Zlatna rezerva Vol. 5

Ma, svi ste vi nama isti!

Koliko je zemljopisni faktor zbilja bitan u odabiru sparing partnera za Svjetsko prvenstvo? Ima li logike u tome da Hrvatska nekome glumi Srbiju, netko izjednačava Nigeriju i Senegal – ili stavlja znak jednakosti između Južne Koreje i Japana?
Sport / Nogomet | 08. 06. 2018. u 14:29 Zlatna rezerva | Bljesak.info
Ma, svi ste vi nama isti!
Hrvatska je 2014. godine s 4:0 pobijedila Kamerun i upisala prvu pobjedu u Brazilu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon toliko godina svesrdnog truda da se pokaže i dokaže kako Srbi i Hrvati nisu ništa drugo doli dijametralno suprotni narodi, pače i poglavito neprijateljski raspoloženi baš zbog nepremostive civilizacijske i uljudbene razlike, svako malo pred Svjetsko prvenstvo, a bome zalomi se to i pred Europsko, Srbi nekome glume Hrvate, a Hrvati Srbe. Recimo, evo, Brazil, neki dan!

Igrate li lepo ili lijepo, ne zanima nas!

Kao, Brazilci će se bolje pripremiti za sraz sa Srbijom u skupini, ako prije toga odigraju sa Hrvatskom, jer to je fakat, ono, isto. Čak i da nije izvorno tako zamišljeno, nego su Brazilci „on tour“ jednostavno „bubnuli“ Hrvatsku jer im je bilo zgodno i financijski isplativo, omiljena percepcija kolega novinara je – Hrvatska je Brazilu glumila Srbiju. Pri tome se 'ladno računa da te dvije (loše)susjedske zemlje imaju biti apsolutno „u pet deka“ po pitanju igrača, postavke igre, mentaliteta i čega sve ne, te da zemljopisna stavka igra važnu ulogu u načinu igre svih reprezentacija iz određenog dijela geografske karte.

Možda je nekoć tako bilo, ali po čemu bi nekome, recimo, Argentina glumila Brazil, što se isto znalo često omaknuti ovdašnjim novinarima? Otkad je svijeta i vijeka, Brazilci i Argentinci igraju različit nogomet, možda je laicima to sve jedno te isto, latinoamerički stil, je l', ali grdno se varaju.

Nemanja nikad neće biti Domagoj!

Isto tako, prije ćete pronaći nikakve sličnosti u igri Srbije, Hrvatske ili Bosne i Hercegovine (koja je isto znala glumiti oboje od prije navedenih) nego što bi ugledali po čemu bi, recimo, Hrvatska i Srbija bile „u bocu“ slične. Kad raščlaniš pojedine igrače koji igraju na istim mjestima, tada već postaje jasno kao dan da Srbija nije bliža igri Hrvatske više nego što je to Švedska ili Danska. Ili bilo koja druga zemlja. Zapravo, hajde da skratim, taj zemljopisni faktor, u trenucima kada svi igrači iz navedenih reprezentacija igraju po bijelom svijetu, brišući tako kolektivni mentalitet iskustvom kojeg stječu u klubovima, nije previše logičan.

Hajde de, da i dalje postoje jugoslavenski propisi i u Hrvatskoj i u Srbiji, ili ovdje u BiH, pa da se ne dozvoljava igračima da odlaze vani prije navršene 27., to bih nekako i shvatio. Ako Balkance, kakvi već jesmo, držiš zatočene kao taoce u kukuruz ligama do desete godine nakon punoljetstva, pri tom im dajući gotovo jednako loše uvjete za trening i igru, te ih školuješ stručnjacima alkosima ili dilajlama, nabildaš li im luzerski mentalitet koji se svede samo na to kako će se negdje isprašiti nakon 27., velika je onda mogućnost da će ti igrači na kraju i u reprezentacijama pokazivati jednake karaktere i znanje. Pa će samim tim i reprezentacije biti k'o jaje jajetu.

Ima li 'ko Dijamanta k'o što ga mi imamo?

Ali, kao što Hrvatska nema Džeku, a Bosna i Hercegovina nema Mandžukića, kako u ni u Hrvatskoj, a ni u BiH nema igrača kalibra Nemanje Matića, a zauzvrat Srbija ni traga igraču koji je na razini Pjanića ili Modrića (s tim da se ova dvojica također teško mogu porediti), tako su i reprezentacije, lišene zadržavanja svih ovih, odnosno i svih preostalih igrača, na ovim prostorima, zapravo potpuno različite nakupine likova, koje čak ni treneri proistekli iz ovog bunara ne treniraju ma jednak način, jer su svi oni nogometno odrasli posvuda, samo ne ovdje, jer još iz inkubatora ih vade i šutaju napolje. Zato ni ona stara bajka o mentalitetu ne pije vode. To što su izvan terena često najveći prijatelji, što po defaultu svršavaju na narodnjake i slično, jeste možda mentalna poveznica, ali u modernom nogometu ona je najmanje izražena. Čak i u reprezentaciji.

Stoga, sve priče o tome da netko glumi nekome nekoga zapravo također ne piju vode. OK, reći ćete, ali zašto večeras Poljskoj Čile glumi Kolumbiju? Pa, u osnovi, jednako zato što Njemačkoj Saudijska Arabija glumi Meksiko! Ne kužite? Sasvim je legalno da direktori reprezentacija kažu – hajde, OK, uzmimo neku reprezentaciju iz Južne Amerike, ako već igramo u grupi sa, recimo, Kolumbijom, čisto da se osjeti ta kontinentalna razlika, mada je i ona jako, jako relativna, jer svi igrači mahom igraju u Europi, ali isto tako je Poljska mogla komotno na SP u sraz s Kolumbijom i bez toga, jer Čile i Kolumbija, pogotovo kad je Čile u nekom B sastavu su niđe veze međusobno. Pritom, Saudijska Arabija Njemačkoj, već smo ranije rekli, služi za bildanje golgeterskog samopouzdanja.

Kinezi, mrš u Japan!

Novinarski manirizam kako netko glumi nekoga nije ništa nego priličan atavizam. Otpadak, zaostatak, rep koji ne treba. A kad smo već kod atavizama, pitam se kako već nekome nije palo na pamet optužiti HNS zbog toga što mu Senegal danas u Osijeku glumi Nigeriju, jer je opća percepcija u javnosti da je to jedini razlog što Senegal igra danas u 18:00? Jeste li sigurni da Senegal i Nigerija toliko slični?  Kako netko nije prosvjedovao riječima – sram vas bilo, zar su vama svi tamnoputi Afrikanci isti?

Pa netko krajnje  nespretno odgovori, ne, ali trčite isto!  Ili, ono, kad netko uzme objašnjavati da su odabrali Južnu Koreju da im glumi Japan? I još to opravda činjenicom da su to dvije „u dlaku“ iste zemlje i da, kao što reče neki lik na prošlom SP-u svi Azijci imaju mala pluća pa se brzo umore. Da, nije nego, i još ih trava škaklja po jajima pa se smiju dok igraju…

O prividnoj ili stvarnoj snazi reprezentacija možemo govoriti, ali zemljopisni faktor je čisti atavizam. Što, nažalost, ne znači da se neki još uvijek na njega ne pale. Atavizama i šovinizama, naime, ima i dalje jako puno.

Kopirati
Drag cursor here to close