Mihini slobodnjaci

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednjih dana se pisalo i špekuliralo, članovi obitelji su pokušali "popraviti" sliku, ali nije bilo moguće. Iako se od 2019. godine borio, igrao svoju najtežu utakmicu, nije uspio.

Danas je stigla vijest iz Rima, da je u 54. godini preminuo Siniša Mihajlović. Jedan od ponajbolji igrača s prostora bivše Jugoslavije u periodu 1988-2006. godina.

Još jedan iz plejade igrača čija se karijera velikim dijelom razvijala u najgorim mogućim godinama na ovim prostorima. Krvavim, ratnim, kada su se na ovaj ili onaj način birale strane. Siniša je izabrao svoju pa je za mnoge do danas ostao kontroverzan, igrač koji je svojim izjavama često znao podići prašinu.

Upravo je tako stekao kako status omražene ličnosti (Hrvatska), tako i paralelno heroja, junaka (Srbija). Posebno kada je počeo rat, agresija u Hrvatskoj, gradu u kojem je Mihajlović rođen, Borovom Selu. Upravo u vrijeme kada je on kao igrač Crvene Zvezde igrao neke od najvažnijih utakmica u svojoj karijeri. U to vrijeme još se igrala zajednička liga, njena posljednja sezona, ali i posljednje finale Kupa u kojem su sastali Crvena Zvezda i Hajduk.

Sukob Mihajlović - Štimac 

Svi koji prate nogomet na ovim prostorima znaju u kakvoj je atmosferi odigrana ta utakmica i sigurno se i danas pitaju kako je uopće i igrana. U atmosferi koja je bila takva kakva jeste Mihajlović i Štimac su isključeni, a godinama se pričalo o tome što je su jedan drugom izgovorili u nešto dužem verbalnom obračunu. Ali oni koji su poznavali Mihajlovića od djetinjstva često su se pitali u kojem bi pravcu stvari išle da se kojim slučajem umjesto za Vojvodinu odlučio za Dinamo tamo negdje 1987. godine, iako je čak u igri bila i Rijeka koja je nudila nekih 150.000 tadašnjih njemačkih maraka.

"Znate, ja sam rođen u Hrvatskoj, u Vukovaru, majka mi je Hrvatica, a otac Srbin. Do 16. godine prošao sam sve hrvatske reprezentacije - od pionirske do omladinske. Odrastao sam sa Šukerom, Bobanom, Prosinečkim, Bokšićem, Bilićem, Štimcem... Sa svima njima sam prijatelj. S nekima je prijateljstvo manje, a s nekima veće. Sa svima, osim sa Štimcem", rekao je jednom prilikom

I Dinamo je bio u igri 

Mihajlović koji je karijeru naravno počeo u Borovu, tamo gdje se nekada igrao jedan od najboljih turnira u omladinskoj konkurenciji.

"Trebao sam otamo prijeći u Dinamo, ali je taj prelazak propao jer su mi ponudili slab ugovor. Trebao sam ići i u Čile, ali nisam otišao zbog tadašnjeg izbornika Mirka Jozića. On mi je prije odlaska postavio uvjet: "Ako prijeđeš u Dinamo, sigurno ideš u Čile. Ako ne odjeneš plavi dres, ne ideš u Čile". Nisam prešao zbog lošeg ugovora, a on me više nikada nije pozvao u reprezentaciju. Kada su ga novinari pitali zašto nema Mihajlovića, Jozić im je rekao da zbog vojske ne mogu ići u Čile, a ja nikada nisam služio vojsku" istakao je prilikom jednog interviewa za Večernji list.

Prvi protiv Hajduka

Mihajlovića pamtimo iz tog perioda kao mladog igrača rumenih obraza, neke čudne frizure u onim crveno - bijelim dresovima sponzora "Yassa. Na golu Čedo Maras, na terenu uz Mihajlovića mladi Jokanović, pa Vujačić, Vorkapić, preiskusni Miloš Šestić. Ta Vojvodina je suprotno svim očekivanjima bila prvak Jugoslavije. Pored Zvezde, Partizana, Hajduk, Dinama.

Mihajlović je svoj prvi gol zabio baš protiv Hajduka 14. kolovoza 1988. godine. Zanimljivo, da je tamo negdje u 26.kolo Vojvodina sredila direktnog konkurenta u borbi za naslov Zvezdu 3:1, Siniša je u jednom duelu žestoko startao Stojkovića.

