Tekst članka se nastavlja ispod banera
Igrao je za dva najveća rivala, Zvezdu i Partizan, trenirao je oba kluba, kao igrač u svojih aktivnih 11 godina, osvojio je čak 12 trofeja. S Partizanom je četiri puta bio prvak, član one sjajne generacije koja je 1966. godine igrala finale Kupa prvaka. Sa Zvezdom je također osvojio jednu titulu a najbolje dana proživio je kao igrač Ajaxa. I to kao jedan od glavnih u momčadi koja je bila tri puta prvak i jednako toliko puta osvajač Kupa.
Vrhunac igračke karijere doživio je kao kapetan baš Ajaxa 2. lipnja 1971. godine. Te večeri je Ajax postao prvak Europe na Wembleyu, a legendarni Velibor Vasović prvi igrač s prostora bivše Jugoslavije koji je s jednim stranim klubom otišao do kraja, koji je podigrao pehar nakon velikog finala. Ta titula je bila točka na i sjajne igračke karijere, koju je baš nakon Wembleya odlučio zaključiti.
- Mogao sam još igrati, ali nakon ovoga bi sve u mojoj karijeri išlo silaznom putanjom, to ne želim. Iako sam bio u naponu snage, odlučio sam da je dosta, pričao je godinama kasnije ovaj fenomenalni igrač. Koji se rodio 3. listopada 1939. kao deveto dijete u siromašnoj obitelji Vasović.
Živojin Vasović, porezni službenik i njegova supruga Jelka, porijeklom Crnogorci, dobili su petog sina i nazvali ga Velibor. Ni slutili nisu da će njihov sin postati jedan od najvećih jugoslavenskih nogometaša, legenda Partizana i Ajaxa. Velibor je imao samo dvije godine kada je njegov otac završio u zarobljeništvu u kojemu će ostati sve do okončanja rata 1945. godine. Većina punoljetne braće i sestara je završila u okolnim šumama, u partizanima, dok je Velibor najteži dio proveo uz majku. Boravak u zatvoru je ostavio traga na životu njegovog oca koji je preminuo 1953. godine, pa se ostatak obitelji prebacio u Beograd.
- Moj otac Živojin umro je 1953., a mi smo njegovu smrt pripisali Nijemcima u čijem je zarobljeništvu bio četiri godine, izjavio je Vasović 1986. godine.
Dolaskom u Beograd počela se razvijati njegova karijera. Među prvima ga je primijetio Florijan Matekalo, koji je u to vrijeme radio u omladinskoj školi Partizana. Matekalo je imao odličnu karijeru, radilo se bivšem nogometašu sarajevske Slavije, Građanskog i Partizana koji je imao istančan osjećaj da kao trener prepozna pravog igrača. Nešto ranije, Velibor je dobio poziv tadašnjeg Novog Beograda da se priključi ovoj momčad a za uzvrat je trebao dobiti nove cipele. Ipak, od cipela nije bilo ništa, baš kao što nije bilo ništa od Novog Beograda, ali zato jeste od Partizana čiji je dres prve momčadi obukao s 19 godina. Partizan je tada slagao sjajnu momčad u kojoj će se uz Vasovića naći braća Čebinac, Jusufi, Vladica Kovačević, Milutin Šoškić, Milan Galić.
Taj Partizan je u tom periodu bio pojam vrhunske momčadi s ovih prostora, prve koja se probija do finala Kupa prvaka 1966. godine. Gomila priča je ispričana nakon tog finala u kojem su mnogi i danas smatraju igrači Partizana trebali otići do kraja. Nisu, jer su za šest minuta primili dva komada i ispustili početnu prednost za koju se pobrinuo baš Vasović.
