preko 150.000 života. To je bliska prošlost ove zemlje čiju je nezavisnost proglasio još jula 1847. mladi Afroamerikanac iz Virginije, JosephJenkins Roberts. U tom periodu vlast je bila u rukama Afroamerikanaca koji su bježali iz američkog, stvarali vlastito ropstvo na tlu Afrike, Afroamerikanci koji su imali vlast sve do kraja sedamdesetih. William R. TolbertJr je bio posljednji, njegova vladavina koja je trajala poprilično dugo, ugušena je u brutalnom vojnom udaru. Nažalost, po stanovništvo ove zemlje, stvari se nisu promijenile. Zna to dobro i novi predsjednik Liberije, afrički kralj nogometa George Weah.

Weah koji je imao 13 godina, kada su jedinice surovog kapetana Samuela Doa masakrirale 13 oficira i saradnika predsjednika William R. Tolbert, Jr. Whea koji odrastao je u totalnoj bijedi o kojem je brigu vodila baka nakon razvoda njegovih roditelja. Baka koja bez obzira na ogromno siromaštvo nikada nije odustajala od svog cilja, da Georgea izvede na pravi put. George je kao dječak svaki slobodni trenutak koristio kako bi igrao lopte na ulici, sa nečim što, ustvari, nije bila prava lopta. Ipak, završio je školu, jedno vrijeme radio i kao serviser u jednoj telekomunikacionoj kompaniji.

- Koristio sam svaki slobodni trenutak da igram fudbal. Nismo imali trenera, nekoga ko bi nam pokazao kako najbolje da se zagrijemo. Sve smo uglavnom radili na svoju ruku. Nešto novca što smo sakupili ostavljali smo za opremu, dresove, lopte.

Počeo je kao amater u ekipi MightyBarrolle, nastavio u drugoj ekipi zanimljivog naziva InvincibleEleven, kao iznimno talentovani igrača prelazi u kamerunski Tonnerre Yaoundé, već kao reprezentativac Liberije, kao igrač sa tri osvojena trofeja. Polako je Weah počeo živjeti od zaređenog novca kao nogometaš. Novca nije bilo previše, ali u to vrijeme u Liberiji, sasvim dovoljno.

Tamo će ga vidjeti jedan od skauta Arsena Wengera tadašnji trener Monaca. Wengeru je pomogao i trener sinonim za afrički fudbal ClaudeLeRoy. Francuz u Kneževinu dovodi sjajnog mladog igrača za 50.000 funti, u transferu za koji će mnogi reći da je najbolji u karijeri današnjeg menadžera Arsenala.

- Prozvao sam jednog prijatelja, tražeći napadača. On je spomenuo Weahu, pa su ga ljudi otišli pogledati. Priznajem u početku sam bio skeptičan, kaže Wenger.

Naravno, Weah je morao proći Arsenovu školu prije nego što će početi živjeti svoj san, prije nego što će postati jedna od najboljih igrača iz Afrike svih vremena. Zahvaljujući Wengeru, Weah će stasati u vrhunskog centarfora. Jedan od onih koji je jednako dobro funkcionisao u kaznenom prostoru, ali i van njega.

Weah je u Monacu zaigrao sa jednim Amorosom, Battistonom, GlennomHoddleom, Emmanuel Petitom, Markom Hateleyem, YoussoufomFofanom. Kasnije će doći Djorkaeff, RuiBaros, Sivebek, Thuram. Dvije sezone je najbolji strijelac Monaca sa kojim će uzeti nacionalni Kup, doći do finala Kupa Kupova.

- Arsene Wenger i ja smo imali odnos koji imaju otac i sin.To je čovjek koji mi je pokazao ljubav u trenutku kada je rasizam bio na svom vrhuncu.

Bodrio me da svaki dan budem na terenu i vrijedno radim. Osim Bogu, mislim da najviše trebam zahvaliti Arseneu zbog svog uspjeha u Europi, priznao je Weah.

U ljeto 1992- godine već je član slavnog i ambiciozbog PSG-a sa kojim je uzeo četiri trofeja. Navijači PSG-a i ljubitelji nogometa pamte sjajne utakmice četvrtfinala Kupa Uefa protiv Real Madrida. Posebno revanša koji je pripao Francuzima 4:1. Ginola i Weah su bili nezadrživi.Vrlo brzo je stigla prva titula, dok je u Europi klub nekako po tradiciji zaustavljan u polufinalu. Prvo Kupa UEFA, pa Kupa Kupova i na kraju Lige prvaka.

