Mali Buda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Giuseppe Giannini je uzeo jednu loptu na svojoj polovini, pa odigrao dupli pas za Roberta Baggia. Ovaj je krenuo prema golu tadašnje Čehoslovačke. Neki su branili prostor, neki su probali nešto ali nisu imali šanse. Roberto je prošao Hašeka, izlomio Kadleca i zabio. Za erupciju na Olimpicu. I samo se bacio na travu. Svima je pao veliki kamen. Navijačima, javnosti, Viciniju na klupi, ali i samom Robertu koji je bio pod žestokim pritiskom. Kao najveća domaća nadolazeća zvijezda u tom trenutku najjače lige svijeta. Koji je u kratkom periodu prošao pakao od trenutka kada ga je Fiorentina prodala Juventusu.

- Nisam želio da idem iz Firenze, jer mi je tu bilo dobro, ali nisam imao ništa ni protiv Juventusa. Nisam otišao, otjeran sam. Pontello je imao dogovor s Agnellijem i prodao me godinu dana prije, napisao je u svojoj knjizi "Vrata na nebu".

Kako je otišao u Juventus

A sve se dogodilo bukvalno u predvečerje svjetskog prvenstva kojem je Italija bila domaćin. Staroj dami nije bilo dosta što je ukrala titulu Fiorentini sada već davne 1982.godine, morali su im uzeti i najboljeg igrača. Baggio je te sezone vukao Fiorentinu do finala Kupa UEFA, tamo gdje ih je čekao nitko drugi nego Juventus. U prvoj utakmici u Torinu, kod 1:1, nije EmilioSorianoAladrén, Španjolac vidio prekršaj na Pinu, u nastavku akcije je Juvepoveo 2:1. Na kraju je završilo3:1, a nakon utakmice CelestePin je napao Juventusovog trenera Dina Zoffa i vikao mu: "Lopovi!"

Da stvar bude gora, revanš utakmica je odigrana u Avellinu zbog invazije Fiorentininih navijača na teren u polufinalu protiv Werdera, pa je Juventus obranio dva gola prednosti bez problema. Već tada je Fiorentina bila u financijskoj krizi, Fiorentinin vlasnik RanieriPontello odlučio je svoj najvrjedniji eksponat staviti u izlog, iako je Roberto imao potpisani novi ugovor do 1991. godine.

Juventus je bio spreman za realizaciju rekordnog transfera u tom trenutku, transfera teškog 8 milijuna eura. Navijači su malo je reći poludjeli. Vjerojatno nikada prije i poslije se nije dogodilo nešto slično. U Firenzi je doslovno na ulicama bio rat. Navijači su se naravno sukobili s policijom koja je branila grad, ali i tadašnjeg predsjednika Fiorentine.Bilo je uhićenih, povrijeđenih, ukratko bio je kaos. Niki su bili spremni ići toliko daleko da su najavili da neće dozvoliti prolazak reprezentaciji u trening kamp Coverciano prije samog SP-a. Na presici prilikom predstavljanja Baggia kao novog pojačanja Juventusa, također desio nezapamćen incident. Naime, o cijeloj toj situaciji, Baggio je odbacio šal Juventusa s kojim se trebao slikati.

Izabrao je budizam

Pod pritiskom je bio i izbornik Azzurra koji je planirao predstaviti jednu novu Italiju. Ostavio je Roberta na klupi prve dvije utakmice, protiv Austrije i SAD. Oni koji bolje pamte, vjerojatno će se sjetiti kako je Italija izgledala i kako je osvojila bodove u tim susretima. Međutim, taj gol Roberta 19. lipnja na Olimpicu, Česima je sve preokrenuo. Roberto je u svakoj narednoj utakmici bio starter, do kraja je postigao još jedan gol, u susretu za treće mjesto Englezima.