- Vladica Kovačević igrao s upalom pluća i temperaturom 38,5. Igrao je Milan Galić tek doveden iz vojske, nakon osam mjeseci bez treninga! Igrali su jer su generali tako to zamislili. Oni su mislili da će Vaske zabiti gol, a onda jednom, dvojici, igrača slomiti noge i to je to. E, neće Vaske da lomi noge kad se nekom ćefne, govorio je godinama kasnije, a ta njegova izjava ustvari je dobrim dijelom obilježavala njegovu karijeru u kojoj nije bilo povlačenja, nije bilo pardona. Ni kada je bio igrač, kasnije trener, odnosno sportski radnik. Jednostavno, Vaske nikome nije prešutio, uvijek je bio spreman reći ono što misli.
Upravo je Partizan napustio jer jednostavno nije želio da klima glavom. Nekolicini igrača je isticao ugovor i nekako u upravi kluba su se više brinuli što će biti sa Jusufijem i nekim drugim igračima, dok su od Vasketa očekivali da potpiše bilo što mu ponude jer mu je David Laušević, ujak, bio je član uprave Partizana.
- Mudraci u klubu su se više brinuli što će biti s Jusufijem, a za mene su mislili valjda da mogu igrati i džabe, jer će me ujak natjerati. I ja sam se okrenuo Zvezdi. Došao sam kod Ace Obradovića i rekao: Čika Aco, ako Zvezda ima novca, ja bih igrao za vas, pojasnio je Vasović svoj potez.
Zvezda je izdvojila novac iz crnog fonda jer nije mogla ispustiti takvog igrača, a onda je nastao kaos u Partizanu. Vojska se digla na noge, novac se pronašao, ali kasno. Našao se Vasović pod velikim pritiskom ali nije popustio.
- Čak sam dobio pismo u kojem mi jedan oficir JNA prijeti ubojstvom, nasred stadiona, iz snajpera. Čovjek se potpisao imenom i prezimenom, napisao svoju adresu i sve, pričao je novinarima puno godina kasnije Vasović koji je dres Zvezde nosio pola sezone. Na pauzi između dva prvenstva nastavljena je situacija povuci potegni. Jedni su vukli u Partizan, drugi su ga zaustavljali u Zvezdi. Partizan je kako kažemo namirio lovu, ali Zvezda nije dala ispisnicu. Tako je Vasović trenirao s Partizanom, uzimao platu od Zvezde, a u suštini nije igrao nigdje. Bilo je tu svega i svačega. Pregovora, upliva vojske i političara i na kraju se ipak Velibor vratio u Partizan. Ali je tamo naletio na nervozne i nezadovoljne igrače, jer je klub dao onoliko koliko je Vasović tražio.
- Pojedini igrači nisu jednostavno htjeli da igraju, uprava kluba je morala podnijeti ostavke. Igrači su se na kraju međusobno pomirili u sveopćoj tučnjavi protiv Milana. Na utakmicu koju je Partizan dobio 5:3.
- Koji su mi bili najdraži golovi? Možda onaj protiv Sparte i u finalu Kupa prvaka protiv Reala, ali ja sam tada bio i krivac za primljeni gol, sjećao se Vasović koji će napustiti Partizan nakon tog famoznog finala Kupa prvaka. I skrasit će se ni manje ni više nego u Ajaxu.
Na poziv oca totalnog nogometa – Rinusa Michelsa koji će slagati vrhunsku momčad. Rinus je imao na raspolaganju igrače poput Sjaaka Swarta, Pieta Keizera, mladog Johana Cruijffa, ali je znao kako pravi rezultati u Europi neće doći bez jake i čvrste obrane. Zato je Vasović bio prvi stranac kojeg je kupio Michels.
Michels je shvatio da, iako talenta ima u izobilju, momčadi nedostaje ispravan način razmišljanja. Nedostajalo je pobjedničkog mentaliteta. Nedostajala im je arogancije i samopouzdanja. Michels je gledao Vasovićev Partizan kako gubi od Real Madrida s Pirrijem i Gentom u Bruxellesu, ali je bio jako impresioniran tendencijom jugoslavenskog centralnog defenzivca da krene u napad kada je bio u posjedu lopte.
Vasović je imao 27 godina, bio je jedan od iskusnijih na terenu u postavi Ajaxa, u suštini produžena Michelsova ruka. On se brinuo da obrana ostane učinkovita, a da bude napadna i agresivna. Često je razgovarao s Rinusom o taktici i načinu igre. Uostalom bio je kapetan.
