Marokanci i njihov bijeli vrač

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je 29. siječanj 2013. godine. Zambija je kao branitelj naslova lovila bodove potrebne za prolazak u četvrtfinale Afričkog kupa nacija. U prve dvije utakmice protiv Etiopije i Nigerije osvojen je po bod, Burkina Faso je bila treći protivnik. Zambija nije mogla bolje od 0:0, tri boda nisu bila dovoljna. A onda je na scenu stupio HervéRenard, njihov tadašnji selektor.

''Iskren da budem, mislim da su ljudi iz Afričke nogometne konfederacije zadovoljni jer Zambija neće igrati na Kupu konfederacija. To je točno, oni smatraju da Zambija nije dovoljno ''seksi'' da ide na to takmičenje''.

Afrička fudbalska konfederacija (CAF) kaznila je danas sa 10.000 dolara selektora Zambije, Nigerija je otišla u Brazil. Renard je iste godine u oktobru preuzeo Sochaux, ali ga karta uglavnom nije slušala kada su u pitanju klubovi. Sa Sochauxom ispada iz lige, trebao je pobjedu u zadnjem kolu.

Zambija je godinu ranije baš pod vodstvom Renarda otišla do kraja, sudbina je odlučila da to bude na stadionu u Librevilleu, zemlji i gradu koji je povezan s jednom od najvećih sportskih tragedija. 27.travnja 1993. godine se srušio avion s reprezentativcima Zambije u Atlantski ocean, svega petstotinjak metara od obale Gabona i njegova glavnog grada Librevillea. Radilo se o jednoj fenomenalnoj generaciji, koja je pet godina ranije razbila Italiju u Seulu na Olimpijadi i od koje se očekivalo puno.

''Ovo je bio znak sudbine, nešto zapisano u zvijezdama, Bog nam je pomogao i dao toliko potrebnu snagu. Ja sam odabrani! Ja sam jedini, ja sam najbolji trener Afrike'', govorio je tada Renard.

2015. godine Renard je opet igrao finale, kao selektor Obale Slonovače. Protiv Gane koju je vodio poznati gubitnik Avram Grant. Zambija je na penale slavila 8:7, Obala Slonovače 9:8. Za potvrdu svog statusa u Africi.

''Čini mi se da ne mogu živjeti nigdje drugo. Ljudi me cijene u Africi, za razliku od nekih drugih zemalja. Ako me pitate za Francusku, onda ću vam reći. Problem s Francuskom je što je u njoj previše Francuza'', u svom stilu je jednom prilikom objasnio ovaj, kako ga u Africi vole zvati bijeli vrač, čudotvorac.

Bijele košulje uglavnom dugih rukava, farmerice, duža kosa, to je njegov stil oblačenja. Za košulje će reći kako mu donose sreću. Na klupi ili uz klupu često gestikulira, viče, psuje. Nikada od svojih igrača ne traži ono što ne radi sam, igrače poštuje iako neke i ne voli.

Recimo Hakima Ziyecha igrača Ajaxa, koji se nije odazvao pozivu za prijateljsku utakmicu protiv Holandije. I dok bi većina selektora zalupila vrata Hakimu, Renad je povukao drugačiji potez.

''Ziyech zaslužuje biti tu, sve ću uraditi da ga vratim u tim, bez obzira na to što se nas dvojica ne podnosimo. On je potreban ovoj selekciji'', pojasnio je Renard koji vjerojatno nije ni mogao sanjati kakvu će karijeru izgraditi kao trener u vrijeme kada je lutao po Europi, trenirajući ekipe poput Cambridge Uniteda (člana DivisionTwo) ili u Aziji vijetnamski Song Da Nam Dinh.

Sve se promijenilo kada mu je Claude LeRoy, još jedna trenerska legenda „crnog kontinenta“ šapnuo na uho  ''Idi u Afriku, jeste nesretna, ali te tamo čekaju čuda.''

Kao igrač počeo je u ekipi Cannesa, na poziciji beka, jedno vrijeme njegov suigrač je bio veliki Zidane, upisao je i određeni broj nastupa za mlade reprezentacije Francuske, dok je kao slabo plaćeni profesionalac u trećem rangu takmičenja nosio dres ekipe Stade de Vallauris. Igračku karijeru je završio u ekipi Draguignan, gdje je i počeo trenersku karijeru. U to vrijeme je imao i jednu malu firmu za čišćenje kancelarija, po zgradama.

''Dok sam završavao igračku i počinjao trenersku karijeru, vodio sam jednu kompaniju punih osam godina. Iskustvo iz vođenja te kompanije mi je puno pomoglo u životu'', tvrdi čovjek kojem će nastup na svjetskom prvenstvu biti najveći izazov u karijeri.

Sa selekcijom Maroka koja se vraća na scenu ponovo nakon SP 1998. godine u Francuskoj. Tamo je Maroko za prolaz u osminu finala trebao pobjedu protiv Škotske i poraz Norveške u duelu s Brazilom. I sve je teklo prema planu, dok Norvežani nisu naglo „proigrali“ kontra aktualnih svjetskih prvaka i zabili dva gola u posljednjih osam minuta, ostavivši Mustaphu Hadjija i suigrače u suzama. Prethodno je Maroko nastupao na svjetskom prvenstvu 1970. godine te u Meksiku 1986, odnosno SAD 1994.

Upravo su u Meksiku, Marokanci postali prva afrička selekcija koja je izborila nokaut fazu svjetskog prvenstva. Igrali su sjajno, nakon remija s Poljskom i Engleskom su razbili Portugal za prvo mjesto u grupi. Nisu imali sreće pa su u osmini finala morali na Zapadnu Njemačku. Na kraju ih je LotharMatthäus golom „sa centra“ u 88. minuti poslao kući.

Sada su ponovo tu u odabranom društvu, kvalifikacije su odradili bez poraza i bez primljenog gola. Iza sebe imaju niz od devet utakmica bez poraza.

Selekciju sastavljenu od igrača koji nisu rođeni u Maroku, ali koji u kombinaciji s Renardom mogu biti neugodni, čak i opasni. Grupa je teška, ali bijeli vrač poručuje ''Htjeli smo biti na Svjetskom prvenstvu i tu smo. Nažalost u grupi imamo dva monstruma, Španjolsku i Portugal, čast nam je igrati protiv takvih selekcija. Mi smo tu i nećemo se zadovoljiti samo tom činjenicom da smo izborili nastup. Moramo vjerovati u sebe i svoje šanse bez obzira kolike one bile'',