"Točno je, nisam ga tom prilikom štedio, ali nisam imao namjeru da ga povrijedim. Piksiju je od tog mog starta zauvijek ostao ožiljak na nozi i dugo zbog toga nismo govorili", znao je reći Siniša.

Prelazak u Zvezdu 

Zvezda je Vojvodini platila za njegov prelazak milijun maraka, on je potpisao ugovor težak 240.000 maraka, plus stan i Mazdu 323F. Na terenu je bio uvijek žestok, jak, njegov trade mark su bili slobodni udarci. Od Vojvodine do kraja karijere. Sa Zvezdom je bio prvo Europski prvak, pa svjetski klupski. Pamti se slobodnjak protiv Bayerna, pa sezonu kasnije kontra Sampdorije.

U to vrijeme često je znao boraviti u društvu zločinca Arkana. Ono koji su se u to vrijeme družili sa Sinišom, ali i koji su ga poznavali, često su znali reći kako je Arkan bio jedna vrsta zaštite, s obzirom na to da je pojedinima u Beogradu smetalo to što je kako se to na ovim prostorima kaže iz "miješanog" braka.

"U početku me kod njega privukao đavolji šarm i postali smo veliki prijatelji. Nikad neću dijeliti njegovo mišljenje u nekim stvarima, ali neću ni poricati prijateljstvo s njim, i to je dio mog života", napisao je svojoj knjizi Mihajlović.

Kod Boškova na beku kod Erikssona libero

Iz Zvezde odlazi u Romu kod Boškova za također veliku sumu. Tamo ga je legendarni trener spustio iz veze na lijevog beka što mu baš nije odgovaralo.

Eriksson ga vraća na njegovu prirodnu poziciju, pa na mjesto libera, što je karijeru Mihajlovića produžilo za nekoliko sezona. Ipak njegove najbolje godine u Italiji bile su one u Laziju, odnosno Interu. Sa "nebesko plavima" Siniša je prvak, pobjednik posljednjeg Kupa Kupova, Superkupa Europe, dva puta je uzeo Kup Italije, jednom superkup.

U Interu je dodao još četiri. Opet je bio prvak i pobjednik kupa dva puta. Na kraju je sakupio 16 trofeja, nije mala brojka definitivno. Odličan defenzivac, s pravim topom u nogama. Njegova lopta je znala ići i 165 kilometara na sat.

"Kod slobodnih udaraca golmane sam gledao do posljednjeg trenutka, koraka, Ako ostane na poziciji, nogom preko živog zida, ako se pomakne, pucam mu u kut. Uvijek sam imao isti pristup".

Nakon završetka igrače karijere, krenula je trenerska. Bologna, Catania, Fiorentina, pa Srbija u kvalifikacijama za Brazil 2014. godine. Nakon neuspjeha, od nacionalnog heroja Miha je postao najveći neprijatelja srpskog nogometa. Karijeru nastavlja u Sampdoriji, pa ide u Milan, Torino, Bolognu.

Kobni odlazak liječniku

Lipnja 2019. godine je otišao kod liječnika jer je osjetio simptome gripe, ispostavilo se nešto puno gore, leukemija. Liječen je na Institutu 'Sant Orsola', gdje mu je u listopadu iste godine presađena koštana srž. Borio se koliko je mogao. Mijenjao klupu uz teren za bolesničku postelju, nije odustajao. Posljednjih dana se pojavila informacija kako je Mihajlovićevo stanje loše. Utakmice protiv leukemije kao bolesti su teške, često se zna njihov krajini ishod. Ni Siniša nije uspio dobiti svoju.

Jedan od njegovih trenera, Ljupko Petrović se danas oglasio:

"J…. ti život, u šoku sam, ne vjerujem, ne vjerujem… Moj Miha, moj dobri Miha… Ljudina Miha… Čudo. Genije. Neponovljivi Miha. Žmarci su me progutali, raspadam se od bola… Što sam dočekao, da se sad opraštam od djeteta, mog Mihe. Plačem. Imam i za kim da plačem. Divni moj Siniša, nikada te neće zaboraviti tvoj Ljupko", rekao je Petrović za Sport Klub.