U polufinalu Lige prvaka je bio bolji Milan. U Parizu je dohvatio četiri trofeja, pojedinačno 1995. postao prvi neeuropljanin koji je najbolji izboru FranceFootballa odnosno FIFA-e. Kao prvi i do danas jedini Afrikanac. Zanimljivo, u tom trenutku njegov klub nije bio prvak Europe, a nije nitiFrancuske, jer su ispred bili Nantes odnosno Lyon, ali to potvrđuje činjenicu kakav je igrač bio George Weah. Weah će te sezone doći na San Siro, ali još kao igrač PSG-a.

Već tada se po Italiji špekulisalo kako je on novi igrač Milana, Parižani su prijetili tužbom. U dva susreta polufinala Lige prvaka Weah nije bio pravi, Milan je prošao u finale, iako su mnogi priželjkivali okršaj, Ajax - PSG u Beču. Ipak na kraju sezone, svoje treće u Parizu, Weah odlazi i to baš u Milan, u Italiju. Obući će "sveti" dres sa brojem devet na leđima, kao zamjena za velikog van Bastena. Nizozemac će se povući, povrede su učinile svoje. Oproštaj je priređen na "Trofeju Berlusconi" , utakmici protiv Juventusa.

Weah na kraju puca penal za pobjedu njegovog kluba. Prvi i jedini put. Naravno, da se odlazak jednog igrača kao što je Marco van Basten može lako "preboliti", ali sigurno da je Weah pomogao.

Svojim potezima ostavljao je ne samo navijače Milana bez daha, već i kompletnu ligu. 1996. je nakon svoje prve sezone u Milanu proglašen najboljim afričkim nogometašem 20. stoljeća. Iz perioda u dresu Milana osim njegovih sjajnih partija pamti se i incident nakon utakmice sa Portom u studenom 1996. godine.U tunelu nakon utakmice je nasrnuo na JorgeaCostu, razbio mu nos, nije izdržao jer ga tokom utakmice ovaj vrijeđao na rasnoj osnovi. Costa je odbacio tvrdnje, Weah je kažnjen, ali je na kraju sezone dobio nagradu FIFA FairPlay.

U prvoj sezoni je na San Siru zabio 15 golova, sljedećoj 16, pa onda 13. Klub je napustio nakon druge titule. - To je bila najmoćnija ekipa koju sam ikada vidio. Osvojili smo dva naslova. Ostao sam veliki prijatelj sa igračima iz tog kluba, Marco Simone mi je poput brata. Nakon Milana, Weah će otići u Chelsea i tamo uzeti jedan trofej (FA Kup), a onda će polako priču privoditi kraju. Sa reprezentacijom je pokušavao, ulagao svoj novac, pomagao, organizirao, ali nije išlo.

Jednostavno, u njegovim najboljim godinama, Liberijom je bjesno građanski rat. Teško je bilo, ali uspio je jednom otići na Afrički kup nacija 1996. godine, zbog lošije gol-razlike nisu prošli skupinu. Slično se dogodilo u kvalifikacijama za SP 2002. godine. Opet su bili kratki jedan gol. Tako će i Weah ostati jedan od najvećih bez svjetskog prvenstva.

Nakon završetka karijere okrenut će se politici zvanično, iako se još za vrijeme igranja borio protiv tada u njegovoj Liberiji vladajućeg generala Charlesa Taylora. Upravo je Taylorova vojska upala u kuću porodice Weah nakon jednog njegovog govora, ostavivši iza sebe pretučene, silovane, opljačkane, rođake, članove porodice legendarnog igrača.

Taylor je na kraju završio u Haagu 2003. godine, Weah dvije godine kasnije gubi izbore u drugom krugu, od kasnije nobelovke Ellen Johnson Sirleaf. To ga nije poljuljalo, ostao je u politici, kao parlamentarac.

Konačna pobjeda stiže 12 godina kasnije. I to kakva. Bilo je izvjesno nakon prvog kruga, ali se čekala konačna potvrda. Potpredsjednik JosephBoakai je priznao poraz, pobijedio je u drugom krugu predsjedničkih izbora sa 61,5 posto glasova. Kralj je na tronu, čovjek od kojeg se očekuje da napokon nakon svih teških godina, uvede Liberiju u mirnu luku.

- Liberija o kojoj sanjam je zemlja u kojoj svako dijete, bez obzira na socijalni status ili etničko podrijetlo, ima priliku za uspjeh i bolji život, rekao je Weah kojeg je u politiku "odveo" Nelson Mandela.

- Kada sam davno pričao s Mandelom rekao mi je da ako me domovina zove moram napraviti pravu stvar...