Roberto Baggio je rođen u jednom malom mjestu Caldognu, nedaleko od Vicenze. Otac se nadao kako će otići u biciklizam, ali je još kao mali Roberto pokazao s koliko strašću šuta loptu. Njegova karijera ustvari počinje onog trenutka kada se priključio najbližoj momčadi kojoj je mogao Vicenzi. Koja je u to vrijeme bila jako nisko, tamo u trećoj ligi. Nogometni genije s Božanski repićem kako su mu tepali u Italiji nudio je nešto novo u to vrijeme. Nešto što nije bio samo dosadni Catenaccio.

Ali ozljede, proklete ozljede su uporno usporavale Roberta, nekada ga i bacale u očaj. Ozljede koljena. Od prve koju je doživio s 18 godina, do posljednje zbog kojih je prošao kroz šest teških operacija. Bilo je to 1985. godine i upravo je pristao na transfer u Fiorentinu iz lokalnog kluba Vicenze u Serie B, ali rekli su mu da više nikad neće zaigrati.

Nije mu bilo lako, spas pronalazi u budizmu. Njegov pogled na život promijenio se kad ga je dodir sudbine uveo u svijet budizma. Jednog lijepog jutra otišao je do prijatelja Morrichija i života Roberta Baggia se promijenio. Iako se to njegovoj obitelji nije dopalo, niti malo. Međutim, morali su se pomiriti s tom činjenicom, dok je meditiranje postalo sastavni dio njegovog života.

- Dolazim iz katoličke obitelji, ali kad sam stigao u Firenzu, bilo mi je teško. Nisam igrao i bio sam zbilja tužan. Prijatelj koji je prakticirao budizam me pozvao na meditaciju, bio sam skeptičan, ali sam rekao samom sebi da ću probati sljedećih mjesec dana. Ukratko, shvatio sam nakon tri dana da je to moj put. Shvatio sam da kad stvari krenu nizbrdo da smo skloni kriviti druge, glumiti žrtve. Shvatio sam da je to krivo. Opravdanja su beskorisna ako ne ispuniš svoje snove, svoje ciljeve, to je gubitak vremena. Tvoja sudbina je uvijek u tvojim rukama,' otkrio je u jednom intervjuu.

Odveo Italiju u finale, ali nije bio heroj

U Firenzu se Baggio vratio 6. travnja 1991. godine. Domaća momčad je vodila 1:0, jedanaesterac koji je dosuđen nije želio izvesti. Kada je krenuo napustiti teren sredinom drugog poluvremena, stadion je eksplodirao. Samo aplauzi i jedan bačeni šal Fiorentine koji on uzima. Kao neka vrsta oprosta koji je tražio od navijača. Mnogi su skloni tvrdnji kako je Roberto upravo u Juventusu igrao najbolji nogomet.

Iako iz današnje perspektive tri trofeja za pet sezona možda nekima i ne izgleda nešto posebno. Međutim, s Juventusom je bio prvak, uzeo Kup i Kup UEFA. 1993. godine dobio je i Zlatnu loptu. Na Svjetskom prvenstvu 1994. godine, Italija je u svom stilu prošla skupinu za jedan gol, u osmini finala je bila na koljenima. Nigerija je imala 1:0 i igrača više do dvije minute prije kraja. Međutim, Roberto je prvo izjednačio a onda u produžetku kako samo on zna proigrao Benarriva za penal koji baš Baggio pretvara u gol. U svakoj sljedećoj Roberto predvodi Italiju, gol Španjolskoj, dva Bugarskoj i finale protiv Brazila. Nije bilo golova, o prvaku svijeta su odlučivali jedanaesterci. I jedan koji je će ustvari obilježiti njegovu sjajnu karijeru. Onaj koji nije zabio.

To što su prije njega promašili Baresi i Massaro nitko danas i ne spominje, uglavnom se svi sjećaju Roberta. Kao "čovjeka koji je Italiju koštao Svjetskog prvenstva" iako čak i da je zabio tko zna što bi se dogodilo.

