Mali Mostar
Mostarac ćevabdžinicu u Beogradu posvetio Veležu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Gojko Borozan (61), vlasnik je ćevabdžinice "Goja" u Ljubićkoj 4, beogradskoj ulici u kojoj je prije trinaest godina pokrenuo vlastiti ugostiteljski obrt obojivši ga bojama rodnog Mostara i Veleža, kluba za koji nikad nije prestao navijati.
Ovdje, u njegovu ćevabdžinicu u Beogradu, danas dolaze ljudi različitih profila, započinje Gojko razgovor, duhovito rekavši – uglavnom oni koji imaju para i znaju što žele.
Bijeli Brijeg u sjećanju
Iako je u travnju 1993. godine, kao i brojni drugi Mostarci, napustio svoj grad i naselje Bijeli Brijeg, kojem još pamti sve ulice i brojeve, 'mostarstvo' nije napustilo njega.
Ono još kormilari njegovim sjećanjima u kojima se duboko usjekao prijeratni Mostar, za koji će Gojko Borozan reći u razgovoru za N1 da je bio najbolji na svijetu, neponovljiv i neusporediv s bilo kojim drugim gradom.
"Mi nismo odlazili na godišnje odmore jer nam je bilo žao propustiti nešto u Mostaru. I ovu sam ćevabdžinicu obukao u taj prijeratni Mostar, da se osjećam kao da i danas živim u njemu dok ovdje dočekujem i ispraćam goste", priča Gojko.
On se prisjetio i Veležovih turneja koje je u stopu pratio zajedno s Rođenima, strastvenim navijačima a koji nema, kaže, alternativu ni danas kada ga grad u kojem živi i u kojem provodi vrijeme dijeli mostarskog travnjaka na kojem FK Velež ponovo pokazuje snagu i vraća stari sjaj.
"U Mostaru su neki navijali za Partizan, neki za Zvezdu, neki možda za Dinamo ili Hajduk, ali svi oni su navijali i za Velež. To je bilo tako", ističe.
Velež sve na svijetu
"Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane. Tako je i meni srce ostalo u Mostaru. Kako god okreneš, nigdje nije bilo bolje. Nikad na duže od deset dana nisam otišao iz Mostara. U ovo doba godine bih se kupao na gradskom bazenu, a na Radobolji sam naučio plivati. A o Mostaru nije moguće misliti bez Veleža jer nam je Velež bio 'sve na svijetu', i zbog toga me danas kad čujem da se Velež probija, to pravo raduje", priča mostarski ugostitelj u Beogradu Gojko Borozan.
"Sve se vrtilo oko Veleža. I ja sam trenirao u Veležu, a kad bih kupio lopte na Veležovim utakmicama pomislio bih da je cijeli svijet moj. To je bilo ravno ostvarenju sna. Žao mi je što se dogodilo to devedesetih što je posijalo nesreću. Nitko to nije mogao sanjati – vazda sam išao i na jednu i na drugu stranu, niztko te nije pitao ni tko si ni što si. Ali rat je čudo, teško mi je o njemu pričati. Nije me razdvojio od mojih drugova u mislima", kaže Gojko Borozan, zvani Goja, pokazujući prstom prema Veležovoj nogometnoj lopti koju su mu poklonili prije nepune dvije godine.
Na slikama, koje vise na zidu, oslikan je prijeratni Mostar. A Mostarkama i Mostarcima – koji danas žive u gradu na Neretvi – poručuje da ih sve pozdravlja te da ne isključuje mogućnost svog povratka u rodni kraj u nekoj skorijoj budućnosti.
Do tada, povremeno će mu se vraćati. Baš kao što najavljuje da će to učiniti i ovoga ljeta.
