Povijest El Clasica
Najpoznatiji nogometni derbi na svijetu zrcali i političke odnose u Španjolskoj
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Večeras od 21 sat igrat će 244. put u nepunih 118 godina. Ovo je jedan od onih derbija koji su zanimljivi čitavome svijetu.
Prvi el Clasico odigran je 13. svibnja 1902. godine na madridskom Hipodromu u sklopu Copa de la Coronacion, natjecanja preteče današnjeg Copa del Rey. Tog pomalo vjetrovitog utorka spremala se velika svečanost - krunidba je kralja. Kralju je samo 16 godina, zvat će se Alfonso XIII., a kralj je postao čim se rodio. Otac, Alfonso XII., umro je od tuberkuloze kad mu je supruga bila dva mjeseca trudna s dječakom koji će naslijediti tron.
U polufinalu tog turnira Barcelona je pobijedila Real s 3:1, a jedan od golova postigao je i osnivač katalonskog kluba Joan Gamper. Prema drugim izvorima, Real je poveo golom Arthura Johnsona, koji će kasnije postati prvi trener kluba, a Barcelona je do kraja okrenula utakmicu, uz dva gola Steinberga i penal Morrisa, pa proslavila pobjedu 3:1.
U drugom polufinalu bio je današnji Athletic Bilbao, tad pod imenom Bizcaya, te već sljedeće godine ugašeni New Foot-Ball Club. Baski su, znalo se, sigurno u finale, čekao se samo njegov protivnik. A tu se, u drugom polufinalu, rodila nogometna vječnost. S jedne strane Barcelona, u majicama s crvenim i plavim prugama te bijelim hlačicama, a s druge Madrid, potpuno u bijelom.
Idući derbi odigran je 3 godine kasnije kao prijateljska utakmica, a trijumfira ponovo Barca, ovoga puta s 5:2 kod kuće. U trećem susretu Real je potučen do nogu s golemih 7:0, opet na barcelonskoj Industrii, opet u prijateljskoj utakmici.
Madriđani su prvu pobjedu ostvarili tek u 12. međusobnom ogledu, iako i tada tek u produžecima, u polufinalu Kupa kralja 1916. godine. U prvoj utakmici pobijedila je Barca, u uzvratu Madrid, a kako se tada nije u obzir uzimala gol razlika, odigrana je majstorica, jedan od najšokantnijih Klasika ikad odigranih. Nakon produžetaka završilo je nevjerojatnih 6:6.
Budući tada nije bilo jedanaesteraca da odluče pobjednika, igrana je i četvrta utakmica u kojoj se opet moralo u produžetke u kojima je konačno jedna ekipa prevladala. Madrid je bio bolji i na kraju slavio sa 4:2. I treća i četvrta utakmica igrane su u Madridu.
Poprilično nevjerojatno zvuči podatak da je Madriđanima trebalo čak 27 utakmica da zabilježe svoju drugu pobjedu u 90 minuta nad Kataloncima, bilo je to na Barcinu Les Cortsu u prvoj ligaškoj utakmici ova dva kluba u prvom izdanju španjolske lige 1929. godine!
Do tada skor je bio 16 pobjeda Barce i 9 remija, te tek jedna pobjeda za ekipu iz glavnog grada. I tada kreće sjajna ligaška serija Reala, u idućih 24 utakmica pobjeđuju čak 15 puta, uz svega 4 pobjede Barce.
Prije i poslije Di Stefana
U razdoblju do 1953. i Di Stefanova transfera, bilo je velikih pobjeda s obje strane. Posebno se ističu pobjede Reala od 8:2, 6:1, 5:0, te Barcelone od 7:2 i 5:0, sve redom u ligaškim utakmicama. Naročito je intrigantna utakmica odigrana 1943. godine u sklopu u Španjolskoj iznimno prestižnog Copa del Rey.
