Navijači Milana sanjaju nekog novog Berlusconija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Milan posljednjih godina luta. Veliki Milan koji nikako da posloži svoje redove, koji nikako da uhvati priključak s najboljima u Italiji. Nema rezultata, nema trofeja, treneri se mijenjaju, igrači također, ljudi u upravi. Posljednja događanja u ovom klubu to još jednom potvrđuju. Iako se činilo kako Milan pravi dobru priču oko Ibrahimovića predvođen igračkim legendama Bobanom i Maldinijem, čini se kako gazde kluba imaju drugačija razmišljanja. Elliot fond i njihov operativac Ivan Gazidis žele drugačiji Milan. Milan koji bi kao što je to godinama radio Arsenal (odakle je i došao Gazidis) oslanjao na mlađe i jeftinije igrače, prodaju afirmiranih i razvoj pratećeg biznisa (marketing, TV prava). Za tu ideju nisu bili pogodni Boban i Maldini jer su htjeli jaču momčad, s nekoliko iskusnijih igrača. Pa je puklo, Boban je napustio Milan.

Kroz svoju povijest Milan je kao klub prošao puno toga. I nije uvijek bilo idealno, ali Milan je nekada imao Silvija Berlusconija koja će kroz svoje godine vladavine stvoriti jednu dinastiju, nešto što će ovi koji dolaze danas teško ponoviti.

Godine lutanja

Prva polovca osamdesetih je bila izuzetno teška za Milan. Počelo je odlaskom Giannija Rivere 1979. godine. Iako su godinu ranije uzeli naslov, zbog afere "Totonero" (kladioničari podmićivali igrače i suce da namještaju utakmice...), klub je izbačen u Seriu B. Fellice Colomba, tadašnji prvi čovjek Rossonera je uhićen i protjeran iz nogometa, nakon što je policija 23. ožujka 1980. upala na šest stadiona, zaplijenila crni novac, dokumenta i uhitila umiješane. Klub se sljedeće sezone vratio u elitno društvo, ali za kratko jer nije bilo novca, kvalitetnih igrača, pa je Seria B bila realnost. Klub je tada vodio Giuseppe Farina (ne vozač Ferrarija), kojeg su navijači zvali "Il Agricoltore"(poljoprivrednik).

On je uglavnom u to vrijeme kupovao igrača s Otoka, poput Joe Jordana ili Luthera Bissetta tada najboljeg strijelca Engleske, ali nije išlo. Kasnije će doći i legendarni Mark Hataley i Ray Wilkins, ali i domaći momci poput kasnije jednog od najvećih Franca Baresija.

Momčad je s klupe vodio nekada veliki igrač Nils  Liedholm, popularni "Il Barone". Momčad koja i nije izgledala loše, ali kako će kasnije reći Baresi, jednostavno Milan je kao klub u to vrijeme bio loš. Igračima su kasnile plaće, Farina je loše kormilario, pa je prodaja bila sve realnija.

A onda je došao Silvio

Prvi u redu za kupovinu bio je on. Silvio Berlusconi. Silvio, koji se kao mladić bavio različitim poslovima, pjevao je po cruiserima, bio jedna vrsta kako se to nekada zvalo trgovačkog putnika. krajem sedamdesetih se počeo probijati gradnjom velikog rezidencijalnog kompleksa "Milano Due" s čak 4.000 stambenih jedinica. Kojim novcem, do danas nije postalo poznato.

Paralelno s tim, Silvio je ulagao u medije, kupovao je jako puno gradeći tako svoju medijsku imperiju koja je vrlo brzo počela ugrožavati državni RAI. Imperiju pod nazivom "Mediset" s nekolicinom kanala poput Italije 1, Canala 5 koji će se sjajno uklopiti u "nogometni biznis" s Milanom koji tada dolazi do ruba. Novca nije bilo, dugova jeste, ali Silvio je čekao svoju priliku. I službeno je kupio klub tada za 40 milijuna lira, recimo to bi danas bila neka vrijednost između 25 i 30 milijuna eura. Klub je preuzeo u veljači 1986. godine i odmah je krenuo sa slaganjem momčadi, naravno za narednu sezonu.

Par mjeseci kasnije, prije početka nove sezone, na starom stadionu Arena Civica, momčad i klub je predstavio u svom stilu. Igrači i rukovodstvo kluba na čijem se čelu našao Silvio su stigli u helikopterima.

- Pojavio se taj osjećaj kako je Silvio baš ta osoba koja će momčad, klub podići na jednu veću razinu. Da ćemo postati konkurenti ne samo u Italiji već i u Europi. Svi smo bili oduševljeni. To predstavljanje, to je bilo nešto posebno, ne samo zbog helikoptera. Osjetili smo neki pomak, da više ništa neće biti kao što je bilo prije, sjeća se Franco Baresi.

Napravit ću najveći klub na svijetu...

- Napravit ću od Milana najveći klub na svijetu, poručivao je tada Silvio kojeg je u to vrijeme pratila karizma čovjeka koji sve čega se dotakne pretvara u zlato. I to je definitivno napravio s Milanom, iako nije bilo lako. Prvo je doveo Marca Van Bastena. On je tada već tri godine uzastopno bio prvi strijelac nizozemskog prvenstva, a u tek završenoj sezoni zabio je 37 golova, pa Gullita, pa Sacchija na klupu. Osvojena je titula prvaka.

