Nesreća ili manjak hrabrosti?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Wales slavi, izbacili su malo lošije od sebe, polu-brata iz Ujedinjenog Kraljevstva. Poljaci su, također, na penale izbacili Švicarsku, a da smo dojma kako su i Wales i Poljska lošiji od Hrvatske. No, oni su u četvrtfinalu, a Hrvatska ide kući.

To je sudbina koju nameće ovakav sustav natjecanja – da je onaj Islanđanin promašio gol ili da nije istrčao kontru u finišu utakmice s Austrijom, mi bi sada čekali utakmicu Hrvatske s Islandom, i to sutra. Nažalost, ta varijanta stvarnosti nije se dogodila, a sve je zapravo i krenulo od tog gola Islanda.

„Krivi“ su Traustason i Bjornason

Onog trenutka kada je Hrvatska saznala da će igrati sa Portugalom, nastupio je osjetan muk unutar već spremne euforije, jer nije se računalo na sraz protiv Ronalda i prijatelja. Prije svega jer Portugal ne leži Hrvatskoj. Istina je da je sinoćnja utakmica bila tek prva prava, jer od tri do sad odigrane, prva je bila ona Ćirina „glupa namještaljka“ iz 1996., druge dvije su bile prijateljske u kojima je Hrvatska igrala u šarenim sastavima i obje su bile nekako „u nevakat“. No, bez alibija, bile su dovoljne da se spozna kako Portugal otprilike diše.

Činjenica je da Portugal nije ušao u osminu finala na krilima euforije, a Hrvatska je živjela tri dana na velikom balonu iščekivanja dokle „zlatna generacija“ može otići. Već se pravio scenarij za četvrtfinale, polufinale, pa sve do finala, jer ždrijeb se otvorio. Ispast će na kraju da se otvorio ne Hrvatskoj, nego Portugalu. Zašto? E, pa zato jer se jednom pokazalo kako ova hrvatska generacija ne zna igrati odlučujuće „ili-ili“ utakmice. Od poraza protiv Turaka 2008., pa naovamo, Hrvatska je blistala samo u onim utakmicama u kojima nije imala što izgubiti, kao što je ona protiv Španjolske neki dan, kao što je bila ona famozna na Wembleyu 2007., a ovo je drugi put u osam godina kako nakon furioznog prolaska skupine zapinje na prvoj utakmici nokaut faze. Prokletstvo? Nesreća? Ili tek pomanjkanje hrabrosti i stručnosti u ključnim trenucima?

Ipak je do trenera

Sa žaljenjem kažem – ovo zadnje. Već kad su izašle postave za sinoćnju utakmicu postalo je jasno da je Fernando Santos, inače elektro inženjer, odlučio popraviti stroj sustav koji nije baš funkcionirao – te je na teren ubacio nove igrače, koji su zamijenili loše dijelove poput Moutinha, Eliseua ili Ricarda Carvalha. To je otprilike, mada ne po mjestima koje igrači zauzimaju, ekvivalentno tome da je Ante Čačić umjesto Mandžukića od prve minute igrao s Kalinićem, a da je na krilo umjesto Strinića stavio Vrsaljka, a Brozovića žrtvovao za prodornost jednog Pjace.

Dakle, Portugalac je izveo hrabriji sastav, a ispostavit će se logičniji, žrtvujući pritom svojih „najboljih jedanaest“ s kojima je došao na turnir, dok je hrvatski izbornik nakon hvalospjeva za hrabrost i umalo pa genijalnost protiv Španjolaca (Je li Zahović ipak bio u pravu kad je govorio o sreći?) odlučio na teren izvesti svoju „ziher“ postavu.

Dakle, onih prvih 11 iz utakmice s Turcima. I što s dogodilo? Santos svjestan svojih realnih mogućnosti postavlja igru baš onako kako smo i mi jučer najavili – zatvoreno i čvrsto, s nadom da će uletjeti kakva nenadana kontra, a s druge strane Hrvatska bez plana B u svojoj postavi, praktično prihvaća Santosovu igru i upada u žrvanj dosadne utakmice, bez pravih šansi, bez izgleda za gol.

Sto godina samoće

I što smo dobili? Dobili smo previše povučenog Modrića, na momente usamljenog Rakitića, uz aut izoliranog Perišića – i Mandžukića koji je (očekivano) nestao u bespućima terena. „Linije razumijevanja“ među igračima su često pucale, igralo se i gubilo vrijeme na ispravljanje pogrešaka. Nije ni Portugal izgledao bogzna kako opasno, igrači obje momčadi su bili „na kost“ jedni drugima i nije bilo okomitosti ni izbijanja duplim pasovima, da ne govorim o tome da nijedan igrač nije uspio pobjeći tuđoj obrani na način da bi mirisalo na opasnost za tuđa vrata. Tvrdo kuhana utakmica ipak je tako išla na mlin Portugala.