Naime, u prvoj utakmici na svom terenu Barca je glatko slavila s 3:0. Prema pisanju sjajnog poznavatelja španjolskog nogometa Phila Balla u njegovom djelu Morbo: The Story of Spanish Fotball, prije početka uzvratnog susreta svlačionicu gostiju posjetio je šef državne sigurnosti koji je igrače Barce podsjetio da “nogomet igraju, usprkos svom nedostatku patriotizma, samo velikodušnošću režima”.
Poruka, ili bolje rečeno prijetnja je shvaćena, Real je bez problema pobijedio 11:1, a već na poluvremenu je bilo 8 lopti u mreži šećućih Katalonaca.
Taj događaj najavio je ono što je uslijedilo. Naime, do opisanog transfera velikog Di Stefana u Real 1953. godine, madridski klub bio je po uspjehu tek 5.mdash;6. španjolski klub. Dotada, Barca i Athletic Bilbao imali su po 5 titula prvaka, Atletico 4, Valencia 3, a Sociedad i Real Madrid tek po dvije. Athletic Bilbao je imao čak 17 kupova, Barca 12, Real 9. Barca je osvojila i dva Copa Latin, Real dotada nijednog.
Di Stefanov transfer označava početak nove ere i novih okolnosti za sve u španjolskom nogometu. Pod utjecajem režima Madriđani Di Stefana otimaju Barci ispred nosa, nakon što je već i debitirao za Katalonce, a FIFA odobrila njegov transfer, te sjajni Argentinac, tada vjerojatno najbolji igrač svijeta, postaje kamen temeljac zlatnog doba Reala koje će u Madrid usmjeriti 5 prvih pokala prvaka Europe.
Barca drži korak čitavo to vrijeme na domaćoj sceni osvajajući 2 naslova prvaka Španjolske tijekom tih 5 godina dominacije Reala na europskoj sceni. Dva su pripala Realu, a jedan Bilbau.
Barcin poraz u finalu Kupa prvaka od Guttmanove, Colunine, Aguasove i Eusebiove Benfice 1961., tituliran Finalom prokletih stativa zbog nekoliko udaraca Katalonaca u vratnice gola, označio je rezultatski pad Katalonskog kluba koji će tek uz jedan značajan bljesak trajati sve tamo do kraja 80-ih.
Razdoblja dominacije Reala
Real će u jednome razdoblju izrazito dominirati. U idućih 30 godina osvojit će čak 19 titula prvaka, Barca tek dvije. Barca će doduše čak 13 puta biti druga i 6 puta treća. Real, iako na španjolskoj sceni izrazito dominantan, novi apsolutni europski uspjeh neće spoznati sve do 1998.
Kako je već spomenuto, usred tog rezultatskog mraka dogodio se jedan bljesak Barcelone tamo 70-ih. Za trenera je došao Rinus Michels, otac totalnog nogometa, čovjek proglašen za trenera stoljeća, a s njim i vjerojatno najingeniozniji um igre na terenu ikad, Pitagora u kopačkama Johan Cruyff.
Njih dvojica Barci će donijeti revoluciju u vidu spomenutog totalnog nogometa. Postavit će temelje za doba modernog nogometa od 90-ih naovamo, u kojem će Barca ostvariti sjajne rezultate.
U tom razdoblju, Real i Barca su osvojili po 4 Lige prvaka, Barca je osvojila 12, a Real 9 naslova prvaka države. Zanimljiv je njihov međusobni omjer u ligaškim utakmicama u tom razdoblju: 22 pobjede Barcelone, tek 13 Reala uz jednako toliko remija.
U zadnjih 10 godina Barca je osvojila 6 naslova prvaka Španjolske, Real 3, Katalonci su uzeli 3 Lige prvaka, Madriđani jednu. Međusobno, 10 pobjeda Barce, 6 Reala i 4 remija u ligaškim dvobojima.
A zanimljiv je i pogled na ovaj derbi s aspekta struke, odnosno trenera koji su vodili ove ekipe.