- Znao sam što moram uraditi i moja koncentracija bila savršena. Ali bio sam previše umoran, pokušao sam da udarim loptu što jače.

Taj promašeni penal će ga proganjati vjerojatno do kraja života, a samo zahvaljujući budizmu, Roberto je prolazio najteže dane u karijeri. U Juventusu su rekli da može ostati ali za 50 posto manji ugovor pa je on otišao u Milan. U prvoj sezoni s Milanom je prvak, u drugoj tek jedanaesti. Capello je otišao u Real, Roberto je ostao u nemilosti OscaraTabareza. Ništa bolje nije ni bilo kada je Sacchi zamijenio Urugvajca.

- Osjećam se kao Ferrari kojeg vozi čuvar parkirališta", rekao je Baggio opisujući svoju drugu sezonu u Milanu. S trideset godina su ga mnogi prekrižili. Baggio je otkinuo repić i skrasio se ni manje ni više nego u Bologni. Nije odustajao jer je želio pod svaku cijenu na treće prvenstvo zaredom u Francusku.

Sjajna sezona u Bologni

Ta jedna sezona u Bologni je bila nevjerojatna. Uz dva Rusa, Kolyvanova i Shalimova te Šveđanina KennetaAnderssona, Roberto se sjajno uklopio. Te sezone Baggio je postigao najviše pogodaka ikad u Serie A (22) nadmašivši Gabriela Batistutu i DelPiera koji su bili na vrhuncu. Genije je opet bio u elementu, driblao je, sjajno asistirao, pogađao iz slobodnjaka, ustvari igrao kao u najboljim danima. I otišao zasluženo u Francusku 1998. godine. I tamo je uspio postati jedan od rijetkih koji je zabijao na tri prvenstva zaredom u razmaku od osam godina.

Nakon Juventusa i Milana, Baggio je obukao dres Intera još jednog velikog kluba u Italiji. Igračku karijeru je završio u Brescii. Tamo je došao dok je trener bio legendarni Carlo Mazzone, a dočekali su ga igrači poput Darija Hübnera, Pirla. Kasnije su došli Luca Toni, PepGuardiola, StephenAppiah. I nisu to opće bile loše godine Baggia, 45 golova to potvrđuje. Posljednja tekma bila je ona na San Siru 16. svibnja 2004. godine.

Pet minuta prije kraja je krenuo prema klupi, stadion ne bio na nogama. Da pozdravi jednog od najboljih igrača koje je Italija imala ikada. Igrača koji je bio predvodnik jednog novog vala, kada se mijenjao nogomet. Kada je hvatao prve korake da bude ono što je danas. Roberto Baggio je bio taj igrač koji je udahnuo nešto novo. Nešto što do tada nismo mogli vidjeti.

Staklena koljena

Njegova pojava na terenu i ono što je nudio u svakoj narednoj utakmici. Usprkos tim staklenim koljenima.

- Tijekom cijele karijere sam se mučio sam tim koljenima. Majci sam jednom prilikom rekao da me ubije ako me voli. Jer je bila nemoguća. S godinama je bol bila sve veća. Dok sam bio u Brescii nakon utakmice više nisam mogao hodati. Kad bih došao doma, nisam mogao izaći iz auta, ali sljedeće nedjelje opet bih igrao. Kad sam prestao igrati, osjećao sam se sretno i ispunjeno. Dao sam sve što sam imao,' rekao je Roberto Baggio u velikom intervjuu za Corrieredello Sport te priznao da je puno puta htio odustati od svega:

- Kad bih rekao da nisam bio bih lažljivac. Bilo je tamnih trenutaka, vrlo tamnih. No rekao bih samom sebi da moram ići do kraja. Izazvao sam samog sebe, da pokažem da imam karakter i da je moja snaga jača od vlastite nesreće. I da je moj san vrjedniji od koljena.Da sam igrao samo onda kada nisam osjećao bolove odigrao bih dvije ili tri utakmice godišnje, reći će danas Baggio.