- Velibor je bio prva velika kupovina Ajaxa. Sjećam ga se kao poštenog čovjeka koji je odigrao ključnu ulogu u našem razvoju, prije svega na europskoj sceni, rekao je RinusMichels o Vasoviću.
Posebno zanimljiva priča bila je o transferu odnosu novcu koji je dobio i zaradio na početku u Ajaxu. Naime, Vasović je za dvogodišnji ugovor dobio 40.000 dolara. Od novca je kupio restoran u kojem su specijaliteti bili hrana s prostora Jugoslavije, roštilj, ćevapi. Restoran je visoko kotirao, uvijek je bio krcat, pa je Vaske za godinu dana uzeo nekih 30.000 dolara.
Na terenu je iz sezone u sezonu Ajax izgledao sve bolje. Već u sezoni 1968/69. Ajax je igrao značajnu ulogu na europskoj sceni probivši se do finala gdje je Milan bio neumoljiv. Završilo je 4:1, a jedini gol za popularne "Kopljanike" postiže Vasović. Postao je tako prvi igrač koji je zabio pogodak u finalu Kupa prvaka za dvije različite momčadi i to kao defenzivac.
Dvije sezone kasnije, Vasović i Ajax su bili na tronu. Čekali su u finalu Zvezdu, a dočekali Panathinaikos koji je baš u polufinalu na neki čudan način eliminirao jaku beogradsku momčad. Grci nisu imali šanse u finalu, završilo je 2:0. A Vasović je odlučio objesiti kopačke o klin.
Uskoro je umjesto Gojka Zeca preuzeo Partizan kao najmlađi trener u povijesti ovog kluba. Nakon dvije godine odlučio je dići sidro, pa je išao malo do Francuske (Angers, PSG), Egipta (Zamalek), Grčke (Ethnikos). Nikada Vasović kasnije nije krio razloge zbog kojih je u tom periodu napustio Jugoslaviju. Povezivao ih je s politikom, tadašnjom aktualnom.
- Drugovi su znali kakva su moja razmišljanja, liberalna, ali mi nisu mogli ništa jer nisam bio član partije i politički je bilo nemoguće da me diskreditiraju. Međutim, oni su sredili dva domaća poraza Partizana i ja sam sve shvatio. Bilo je vrijeme za odlazak, tvrdio je Vasović koji će se uskoro posvetiti odvjetništvu. Još kao igrač završio je pravni fakultet, pa je kasnije baš u tom periodu otvorio svoju kancelariju.
- Volim tumačiti stvari u svoju korist, ja sam po prirodi kockar, odvratni pokeraš u životu. Znam točno koje karte ima moj protivnik i odlučio sam se baviti ovime dok ne stigne poziv koji se ne odbija, znao je reći.
A taj poziv bio je Džajićev, pa 1986. godine preuzima Zvezdu. Koja će pet godina kasnije doći na tron. U Zvezdi je ostao dvije godine, a otišao je nakon što se zakačio s većinom igrača jer ovi nisu željeli učiti engleski jezik. Početkom devedesetih je zajedno s nekolicinom bivših igrača osnovao Udruženje za zaštitu i prosperitet Jugoslovenskog nogometa.
Untoč medijskoj blokadi i stalnim podmetanjima, uspijevao je da objasni što hoće: promjene u vrhu samog saveza (FSJ), smanjenje preglomazne Prve lige, poboljšanje kvaliteta fudbala i povratak publike na stadione, bolji rad s mlađim selekcijama. Vodio je borbu koliko je mogao, skoro nekih desetak godina.
Preminuo je 4. ožujka 2002. u 63. godini života od posljedica srčanog udara. Otišao je kao jedan od najboljih igrača najtrofejnijeg Partizanovog podmlatka, jedan od najboljih igrača omladinske reprezentacije Jugoslavije, jedan od najboljih prvotimaca Partizana svih vremena, jedan od najboljih igrača Ajaxa svih vremena. Vaske.