Ako opet uzmemo razdoblje od zadnjih 25 godina, dolazimo do zanimljivih podataka. Real je u tom razdoblju promijenio čak 21 trenera, a jedini koji su izdržali više od pune dvije sezone bili su Del Bosque i Mourinho, koji i jesu treneri koji su u tom razdoblju ostvarili najbolje rezultate s Blancosima, posebno Vicente del Bosque.
S druge strane, Barca je u tom periodu imala 10 trenera, no od tih zadnjih 25 sezona, čak 20 su ih odradili samo četvorica stručnjaka: Cruyff, Van Gaal, Rijkaard, te Guardiola. Jedino razdoblje lutanja Barca je imala tijekom prve tri sezone u novom tisućljeću tijekom kojih su promijenili 4 trenera.
Kao uvjerljivo najuspješniji trener po uspjehu u međusobnim dvobojima, a i kao najučinkovitiji po broju trofeja nametnuo se Josep Guardiola. S Barcom je od 19 uopće mogućih, osvojio čak 14 trofeja, među kojima i 3 Primere, te 2 Lige prvaka.
Del Bosque je uzeo po dvije titule španjolskog i europskog prvaka. Međutim, gledajući međusobne okršaje ova dva kluba, Guradiola ima upravo nevjerojatan skor od 8 pobjeda, 4 remija i jedan poraz. Dva, ako računamo i poraz na produžetke u finalu Kupa kralja. Gol razlika 30:14. Od 8 trofeja za koje se sudarao izravno s rivalima iz Madrida, uzeo ih je čak 6, od čega od 5 najvećih (liga, Liga prvaka) čak 4.
Podvučemo li crtu...
Kada se podvuče crta, Real je osvojio 32 prvenstva Španjolske, 19 Kupova kralja, 1 Liga kup, 10 Španjolskih superkupova, 10 Liga prvaka, 2 Latin kupa, 0 Kupova kupova, 2 Kupa UEFA, 3 Svjetska klupska prvenstva, te 2 Europska superkupa.
Barca ima 22 prvenstva, 26 Kupova Španjolske, 2 Liga kupa, 14 Španjolskih superkupova, 4 Lige prvaka, 2 Latin kupa, 4 Kupa kupova, 3 Kupa UEFA, 2 Svjetska klupska prvenstva, te 4 Europska superkupa.
Ukupno, Barca ima 83 trofeja, Real 81.
Danas, točno 43.014 dana poslije - nešto manje od 118 godina, ako je lakše računati... - Barcelona i Real Madrid igrat će 244. međusobni sraz, koji će biti kudikamo drukčiji od onog prvog. Danas je to, uz finale Lige prvaka, najveća utakmica koju se tijekom sezone može gledati.
Rađalo se ono u svih tih 115 pobjeda Barcelone i 99 pobjeda Reala, u svakom od 52 odigrana remija. Kreiralo se na terenu, ali čak i više od toga izvan njega. Za sve je, kao i uvijek, kriva politika. I posljedice koje ostaju.
Pravo rivalstvo počelo se rađati tijekom tridesetih, ratnih godina, pogotovo za vladavine generala Franca.
Kako je rasla popularnost nogometa, tako je i Barcelona sve više postajala simbol katalonskog ponosa, omiljena među lijevo orijentiranim Španjolcima, dok se Real Madrid sve više pretvarao u simbol konzervativne desnice, vjerne kralju i vlasti.
Ta priča ostala je sve do današnjih dana...
(Izvor: Nogometplus.net)
Fizički nasrtaji na igrače na Bernabeu i svinjska glava na Campu Nou
U polufinalu natjecanja koje se u čast velikom vođi zvalo "Copa del Generalísimo", u lipnju 1943. godine, našli su se Barcelona i Real Madrid, a prvu utakmicu, na svom terenu, Barca je dobila 3-0.