Sljedeći potez Berlusconija je bilo dovođenje Franka Rijkaarda. Iako je trener Sacchi želio vratiti s posudbe Argentinca Claudija Borghija. Uz Maldinija, Baresija, Costacurtu, Donadonija, Ancelottija, Milan je već tada imao super momčad.

Želio je više, bolje, najbolje

U to vrijeme Milan je već bio klub  ali i proizvod koji se može prodati; nešto što se može ponuditi tržištu kako je tvrdio Berlusconi. VIP loža stadiona – postala mjesto na kojem su svi željeli biti viđeni. Klub je uspio prodati nevjerojatnih 70.000 sezonskih ulaznica i privući milijune novih navijača širom Italije, ali i proširiti tržište na Europu iz koje su dolazili njegovi najbolji igrači. Paralelno s tim, Berlusconijeva tv - imperija je rasla, na televiziji je bilo jako puno nogometa, utakmica, specijalnih emisija koje naravno nisu mogle proći bez lijepih voditeljica.

Na tv pravima prijenosa utakmica se okretao veliki novac, a neke procjene kažu kako je vrijednost Milana kao brenda u razdoblju 1982 - 1989 porasla nevjerojatno. U to vrijeme Seria A, je bila nevjerojatno jaka, jer jedan takav Milan tri godine zaredom nije mogao do titule prvaka Italije, dok je dvije godine zaredom bio prvak Europe. Italija je obnovila stadione, bila domaćin Svjetskog prvenstva. A onda je došla i Liga prvaka, redizajnirana, kao nešto sasvim novo.

- Neizbježan je i novi format Kupa prvaka. Ekonomska je besmislica da klub poput Milana bude eliminiran u prvom kolu Kupa prvaka. Navijači žele tijekom cijele sezone gledati najbolje momčadi na djelu. Na kraju krajeva, Europa je htjela ekonomsku zajednicu, monetarnu uniju. Neizbježno je da se nešto slično dogodi i u nogometu, tvrdio je tada Berlusconi. I zanimljivo, to se dogodilo. Novca je bilo u velikim količinama, Silvio je trošio, kupovao.

- U mojim kompanijama nitko ne radi za Berlusconija, već svi rade s Berlusconijem. Tako smo došli do broja od 36.000 zaposlenih u jednom trenutku. Isto je i u nogometu. Pitao sam Marca van Bastena što želi, koga hoće za partnera u špici. Rekao je Papina. U redu, kazao sam. Možda će tako i biti, možda i neće, ali uvijek ćemo konzultirati igrače oko stvari koje ih se tiču, pojašnjavao je Silvio čiji će Milan uzeti tri naslova zaredom u Italiji, a onda i 1994. godine novu titulu prvaka Europe, nakon što je u finalu razbijena Barcelona 4:0. U to vrijeme u Milanu su igrali Savićević, Boban, Desailly, Massaro... Berlusconi je u to vrijeme često znao reći:

- Za iduću sezonu želim dvije momčadi, jedna bi igrala u ligi, druga u Kupu prvaka. Nisam još uvijek na terenu gledao našu najbolju momčad, uvijek je netko povrijeđen, kažnjen, izvan forme... Zato želim kupiti što više velikih igrača. Da uvijek budemo na vrhunskoj razini. Nogomet je kazalište na globalnoj razini. Rezultat katkad dođe, katkad ne, ali važno je da uvijek budete među glavnim akterima te velike predstave, bila je njegova vizija.

Naravno, iako je bio sve u Milanu, dobar dio zasluga pripadao je njegovim ljudima, Adrianu Gallianiju i Ariedi Braidi koji su obavljali veliki dio posla. Silvio je bio taj čija je naravno bila zadnja. Posebno kada je mijenjao trenere.

- Prije treninga Silvio je održao govor, mi se borimo za naslov. Nakon toga me zagrlio i počeli smo šetati okolo, dok su ostali trenirali. Pita me on kako je momčad, kako stvari izgledaju s Capellom i njegovom taktikom. Ja kažem, igramo defenzivno, a on kaže: "U školi posljednjih 10 dana, kada profesori već zaključe ocjene, tko sluša profesora? Nitko! Pusti, igraj ti svoju igru, pričao je jednom prilikom Dejan Savičević.

A onda je izabrao politiku, a politika je...

U to vrijeme, kada je Milan bio na vrhuncu, Italija je bila u političkoj krizi Afera Tangentopoli pokosila je vladajuće strukture i velika većina dužnosnika stranaka koje su vladale od Drugog svjetskog rata bila je po zatvorima i pod teškim optužbama za korupciju. Ljevica je bila sve bliže dolasku na vlast, što Silviju nikako nije odgovaralo. Osnovao je stranku Forza Italia, a svoje je glasače nazivao navijačima. Što je više "grizao" u politiku, njegov Milan je sve više ispaštao. Ukupno je za premijera Italije biran u četiri navrata, prvi put 1994. godine i trajao je sve do 2011. Afera nije nedostajalo, ali je ona pod nazivom "Rubygate" je bila ispred svih. Afera u kojoj je bio optužen za prostituciju i naravno zlouporabe položaja.

Svoj udio u Milanu je prodao Kinezima. Danas ima 83 godine, izgleda kao voštana figura nakon očite serije plastičnih operacija i zabavlja se pričom o stvaranju jake Monze, niželigaša kojeg je kupio prije određenog vremena.  Dok navijači Milana sanjaju nekog novog Silvija. Nove gazde i Gazidis to sigurno nisu.