Jednostavno, onako se moglo igrati još danima a gol ne bi pao i bilo je jasno da će netko morati preuzeti rizik. Šteta je što ga Hrvatska nije preuzela od prve minute, jer ovaj Portugal se morao jače stisnuti. Ovako, samo mu se išlo na ruku. Mađari su Portugal, također u situaciji da nemaju što izgubiti, naganjali po terenu, vodili tri puta i na kraju remizirali. Hrvatska, u situaciji da ima što izgubiti, jednostavno ne igra hrabro, nije igrala hrabro ni protiv Meksika na prošlom SP-u, nije igrala hrabro ni protiv Španjolske na prošlom EP-u – i praktično sve ono zbog čega su europski mediji hvalili Hrvatsku nakon grupne faze mi sinoć nismo vidjeli. Najbolji trener po L'Equipeu, najbolja momčad prvenstva u kojoj su i dva Hrvata, sve to je sad mjehur od sapunice i gorak okus u ustima.

Gdje je, dođavola, plan B?

Da skratimo – Maradona je, ma kako njegovi trenerski dosezi bili ni blizu igračkima, bio u pravu kada je savjetovao da Čačić mora imati plan B. No, imao je zapravo samo Plan A. Ziheraški, neinventivan, s nadom da će individualna kvaliteta i srce Hrvatske nadjačati Portugal i njihovo srce i kvalitetu. A zapravo je pobijedila portugalska rutina, što je malo i porazno, s obzirom da smo se nadali kako je i Hrvatska iz svih dosadašnjih utakmica, od 2006. Pa naovamo, stekla neko iskustvo. A, nažalost, o tome najviše govori opet činjenica da nakon utakmice mediji govore opet, po tko zna koji put o „nesretnom golu“ i općenitom manjku sreće. Dokle više? Dokle će se dopuštati da se lepršavost najednom pretvori u ništa – i da Hrvatska u nokaut fazi i dalje igra ukočeno i blijedo?

Činjenica je da jedna generacija polako odlazi sa scene, činjenica je da opet suze liju, jer su mogli mnogo više, ali jedini krivac je u samoj Hrvatskoj, jer ako već imaš ovakvu momčad, ako imaš simpatije svih, zašto odlaziš s prvenstva poražen i s izvješćima da si sudjelovao u najdosadnijoj utakmici Eura? Jednostavno zato jer nisi vjerovao da možeš, da si vjerovao otpočetka bi se nametnuo i preuzeo rizik, nastavio na krilima pobjede protiv Španjolske. Ovako, ponavljam, inženjer je natjerao tehničara da igra po njegovim uputama i po tko zna koji put igrači koji su „vrući“ nisu igrali nauštrb „provjerenih“. I sreća se nije zazivala hrabrošću, nego se ipak tobožnjim strpljenjem čekala nesreća. Nije se učilo na vlastitim greškama i rezultat je opet rani odlazak kući.

Današnji program na Euru (nedjelja, 26.06.)

15:00, Francuska – Irska

Domaćini su, zar ste uopće sumnjali, dobili relativno lagan domaći zadatak. Irska je simpatična, Irska je super, ali Irska je objektivno, da su stvari bile drugačije postavljene, već trebala biti doma. Zaboravite utakmicu s milosrdnom Italijom, više će vam o Irskoj reći utakmica s Belgijom. Dakle, ovdje imamo šepave domaćine koji nisu mogli dobiti boljeg protivnika u osmini finala. Irci će hrabro poginuti, ali ipak na poginuti. Zašto? Jer nemaju individualnu kvalitetu jednog Pogbe, Griezmanna ili Payeta. A i zbog još niza objektivnih razloga koji će domaćine ugurati u nastavak natjecanja teško nam je povjerovati da će Hrabra Srca napraviti senzaciju. Iako bi u nekom idealnom svijetu to većini nas bilo jako drago kad bi se dogodilo.

18:00, Njemačka - Slovačka

Solidna Slovačka u osmini finala ide na reprezentaciju koju nitko ne želi sresti. Njemačka je turnirska momčad sa četiri zvjezdice na grbu i Slovaci znaju da će morati igrati nadljudski da skrše Jogijeve rutinere, koji su u većini linija kvalitetniji od njih. Marek Hamšik, Robert Mak i Vladimir Weiss jesu vrlo dobri igrači, ali na klupi Elfa, a ne samo na terenu ima isto tako dobrih. Lopta je, znamo, okrugla, ali, isto tako znamo kako sve one izreke o Nijemcima i nogometu kao igri nisu nastale tek tako. I ne samo to, Slovaci također imaju problem mentaliteta i živo me zanima hoće li se upustiti u mušku borbu s Njemcima, kao što su to učinili Ukrajinci, ili će igrati bunker, što očekuje većina.

21:00, Mađarska - Belgija

Mađari su sami sebi najugodnije iznenađenje prvenstva, slično Hrvatskoj imaju igrače kojima je ovo zadnja prilika i odigrali sve tri utakmice grupe junački i bez poraza, uz dosta dobru taktiku Bernda Storcka. Prava odgonetka dileme jesu li Mađari zbilja tako dobri ili im je samo skupina bila loša doći će u susretu s Belgijom. Iako ne briljiraju, Belgijanci su momčad puna zvijezda i svakako zaslužuju maksimalan respekt. No, Belgija nije nepobjediva, jer je pokazala dosta manjkavosti, pogotovo protiv Italije i može ju se fokusiranošću i organizacijom nadjačati. Njihove zvijezde postaju nervozne kada im se uđe u liniju, kad im se provali taktika i postaju čak i nalik neorganiziranoj vojsci. Mađari će, toplo se nadamo zbog zanimljivosti same utakmice, znati namirisati gdje je Belgija najtanja.