U izvještajima iz Barcelone, koji su tih dana dolazili u Madrid, stajalo je da se tu radilo o klasičnom masakru u režiji sudaca, kako niti jedan od tri gola nisu regularni, kako je publika žestoko vrijeđala igrače Reala.
I bilo je jasno - Barcu će u Madridu dočekati pakao!
A tako je, kažu, doista i bilo. Kad su krenuli iz hotela prema stadionu, autobus s igračima Barcelone, osim salvom uvreda, zasut je i kamenjem sa svih strana. Popucali su svi prozori, a gostujući igrači doživjeli su prvi šok. Drugi je slijedio kad su istrčali na teren.
Kako definirati pakao?
"Pet minuta prije početka utakmice, naš je šesnaesterac bio je potpuno prekriven kovanicama", ispričao je napadač Barcelone Mariano Gonzalvo. Gostujući golman Lluis Miró samo je rijetko uspjevao ući u svoj kazneni prostor, a kad bi to učinio, slijedila bi kanonada s tribinama. Kamenje, staklene boce, čak i cipele su letjele prema njemu u atmosferi pravog pravcatog linča.
Završilo je s monstruoznih 11-1, ostat će to još jako, jako dugo najveća pobjeda u povijesti El Clasica, tako se vodi unatoč činjenici da su uvjeti bilo toliko neregularni da navodno ni navijači Reala na kraju nisu slavili.
Iz novijeg vremena pamti se el Clasico odigran 23. studenog 2002., ali i ono ludilo iz proljeća 2011., kad su se sudarili četiri puta u samo 18 dana. Iz svega se izašlo sa četiri crvena kartona i toliko tenzija da je glava zaboljela i nesretnog španjolskog izbornika.
"Iskreno, bojim se da će tenzije koje su pratile ove utakmice loše utjecati na odnose u reprezentaciji", rekao je izbornik Vincente Del Bosque u trenucima dok su se Pique i društvo prepucavali s Ramosom i njegovima svim mogućim kanalima. Razvijalo se i osobno rivalstvo Lea Messija i Cristiana Ronalda, dvojice igrača koji su obilježili posljednju eru El Clasica. I koji su, svojom veličinom, ali i vrijednošću i jedne i druge momčadi, ispisivali povijest.
Svinjska glava na Campu Nou
Što se tiče 2002. godine, nju posebno pamti čovjek zvan Luis Figo. Na travnjaku Nou Campa završila - svinjska glava.
Upravo ta priča, oko transfera Luisa Figa iz Barcelone u Real Madrid, zaslužuje posebno poglavlje o priči o jednom rivalstvu. Ikona Barcelone, idol navijača, u lipnju 2000. postao je negativac. Prvo je odlučno demantirao priču kako odlazi u redove najvećeg rivala, ljutio se što se takvo nešto uopće spominje, a onda je, sjetit ćete se toga, otišao u Madrid. I bacio u očaj sve one kojima je Barca u srcu.
"Figov odlazak nas je uništio", priznao je godinama poslije tadašnji predsjednik Barcelone Joan Gaspart.
Uvrede je Figo, naravno, doživljavao i prvi i svaki sljedeći put kad bi s Realom došao na Nou Camp, a artiljeriju s tribina činili su upaljači, kovanice, naranče, boce, čak i mobiteli...
U trećoj sezoni, u studenom 2002., otišli su ljudi i korak dalje, pa krenuli bacati boce od viskija, noževe (?!), a na kraju i tu čuvenu svinjsku glavu. Ukratko, strava i užas. Mržnja koju je teško opisati.
"Oni se mrze toliko intenzivno da to može istinski šokirati nekog neupućenog", zapisao je nogometni kroničar Phil Ball u priči o španjolskom nogometu.
Međutim, pored sve mržnje između Katalonaca i madridskih rojalista, uvijek je tu bila i velika ljubav prema nogometu. El Clasico bio je i ostao generator uspjeha španjolskog nogometa u cjelini.
(Izvor: Germanijak.hr)
